Upravo je u tijeku, sve do rujna, Festival “Orgulje zagrebačke katedrale”, čiji je umjetnički voditelj Edmund Andler-Borić, s kojim smo razgovarali o programu Festivala, ali i o drugim “kulturnim” pitanjima.
Približite nam malo Festival u tom organizacijskom dijelu.
– Organizator Festivala je udruga Zvuci tišine na čelu koje je naš proslavljeni violinist Goran Končar. Nezaobilazni dio našeg tima je Sanda Vojković. Tu je i Umjetničko vijeće Festivala koje čini rektor katedrale Josip Kuhtić, a drugi dio Vijeća su dirigent Miroslav Martinjak, katedralni orguljaš Neven Kraljić te profesor Mario Penzar. Svi radimo sve, od promidžbe, lijepljenja plakata, skupljanja materijala za programsku knjižicu. Budući da smo svi zaposleni na drugim mjestima, a kao neovisna scena u kulturi nemamo “hladni pogon” na raspolaganju, kao institucije.
Taj Festival ipak se uspio održati i ustaljenim ritmom odvija se već osam godina.
– Točno. Riječ je o jednom od naših najvećih orguljaških i glazbenih festivala. Koncerti su iznimno dobro posjećeni, često za neke od njih nema sjedećih mjesta u katedrali. Četvrtak je naš dan održavanja koncerata i ne kolidiramo s ostalom ljetnom glazbenom ponudom u Zagrebu. Orgulje zagrebačke katedrale najveće su i najvrednije u Hrvatskoj, iz 1855. godine. One su ugrađene nakon što je u katedrali bio jedan neuspjeli instrument koji nikad nije profunkcionirao. To su bile madžarske orgulje iz Pečuha koje su danas u Pregradi, u crkvi koju zovemo zagorska katedrala. Nažalost, te orgulje ni ondje nisu proradile unatoč brojnim intervencijama. Orgulje u katedrali imaju prekrasnu dispoziciju registara koji orguljašima omogućavaju da naprave čitav spektar zvukovnih boja. Od onih jedva čujnih, do takvih od kojih se trese katedrala. Svi veliki svjetski i europski orguljaši žele doći svirati na tim našim orguljama, ali, nažalost, to nam ne dozvoljavaju naše financije.
Što vas je privuklo orguljama, koje su pomalo arhaičan instrument?
– Rođen sam i odrastao u Zadru, gdje se odvija Festival sv. Donata. Roditelji su me vodili na glazbene večeri u sklopu kojih su bili i orguljaški koncerti u zadarskoj katedrali, a poslije u crkvi sv. Šimuna, gdje se nalaze iznimno vrijedne orgulje. Njihov zvuk me fascinirao. Moj otac je iz Petrinje, gdje smo odlazili na razne svetkovine na kojima se orguljalo i pjevalo. Tako da sam stalno bio okružen tim zvukom orgulja. Prvo sam diplomirao klavir, prije roka, pa poslije toga završio studij orgulja u klasi profesorice Ljerke Očić te magistrirao u klasi profesora Marija Penzara. Klaviru se skoro nikad više nisam vratio.
Kod orgulja postoji taj neki prizvuk mističnosti jer kod sviranja na tom instrumentu najčešće se ne vidi izvođač, nego se čuje samo glazba.
– Upravo tako. Orguljaš je uvijek negdje gore ili sa strane, pa ga se i ne vidi, ako ne svira u koncertnoj dvorani. Iako ima iznimaka u suvremenim crkvenim građevinama, gdje je orguljaš bliže oltaru da bi imao bolji kontakt sa svećenikom tijekom mise. To je nešto posebno, kad su sva opažanja usredotočena na glazbu, a vizualni dojam ne postoji. S obzirom na kompliciranost samih orgulja, pitanje je koliko bi se gledatelji usmjerili na glazbu kad bi vidjeli orguljaša jer bi bili zadivljeni tim tehničkim dijelom izvedbe.
Kažete da je orguljaški festival u zagrebačkoj katedrali jako posjećen. To je onda pomalo neobično s obzirom da su danas svi opsjednuti prezentacijom, selfijima, samopromocijom, a orguljaši su nevidljivi.
