PODIJELI

Dok je igrao u mlađim kategorijama, za Igora Jovičevića govorili su da će biti nasljednik pet godina starijeg Zvonimira Bobana. Njegovim nogometnim vještinama divili su se mnogi, a sa 17 godina, sin bivšeg igrača Dinama Čedomira, potpisuje ugovor s Real Madridom.

Rođen u Zagrebu, prve četiri godine živi na Ribnjaku, nakon toga se obitelj seli u Veliku Goricu, a s 13 dolazi na Črnomerec.
– Od sedmog osnovne išao sam u Cankaricu (OŠ Ivana Cankara), i do dan- danas sam na Črnomercu jer tu mi je stan gdje sam boravio kada sam dolazio u Zagreb.
Jedan od prvih većih trofeja nije vam bio nogometni?
– Bio sam prvak Zagreba u krosu osnovnih škola. Popularna atletičarka i sportska novinarka Milka Babović uručila mi je nagradu za prvo mjesto, i to na Jelačić-placu. Nikada to neću zaboraviti. Sjećam se i nastupa za školu na legendarnom Kegliću.
Sa sedamnaest godina, u ljeto 1991., potpisao je petogodišnji ugovor za Real Madrid. I onda se 11. lipnja 1995. godine na utakmici mladih reprezentacija Ukrajine i Hrvatske dogodio trenutak koji mu je preokrenuo život.
Kako ste se osjećali nakon ozljede na utakmici U21 reprezentacije u Kijevu?
– Završila je četvrta godina ugovora, baš sam bio u, kako se kaže, životnoj formi. Poboljšao sam statistiku, sve bolje igrao u oba smjera, stekao povjerenje u momčadi koju je vodio poznati Rafa Benitez. Meni ostaje još samo ta utakmica, i ozlijedio sam križne ligamente lijevog koljena. Onda nesretna pauza od dvije i pol godine.
Kako ste se osjećali u tom razdoblju?
– Mučio sam se, svakakve misli, borbe, čeličio sam se kao čovjek. Obitelj je bila uz mene. U tom sportskom paklu upoznao sam suprugu, nadali smo se najboljem. Na kraju sam se uspio vratiti, i to mi je najveći uspjeh.
I gdje ste sve bili nakon oporavka?
– Nakon što me doktor Hrvoje Šojat osposobio za nogomet, čudesnim zahvatom oslobodi me o kalcifikacije koja me smetala i potpisao sam za NK Zagreb, ali umjesto dvije ostao sam jednu sezonu nakon koje potpisujem za Yokohama Marinose u Japanu. Poslije dolazi Brazil u Guarani, zatim Kina (Shenyang Dongjin) i onda Ukrajina (Karpaty).
U Ukrajini ste završili karijeru?
– Da. Pokušao sam još jednom u Kinu, ali sam se ozlijedio na testnoj utakmici i 2005. završavam s karijerom, odlazim u Španjolsku gdje u Marbelli otvaram lokal i ondje sam živimo i dolje imam stan.
Niste dugo izdržali bez nogometa?
– Godine 2008. honorarno sam počeo trenirati mlađe kategorije u jednom klubu i te godine upisao sam Akademiju HNS-a u Sesvetama. Tako sam radio dvije godine i 2010. stiže poziv predsjednika Karpatyja. Ponudio mi je da budem sportski direktor kluba. Potpisao sam na pet godina, a ostao sam ondje do 2016. da mi djeca završe školu.
I onda ste završili u Celju?
– Nakon Ukrajine uzeo sam malo vremena za gledanje treninga Real Madrida, Rayo Vallecana i Seville. I onda su ukrajinski investitori kontaktirali sa mnom da preuzmem Celje. Potpisao sam na tri godine. U prvoj sezoni borili smo se za Europu i za jedan bod smo je ispustili. Prije kraja sezone izašli su Ukrajinci iz kluba i onda je krenulo. Nije bilo lako raditi, ali na kraju smo se sporazumno rastali. Uzeo sam odmor, razmišljao o nekim ponudama, a onda je došlo do smjene Peteva u Dinamu. I tada sam dobio poziv, nisam imao previše vremena za razmišljanje. Nisam spavao tu noć. Srce je reklo – prihvati Dinamo. Ne znaš što ti život nosi, tko zna hoće li ti se ikada ukazati druga prilika za matični klub.
Koji su planovi, što je tražio Dinamo?
– Ovo je velik izazov za mene da osjetim čari tog kluba, da se podsjetim na mlade dane i da preko te prošlosti sagradim svoju budućnost kao trener. Sigurno da mi je ovo mogućnost za usavršavanje da budem još bolji kao čovjek i trener.
Koliko je igrača u selekciji?
Zatekao sam 22 igrača i tri golmana. Tu su probne utakmice, otvoren sam za opciju isprobavanja, ali ne dugo jer je prvenstvo blizu. Razvoj igrača je ono što nas zanima, da što prije budu spremni za prvu momčad.
Koliko je igrača ostalo iz prošle sezone?
Prošla sezona je bila specifična, bilo je dosta igrača koji su se ‘spuštali’ iz prve momčadi. Igrači moraju osjetiti da se svakog tjedna bore za prvih 11. Sve zavisi od njih, a na meni je procjena tko će igrati.
Kakav je dogovor s trenerom prve momčadi Cvitanovićem za ovu sezonu?
– Obavili smo razgovor, komunikacija je važna, kolega je s akademije, kao i trener U19 momčadi Tomislav Rukavina. Sličnu situaciju imao sam i u ukrajinskom Karpatiju gdje sam bio trener momčadi U19 i U21 i znam da je komunikacija između trenera vrlo važna.
Hoćete li slijediti taktike koju koristi prva momčad?
– Moja trenerska vizija je slična Cvitanovićevoj, agresivan u posjedu lopte, da ima inicijativu, da se lopta brzo prenosi sa svoje polovice. Globalni principi su zajednički. Ne možemo se podrediti sustavu prve momčadi jer ona igra samo na rezultat i svaku utakmicu može igrati u drugom sustavu. Rezultat je važan, volim pobjeđivati, ali ovdje ima mladih igrača, nisu gotov proizvod i u drugoj momčadi se razvijaju.
Ove sezone i drugu momčad očekuju derbiji s Hajdukom.
– Ne bih htio pobijediti Hajduk 1:0 slučajnim golom, želim dobiti Hajduk igrom, s kvalitetom. Ako ta igra izostane, ako osjetiš da je bilo nezasluženo, slučajno, bit ćeš zadovoljan 20 minuta poslije utakmice, a nakon toga ćeš cijeli tjedan ispravljati pogreške s te utakmice i u sebi ćeš biti nezadovoljan.
Što tražite od svojih igrača specifično?
– Strast. Moraš voljeti, moraš živjeti to. Ne samo u nogometu. Nitko od nas nije se počeo baviti nogometom razmišljajući o skupim automobilima, novcu, već zato jer volimo ovaj sport. Prije smo ganjali loptu više nego današnji klinci jer je bilo i više livada. Znam nekoliko kolega koji su zbog te strasti i rastavljeni jer supruge im više nisu mogle podnositi što samo pričaju o nogometu. Imam 25 igrača koje moram sinkronizirati, svaki od njih ima neki talent, ne samo talent za organizatora, netko ima drugu vrstu talenta, ali bez strasti sve to otpada.