PODIJELI

Skicirala sam u protekla dva broja pozadinu koja se odnosi na povijesno-politički i juridički aspekt Katoličke i Srpske pravoslavne crkve s obzirom na Stepinčev „sveti“ status, naglašavajući kako je susret pape Franje na srpanjskom sastanku 2017. u Vatikanu s Mješovitom komisijom o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca, jednako kao i Papin dijaloški istup bio više ekumenski potez, nego li crkveno-politički uvjetovan čin, kako su to neki možebitno shvatili ili pak očekivali.

Papa Franjo saslušao je obje strane koje su se i na prethodnim sastancima, kako se saznaje putem medija, većinom prepucavale oko jezika specifičnog opisivanju Stepinčeve uloge i djelovanja u KC-u te njegova odnosa prema srpskom življu i pravoslavnim vjernicima u razdoblju NDH. Manje je važno je li Alojzije Stepinac bio „ugledni“ (KC) ili „važni“ (SPC) pastoralni djelatnik KC-a, mnogo je važnija njegova recepcija katoličkim vjernicima u Hrvatskoj.

Dvostruko servirana povijest

Pitanje koje valja postaviti glasi ovako: Što Alojzije Stepinac znači, ne Hrvatima općenito, nego hrvatskim rimokatoličkim vjernicima? Što za nas vjernike znači kompromitiranje njegove osobe na montiranom sudskom procesu iz 1946. ili pak diskreditiranje njegove osobe što provode pojedini srpski mediji u današnje vrijeme? Što za nas vjernike znači pogubna činjenica da je Alojzije Stepinac bio – ne „ustaški vikar“, kako to misle pojedini pripadnici SPC-a ili pojedini pravoslavni vjernici u Hrvatskoj, nego žrtva jednog političkog sistema kojim je upravljao čovjek u kojem još uvijek neki Hrvati gledaju “velikana”, a drugi „kriminalca“ (potonje je izraz koji je navodno upotrijebio pok. Živko Kustić u razgovoru sa Slavkom Goldsteinom, opisujući sudbinu ondašnjeg hrvatskog naroda pod političkim djelovanjem Ante Pavelića, op.a.)?

Što za nas, koji smo praktički izdanci dvaju režima: komunističkog i demokratskog, koji smo odrastali u vrijeme Domovinskog rata, koji smo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća umjesto u školu, išli u skloništa, koji smo nekoć učili da su ustaše bili neprijatelji partizana, a danas slušamo i o tome kako su to bili ljudi koji su se borili za nezavisnu državu Hrvatsku… Nadalje, za nas koji smo dugo živjeli u zabludi da je ovaj recentni rat (između dva, premda kompetitivna, opet bratska, naroda, op.a.) vođen u ime slobode i samostalnosti Hrvatske, da bismo naposljetku shvatili kako u toj (ekonomskoj i političkoj) slobodi danas uživaju samo pojedini pripadnici rousseauovskih „staleških“ elita itd…, dakle, znači život i djelovanje nadbiskupa Stepinca?

Što za nas znači dvostruko servirana hrvatska povijest koja se sublimira u liku Alojzija Stepinca ili nam se barem tako želi prezentirati? Znači sve!

Stepinac je naša povijest zbog koje „oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi“ (Jr 31,29), danak kolektivne savjesti plaćaju upravo mlađe generacije koje na svojoj duši nose dvostruki biljeg prošlosti. Biljeg zbog kojega nas protestantski Zapad nerijetko percipira kao ustašoidan narod, umjesto kao poslušnike Božje riječi, što Hrvati, zajedno sa svojom katoličkom poviješću u svojoj bîti i jesu: bogobojazan narod koji je često u povijesti bio žrtva politički iskonstruirane sudbine kojoj se ni samo katoličanstvo nije moglo suprotstaviti.
Tako vidim i ulogu i poziciju Alojzija Stepinca u nekadašnjoj NDH.

Reći papi ‘ne’

U perspektivi moralnoga govora, da je Stepinac otkazao poslušnost tadašnjem papi Piju XII., kazavši mu, primjerice (karikiram): „Sveti Oče, zato što je u Hrvatskoj trenutačno na vlasti vrlo zločest čovjek imenom Ante Pavelić, koji je ‘zaljubljen’ u Hitlerov lik te provodi krvničke poteze za koje ljudski jezik ne može pronaći adekvatne izraze, ja ne bih više htio služiti Crkvi, ni Vama ni hrvatskim vjernicima. Zbog toga tražim Vaš nihil obstat – da me razriješite svih crkveno-pastoralnih dužnosti. Bilježim se, Vaša Svetosti, s velikim štovanjem, Vaš odani sluga Božji, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.“