– Sretni smo da je za orguljaško muziciranje zainteresirana publika svih dobi, od djece pa do starijih. Fascinantno je kad dođete u zemlje u kojima orgulje nisu dio nacionalnog i kulturnog identiteta, kao što su Rusija, Ukrajina, Izrael, pa se oduševite koliko je publike na tim koncertima. Ima nešto u tom zvuku orgulja što kod ljudi izaziva užitak i divljenje. Ove godine bio sam u Kalinjingradu, gdje su izgrađene jedne od najvećih orgulja u svijetu sa 122 registra i svirao sam u luteranskoj katedrali koja je pretvorena u koncertnu dvoranu. Dvorana je bila krcata. U Rusiji, kao i u Ukrajini u Kijevu, interes za orgulje isto je ogroman. Bio sam oduševljen tim gostovanjem u Ukrajini, pogotovo u organizacijskom dijelu. Također, otkriće mi je bio odlazak u Bjelorusiju jer ovdje slušamo samo negativne stvari o toj zemlji, koje serviraju zapadni mediji. To je zemlja u kojoj ima puno orgulja, puno je i novih. Organizacija je ondje bila besprijekorna, uz sjajan menadžment. Od njih bi mogli dosta naučiti. Orgulje nadilaze vremena i granice, kao i razlike između kultura i tradicija. Danas je na tržištu jako puno pijanista, ali opada interes za klavirske, gudačke i kvartetske koncerte. Kod orgulja to nije slučaj.
Orguljaška tradicija ni u Hrvatskoj neće zamrijeti?
– Ne. Imamo tu niz orguljaških ciklusa i događanja. Tu je, na primjer, i naš najdugovječniji orguljaški ciklus Heferer koji je prisutan na području cijele Hrvatske. Imamo i koncerte u crkvi sv. Marka u Zagrebu, gdje su stigle najnovije orgulje. Zatim festival Ars organi Sisciae na području Sisačke biskupije. Taj festival vodim 11 godina, a sviramo uvijek na drugim orguljama. Tu je nezaobilazna Sisačka biskupija i biskup Vlado Košić koji velikodušno podržava taj međunarodni orguljaški festival.
Koliko se u proračunima za kulturu, od državnog do lokalnih, izdvaja za obnovu orgulja. Pretpostavljam ne dovoljno.
– Sve ovisi o lokalnoj razini i koliko je tko spretan i inteligentan te naposljetku povezan s politikom da može izlobirati sredstva od Ministarstva kulture. Kao hvalevrijedne županije u pogledu obnove orguljaškog fonda, naveo bih Varaždinsku, Krapinsko-zagorsku, Zagrebačku. Kod brojnih drugih županija prisutna je aljkavost i nezainteresiranost. Tu je potrebna povezanost župe u kojoj su orgulje, svećenika, biskupije, nekoga zaduženog za kulturnu baštinu u općini ili gradu, županije, konzervatorskog odjela županije. Puno aktera je tu. Na primjer, Varaždinska i Krapinsko-zagorska županija svake godine izvuku velik dio tog novčanog kolača za obnovu orguljaškog fonda. Nažalost, konzervatorski odjeli dosta su needucirani glede orguljaškog fonda. U Hrvatskoj je popisano oko 800 orgulja. Tijekom Domovinskog rata uništeno ih je oko 100, najviše u Sisačko-moslavačkoj županiji, a samo na Banovini 30 orgulja.
Postoji i jedna zamka. Naime, njemačke bogate župe izbacuju stare i kupuju nove orgulje, a onda kod nas za male novce kupuju te odbačene instrumente, misleći da su napravili genijalnu stvar. To nije tako jer su svake orgulje prilagođene crkvi za koju su građene. Takav se instrument čak dobije i besplatno, ali je onda ulog u postavljanje i ostalo gotovo veći nego da su se kupile nove orgulje.
Kakav je odnos Ministarstva kulture prema našoj orguljaškoj tradiciji i baštini?
– Smatram da bi Ministarstvo trebalo napraviti strategiju za obnovu orguljaškog fonda zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom i biskupijama. Crkva je alfa i omega kad je riječ o orguljama, a država u tome treba pomoći. Treba puno više koordinacije da se za to dobije novac iz europskih fondova. Gradovi Zadar, Šibenik, Dubrovnik i Zagreb uspjeli su izvući dosta novca za kulturnu baštinu, ali jako kasni priča oko obnove orgulja. Ovdje je nedavno bio jedan od najvećih svjetskih orguljaša Ludger Lohmann koji je bio neugodno iznenađen da Hrvatska nije ništa povukla iz EU za obnovu orguljaškog fonda. Za razliku, na primjer, od Poljske i baltičkih država. Vremena za to nema previše jer će europski fondovi biti sve tanji. Također, treba voditi računa što dalje nakon obnove jer na orguljama netko treba i svirati.
