Već je neko vrijeme praksa u većim hrvatskih tvrtkama da preko GPS navigacije prate kretanje svojih zaposlenika tijekom, ali i nakon radnog vremena, drugim riječima, 24 sata dnevno.
Je li to zakonski dozvoljeno ili je riječ o zadiranju u ljudska prava? Bivši MUP-ov inspektor, višestruko nagrađivani kriminalist po struci Mario Šikić tvrdi da je riječ o zlouporabi podataka pa čak i kaznenom djelu neovlaštene pratnje. Pritom ukazuje na apsurd prema kojem policija treba nalog za praćenje osoba, a poslodavci to rade kako ih i kad ih je volja.
Što smiju privatni detektivi
– GPS se u vozila ugrađuje zbog krađa što je posebno korisno tvrtkama koje iznajmljuju automobile. No neke naše kompanije dogovaraju s leasing-kućama, od kojih nabavljaju službena vozila, da im omoguće podatke u realnom vremenu gdje se koje vozilo nalazi. Tijekom radnog vremena poslodavci mogu pratiti zaposlenika, primjerice trgovačke putnike koji mnogo vremena provode na terenu, no nakon toga nemaju nikakva prava na to – ističe Šikić. Da bi policija i tužiteljstvo mogli nekoga pratiti, potreban je nalog suda.
Pritom praćenje mora biti ciljano, dakle, treba postojati vrlo jasan razlog zbog čega se poseže za tom mjerom s time da je praćenje vremenski ograničeno. Privatni detektivi mogu, pak, tajno pratiti osobe ako postoji sumnja za parnični postupak. No svi oni redom obučeni su i kvalificirani za tajno praćenje i znaju kako koristiti tajno prikupljene informacije. U slučaju da ih zlouporabe ili nekome odaju, za to kazneno i odgovaraju. Privatni detektivi koji prolaze rigorozne sigurnosne provjere zbog toga mogu izgubiti teško stečenu licenciju, a u nekim im slučajevima ne gine i zatvor.
– Ti podatci tajni su s razlogom: oni utječu na živote i odnose među ljudima i zato je od velike važnosti da dolaze u ruke onih koji njima znaju baratati – kaže Šikić.
Za razliku od kriminalista osobe u tvrtkama, koje su u doticaju s podatcima o kretanju vozila, nisu obučene i postoji velika opasnost da te podatke javno obznane, da ih šapnu nekome u društvu, pa se to proširi ili da njima ucjenjuju.
– Ljudi vole pričati i slušati o drugim ljudima. Događa se da taj netko pita zaposlenika: “A što si radio u dva ujutro u Zaboku?” Možda je čovjek bio kod ljubavnice i ne želi da se to zna! To je njegovo pravo – kaže Šikić, dodajući da je tijekom krim-istrage u MUP-u samo jedan istražitelj odgovoran za osobu koju se prati i nitko više dok u tvrtkama nije jasno određeno tko sve gleda te podatke s navigacije i kako se njima kasnije koriste.
Krim-inspektor Mario Šikić nedavno je u širem centru Zagreba otvorio detektivsku agenciju DIA – Decetive Investigation Ageny u Mandaličinoj ulici, koja prvenstveno obavlja poslove za tvrtke povezane sa sigurnosnim pitanjima. U Hrvatskoj, međutim, kaže Šikić, mnogi poslodavci još uvijek nisu svjesni važnosti sigurnosti zaštite podataka. Osim toga, dodaje, oni ne mogu objektivno sagledati sigurnosno stanje u tvrtki jer rade ondje, štite svoj posao, poznaju ljude koji ondje rade, a koje mahom subjektivno promatraju. Recimo netko im se sviđa i zato mu vjeruju, što nije uvijek najpametnije – govori.
Postoje i mnogi slučajevi industrijske špijunaže.
– Recimo, bankari znaju koje se nekretnine jeftino prodaju pa se sastaju s klijentima prije dražbe i otkrivaju im te informacije – priča Šikić. DIA se također bavi prijevarama osiguranja kod automobilskih nesreća, životnih osiguranja, zatim lažnih bolovanja kada zaposlenici odlaze na bolovanja da bi mogli raditi u fušu. Jedan je tako radnik otvorio bolovanje zbog ozlijeđene noge, a Šikić ga je uhvatio na jednom lokalnom turniru u nogometu kako naganja loptu!