Da je Stepinac rekao papi „NE!“, nitko ga danas ne bi nazivao „ustaškim vikarom“. Pošto je odlučio pokoriti se svećeničkom pozivu za koji se opredijelio zarana, nakon kratkoročnog razmatranja da bi se eventualno želio baviti agrikulturom i možebitno vjenčati, Alojzije Stepinac je zbog vremena u kojem je živio, vremena koje je u političkom pogledu bilo obilježeno nacionalsocijalističkom i fašističkom diktaturom u Europi, do te mjere da su se male zemlje, kako bi sačuvale, uvjetno rečeno, svoj identitet, bile primorane prikloniti aktualnoj političkoj vlasti. Zbog takvih povijesno-političkih, negativno definiranih okolnosti i nemoći pred ratom, pojedinci su bili primorani donositi odluke koje u „normalnim okolnostima“ nikada ne bi donosili. To je princip instrumentalnoga razuma, jednog od triju manifestacija „zla modernoga doba“, kako to opisuje suvremeni kanadski filozof Charles Taylor u svojoj „Etici autentičnosti“.

Vrijeme NDH je vrijeme rata i tu počinje i završava svaka rasprava o političkoj i legitimnoj (ne)ispravnosti i moralnoj upitnosti te države. Jer, stanje rata proizvodi iracionalne okolnosti, čine i odluke. Tu nema zdrave pameti. Zbog svekolikih, ratom uvjetovanih okolnosti Stepinac ne zaslužuje da ga se klasificira među zločince, ili pak „ustaške vikare“ – premda je to potonje formom tome bilo nalik, ali nikada moralni akt Stepinčeve vlastite odluke, već odluke koju je u akcidentalnom smislu definirao Pavelićev režim, s jedne strane, i Stepinčev osobni svećenički poziv, s druge. Tu se ne referiram na Stepinčev čin prekrštavanja pravoslavnih vjernika jer je riječ o kompleksnom problemu koji nadilazi okvire Stepinčeva pastoralnog djelovanja te me asocira na priču o tome kako je papa Ivan XXIII. (prije nego li je postao papa, op. .) spasio mnoge Židove, a tko zna, možda je sve koje je spasio i konvertirao na kršćanstvo.

Mučenik, nikad zločinac

Na političkoj razini, svaki totalitarni režim funkcionira prema principu: ili poslušnost vođi, ili glava dolje. Vidite, kako bi spasio hrvatski katolički puk u jednom od njegovih najtežih i najupitnijih trenutaka u povijesti, kao i, vjerujem, sačuvao živote drugih naroda i vjernika u tadašnjoj Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega, Alojzije Stepinac nikada nije djelovao izvan pastoralnih i moralnih okvira zacrtanih svetom službom i ta ga je služba učinila žrtvom. Žrtva dvaju političkih sistema: jednog zbog kojega mu je atribuirana titula ustaškoga vikara, drugog zbog kojega je proglašen neprijateljem Tita, njegove države i njegova političkog sistema, koji ga je naposljetku posjeo na optuženičku klupu poput kakvog trećerazrednog kriminalca, državnog neprijatelja.

Stepinac je žrtva, mučenik i svetac hrvatskog naroda, posebice njegovih vjernika koji mu se s dubokim poštovanjem klanjaju u zagrebačkoj katedrali, pred njegovim sarkofagom kojim dominira njegovo mučeničko, a unatoč svemu kontemplativno lice: zamišljeno i pomalo nespokojno lice jednog mučenika, ali nikada zločinca.

S moralnoga stanovišta, znam da je teško Srbima u Hrvatskoj pomiriti se, pa čak i oprostiti stvari zbog kojih je taj narod patio, posebice u vrijeme Pavelićeva režima. I znam da će među Hrvatima i Srbima zbog te proklete povijesti uvijek postojati određena nelagoda, koliko god se pojedinci koji pripadaju jednom od ta dva konstitutivna naroda na prostorima nekadašnje Jugoslavije i Balkanu općenito voljeli, istinski. Tu je onaj „ali“ povijest nam priječi pomirenje. Zato čovjek ima razum, da nadiđe povijest, živi sadašnjost – u ljubavi, miru, poštovanju i međusobnom uvažavanju, u ljubavi nadasve.

Ekumenski i dijaloški, u kanonizaciji Alojzija Stepinca vidim ključni korak na putu prema povijesnom mirenju tih dvaju naroda i njihovih vjernika. Što se tiče Stepinčeve sanktifikacije, ne samo da Stepinčev lik asimilira kolektivni mučenički vjernički identitet naroda koji je trpio i patio pod Pavelićem, a vjerujte mi, bilo je takvih mnogo koji nisu podržavali taj režim kao ni njegovog vođu.
Povijesno, pa i politički, lik Alojzija Stepinca emanira činjenicu da je povijest Hrvata od Drugog svjetskog rata naovamo potrebno sagledati bihistoristički: dvopovijesna perspektiva. Alojzije Stepinac njezina je ishodišna točka.

(Autor: Dr.sc.Dafne Vidanec)

PODIJELI