Čest je slučaj da se na klasičnim instrumentima svira popularna glazba, rock i slično. Orgulje baš nisu prikladne za takvo muziciranje?
– Na elektroničkim orguljama možete svirati svu glazbu. Postoji na primjer puno džeza pisanog za orgulje. U raznim reformiranim crkvama u SAD-u čut ćete džeziranje tijekom bogoslužja. I crnačke duhovne pjesme prate se na orguljama. Kod nas u zapadnoj rimskoj crkvi, pak, susrećemo se s time da se orgulje stave “pod ključ”, a kupuju se sintesajzeri, rock-gitare, bubnjevi i pokušava se tim kršćanskim rockom privući mlade ljude. Pitanje je koliko to ima efekta.
Kakvu glazbu slušate privatno?
– Nakon što odvježbam na orguljama, jer morate imati puno muziciranja u rukama i nogama, volim slušati komercijalnu pop-glazbu. Na primjer grupe Rammstein, Laibach, Pet Shop Boyse. Kad ste satima u nečem, nazovimo to čišćenjem ušiju od glazbe koju vježbate, trebate jedan odmak koji će vas malo relaksirati.
Kakvi su vam planovi za nove nastupe?
– Nedavno sam svirao veliki recital u Pragu u katedrali sv. Vita. Ponovo ću ići u Njemačku, a tu je i puno koncerata u Hrvatskoj s našim glazbenicima. Izdvojio bih kolege Gorana Končara s kojim je zaista ugodno nastupati i klarinetista Brunu Philippa. Vjerojatno iduće godine idem u Veliku Britaniju, a možda i u Siriju, u Damask.
Koliko naše ustanove pomažu u organizaciji koncerata naših umjetnika u inozemstvu?
– Problem je što mi nemamo kvalitetnu agenciju u Hrvatskoj koja bi našim umjetnicima pomogla bar u nekim tehničkim aspektima kod gostovanja. Nažalost, izgubili smo Koncertnu direkciju Zagreb i nastupila je velika praznina. Mislim da ju je trebalo spasiti, s manjim brojem ljudi. Srećom, postoji neovisna scena u kulturi, kao što su Amadeo scena, udruga Zvuci tišine. Bez potpore Turističke zajednice Zagreba i Grada, ne bismo opstali. No Zagreb treba jednu instituciju s kvalitetnim menadžmentom u kulturi. Nemamo neku menadžersku kuću koja bi se bavila organizacijom koncerata na predivnim lokalitetima kao što su Preporodna dvorana, dvorana u Mimari, Muzej za umjetnost i obrt. Oni bi nama u neovisnoj kulturi trebali dati neki minimum hladnog pogona. Ljeti imamo dobru kulturnu ponudu u Zagrebu, no ona je previše raštrkana. Na primjer, nas svaki tjedan zovu iz zagrebačkih hotela da provjere ima li nešto u katedrali kamo bi mogli organizirano odvesti svoje goste. Turisti u kolovozu u Zagrebu nemaju kamo otići. Strancima ne možete ponuditi dramske predstave zbog jezične barijere, ali glazbu svi razumiju.
U katedrali slijedi koncert orguljaša Milana Hibšera i sopranistice Nikoline Pinko Behrend.
– To su sjajni hrvatski umjetnici. Hibšer je samozatajni genijalac za orguljama i sjajan improvizator. Njegova gošća Pinko Behrend izvrsna je sopranistica koja stalno nastupa u Hrvatskoj i u Europi. Oni su i sjajni ljudi jer bez susretljivosti takvih naših umjetnika, koji pristaju na male honorare, ne bismo mogli raditi. Pozivam sve da dođu 10. kolovoza u 20 sati na sjajan koncert, prijemčiv i za one koji ne slušaju klasičnu glazbu. Ulaz je na sve koncerte u katedrali, koji traju do 21. rujna, slobodan, ali molimo našu publiku da ostavi nešto novca za održavanje orgulja i programske knjižice.
