PODIJELI

U Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba nagrađivanog slikara, grafičara i kipara Ljubomira Stahova, jednostavnog naziva – “Skulpture” koju posjetitelji mogu razgledati sve do 17. rujna.

Stahov je intrigantni predstavnik suvremene hrvatske umjetnosti koji svojim djelima plijeni pažnju kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta. Istodobno, on je iznimno samozatajan pa tako skromnim riječima “Moj otac Julian bio je kovač. I ja sam kovač” svoj umjetnički opus poistovjećuje s očevim kovačkim znanjem i vještinama, kako to u katalogu naglašava autor izložbe Milan Bešlić. Uoči izložbe porazgovarali smo s odlično raspoloženim 73-godišnjim umjetnikom i donedavnim profesorom slikarstva na ALU, kojemu velike ljetne vrućine nisu nimalo poremetile svakodnevicu ni poslovne planove.

U Umjetničkom paviljonu prvi put izlažete svoj skulptorski opus od 1981. do danas…

– Da, to je prvi put da izlažem samo skulpture, inače sam izlagao skulpture i grafike, crteže ili pak skulpture i slike, a ovo je prvi put da izlažem isključivo skulpture.

Kako to da ste se odlučili za tu varijantu?

– Imam ih dovoljno i čini mi se gdje god sam razgovarao s ljudima, primjerice u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, svi su mi ukazivali na skulpture, da su to prave stvari i stavljali su ih u prvi plan, ispred mog slikarstva.

Kojih su dimenzija izložene skulpture?

– Ima ih raznih dimenzija, od pola metra sve do dva i pol metra pa i više. To su uglavnom vertikale, izrađene su u čeliku, željezu i bronci. Ima jedna kombinirana drvo i željezo.

Jeste li uvrstili i svoje skulpture u terakoti?

– Ne ovaj put. Posebno ću napraviti jednu izložbu u terakoti jer toga ima jako puno. To može biti velika izložba, ali najprije da se „riješim“ ovog metalnog dijela.

Koji vam je materijal od svih najpodatniji za rad?

– Uglavnom željezo – volim kovati, variti, rezati, spajati. Željezo mi je najdraži materijal i to hrđajuće željezo koje, kad se ostavi vani, samo sebe lijepo patinira. Željezo je jedna smeđa boja hrđe.

Koliko vam je to fizički naporno?

– Naravno da jest, jako je naporno. To je kovanje, zatim rezanje u neke zakrpe kojima potom stvaram nove oblike.

Kako biste pojasnili simboliku svojih čudesnih izduženih oblika koji dominiraju u vašem kiparstvu?

– Ni sam ne bih znao, to jednostavno izraste iz čovjeka. To su neki simboli za koje ne znam mogu li se uopće i definirati. Jednostavno, to je život kao što je primjerice drvo kad raste pa se grana ili kakva druga biljka… Ide se uglavnom na floru.

Povezanost s prirodom jedna je od glavnih karakteristika vašeg umjetničkog opusa, zar ne?

– Tako je, sve crpim iz prirode. Oduvijek prirodu koristim kao svoju inspiraciju. Čak mi se neki radovi u grafici nazivaju “Iz prirode”. Moj se umjetnički stil tijekom godina mijenjao, ali uvijek je ona početna podloga bila priroda.

Možete li usporediti položaj i ulogu kulture danas i prije 40 godina?

– Velika je razlika, mislim da se prije više polagalo na kulturu. Ovo danas je, ne znam što bih rekao. Jednostavno, prije su postojali otkupi svake godine, danas nema ničega, čovjek sve mora sam financirati. Evo primjerice, struja se u atelijeru plaća kao da si obrtnik. Mislim da ne trebam više ništa reći.

Zanima li vas politika i kako doživljavate činjenicu da se i kulturnjaci dijele na lijeve i desne?

– Nemam nikakav komentar na to, ja idem svojim putom. Ne idem ni lijevo ni desno, nego ravno!

Držite se one parole: “Neću politiku u moju butigu!”, kako je govorio Boris Dvornik u ulozi Meštra u Velom mistu?

– Da, to je sjajno rečeno, baš tako!

Jesu li i vas neke pogreške u procesu slikanja dovodile do neočekivanih likovnih rješenja?

– Ooo, da, svakako! To se jako često događalo. Jednostavno nasrnem na platno bez neke unaprijed zamišljene slike i završi se – nekad porazno, a nekad sjajno!

Donedavno ste bili redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što mislite o novoj generaciji mladih umjetnika?

– S mladim ljudima vrlo je zanimljivo raditi samo ne znam kakva ih budućnost čeka u njihovu poslu. Nadam se bolja nego nas, ali iskreno, čisto sumnjam. Mladi su uvijek zanimljivi i koliko god oni profitiraju, toliko i profesor od njih profitira.

Koliko vam se život promijenio otkako ste u mirovini?

– Bio sam redovni profesor u trajnom zvanju, sad sam već treću godinu u penziji. Ja radije kažem penzija jer mirovina, to znači da – miruješ, a ja nikako ne mirujem. Sad je sve vrijeme samo moje. I to odlično zvuči.

Što je s vašim slikarstvom, trpi li ono sad kad ste se posvetili skulpturi?

– Ma ne, ne trpi nimalo. Evo, ovih dana dok sam čekao otvorenje ove izložbe – slikao sam. Inače, ja vani radim te svoje skulpture i varim ih, međutim, kako je sada vani jako vruće, unutra je ugodno hladno pa sam se povukao u svoj atelijer te uživam slikajući.

A kad popuste vrućine, vraćate se van?

– Da, da, tako to ide kod mene. Ustvari, dok se odmaram od jednoga, nastavljam s drugim. Kao što sam rekao – nema mirovanja.

(Razgovarala: Željka Vuković, Foto: Marin Vajdić)

PODIJELI