Rodom iz Ploča Šikić je u Zagreb stigao nakon srednje škole početkom Domovinskog rata 1991. kada se zaposlio u osiguranju Sabora, Vlade i Ureda predsjednika gdje je proveo šesnaest godina. No ubrzo ga je počela privlačiti kriminalistika koju je i završio te se zaposlio u MUP-u na Odjelu općeg kriminaliteta gdje se specijalizirao za krađe i razbojništva. Svoj je posao obožavao. Nije gledao na sat kada mu završava smjena, već mu je, poput njegovih kolega s kojima je radio, najvažnije bilo da uhvate zločinca.
– Jednom smo tragali za nekim lopovom koji je haračio po stanovima u Zagrebu, a zapravo je bio iz Vukovara. Stalno se prijavljivao na lažnim adresama, ali sam mu na koncu prema talijanskim registracijskim oznakama automobila ušli u trag. Auto nije bio ukraden tako da su neki moji kolege smatrali da nije riječ o njemu, no zapazio sam ga u zapadnom dijelu grada nekoliko puta i bio mi je sumnjiv. Napravili smo sačekušu i čekali ga nekoliko sati. Već je zvao šef da obustavljamo akciju kada se pojavio. Krenuo sam prema njemu, on je počeo bježati i zabio se u mog kolegu koji je jeo sendvič. Imao je stan u kojem je skladištio sve ukradene stvari. Priznao je 54 provale, no sigurno ih je napravio preko sto – priča Šikić, dodajući da se uhićeni uvijek otvore nekome od inspektora.
Neki okorjeli kriminalci plaču
– Nekada osumnjičenik šuti nekoliko sati da bi u posljednjih pet minuta sve ispričao. Neki okorjeli kriminalci plaču u postaji – kaže. S kriminalcima je uvijek imao korektan odnos, a mnogi od njih zvali su ga na kavu nakon odsluženja zatvorskih kazni.
– Oni rade svoj posao, ja svoj. Uglavnom riječ je o korektnim ljudima. Kod lopova je specifično da pljačke smatraju dopuštenim ponašanjem. Recimo, kod razbojništva ili u slučajevima kada prolaznicima s vrata trgaju lančiće, oni ne vide žrtve kao osobe, nego oni za njih predstavljaju tek prepreku koju moraju prijeći do, primjerice, lančića na koji su se fiksirali – govori Šikić, dodajući da postoje nepromišljeni lopovi koji ukradu mobitele, a ostave kutije iza sebe.
Dok je bio vođa operativne grupe za suzbijanje provale u domove, uspio je u tome da preko ljeta ne bude nijedna krađa u Zagrebu.
– Kolega i ja sjedili smo na klupi u Zapruđu i promatrali. Uočio sam nekog muškarca kako izlazi iz zgrade i počinje jesti sendvič. Odmah mi je bilo sumnjivo što jede, a tek je izišao iz zgrade, pa sam ga legitimirao. Kad sam mu vidio ime jako sam se iznenadio jer sam mislio da je u zatvoru: “Di si sokole? Koliko si ovaj puta napravio?”, pitao sam ga, on mi je odgovorio: “A to ćeš ti dokazati”. Taj je nepopravljivi lopov provaljivao samo u stanove sa starim bravama da bi nakon pljačke iza sebe zaključao vrata.
A za nove protuprovalne brave specijalizirala se jedna žena, Romkinja iz Vinkovaca koja je po Zagrebu provaljivala s bocom Coca-Cole.
– Puno ljudi koji imaju protuprovalna vrata, a koja se ne mogu otvoriti s vanjske strane, ne zaključavaju ih, što je pogrešno. Na taj su način provalili i jednoj našoj poznatoj voditeljici – otkriva Šikić.
Noćne smjene posebna su priča
Jednom su tako dobili dojavu da je neki 15-godišnjak napisao na Facebooku da će se ubiti.
– Otišao sam do njega i otvorila mi je njegova majka. Bila je šokirana kada sam joj ispričao zašto smo došli. Dopustila mi je da razgovaram s dječakom, a on mi je priznao da je omotao žice struje oko kreveta tako da kada ih primi, ne može više pustiti.
Dječaka smo odvezli na Dječju psihijatriju – govori dodajući da je bilo riječi o normalnoj situiranoj obitelji, a dječak je bio odličan učenik, dobitnik na natjecanjima iz prirodnih predmeta. No ispalo je da mu je nedostajalo puno pažnje. Spašavao je i mladića jedne djevojke koja je dojavila da se želi ubiti i da je sa sobom ponio pištolj.
– Našli smo ga u kafiću u Ježdovcu kako sjedi na piću s prijateljem. Prišao sam mu i rekao da ruke stavi na stol. Nevjerojatnom brzinom izvukao je pištolj pa smo se počeli hrvati, pali smo na fotelje, a na kraju mi je u pomoć uskočio moj kolega i zajedno smo ga svladali – priča Šikić.
