PODIJELI

Jesenas će na policama hrvatskih knjižara osvanuti novi roman – ljubavni triler „Pukovnikova ljubav“ književnika Krešimira Butkovića, rođenog Zagrepčanina, srcem Rabljanina.

Njegov izdavač Naklada Uliks, također će otisnuti i novo, četvrto po redu izdanje Butkovićeve auobiografije s obzirom na to da je stara rasprodana, a potražnja za njom i danas je velika. To i ne čudi jer Butkovićev život, koji se u trenu preokrenuo u njegovoj sedamnaestoj godini kada je na moru pao, slomio vrat i ostao nepokretan, vrijedan je filmskog scenarija. Ovo je njegova priča.

Bio sam bezbrižan klinac

-Bio sam mladić kojemu su misli bile vezane uz glazbu, sanjarenje, a spuštao se na zemlju u nekim samo dečkima znanim kvartovskim borbama, vikend izlascima, nogometnim utakmicama i dokazivanjima tko može više popiti i tko je veći frajer. Život mi je izgledao bolje nego drugim vršnjacima. Imao sam brata blizanca Tomislava s kojim sam izlazio i družio se, tu je i stariji brat Dean i divni roditelji. Pripadali smo ondašnjoj srednjoj klasi. Rođen sam 1973. i nismo bili razmaženi niti tražili kruha povrh pogače. Ljeta smo provodili s bakom i djedom na Rabu u vikendici. Sve se svodilo na škola-more-škola i poneku ljubav zbog koje smo sami sebi bili važni. Ako mogu rezimirati to razdoblje života u osamdesetima, bio je to bezbrižan život klinaca koji nisu kužili što je recesija i da ima i čokolada tamo negdje vani, a ne samo šećerna tabla i eurokrem.

Često me pitaju kakav sam bio prije nesreće, a ja se sve teže mogu prisjetiti kako je to hodati iako sam hodao gotovo osamnaest godina.

Ljudi odu u inozemstvo i zaborave jezik nakon nekoliko godina, a kakav sam bio prije 27 godina, za mene već pomalo postaje misterij. Kad si tinejdžer, imaš neku čudnu sliku samoga sebe koja se mijenja odrastanjem i transformacijom.
Kad nastradaš, u stanju si šoka i ne sagledavaš posljedice realno kao ljudi oko tebe, posebice oni koji nisu prisno i emocionalno vezani za tebe. Nakon određenog vremena počneš si postavljati pitanja o smislu daljnjeg života, koliko je on težak, o ovisnosti o tuđoj pomoći. Depresija je neminovno stanje s kojim se boriš barem prve dvije, tri godine nakon stradavanja. Kad si mlad, fluktuacija ljudi u tvom životu je golema. Neki odu, neki novi dođu, neki stari se vrate, i tako to ide. Glede mog invaliditeta, nisam se razočarao ni u koga. Teško je nekome tko me znao prije nesreće prihvatiti moje novo stanje, promjene, deformitete, fiziološke, psihičke i fizičke probleme. Nemaju svi snage promatrati takvu rapidnu promjenu i ostati emocionalno netaknuti. Ljudi nas razočaraju sitnicama onda kad od njih očekujemo previše. Zapravo je povrijeđen naš ego koji nije znao prepoznati istinski vrijedne duše oko sebe. Razočaranje postoji u onoga koji ne poznaje oprosta. Oprostiti je teško, no neminovno zbog nas samih da bismo mogli nastaviti mirno živjeti ne zamjerajući ljudima koji su preslabi da bi se nosili s olujnim valovima života.

Dok ne počne boljeti

Depresija je poput karijesa. Ne primjećuješ je dok ne počne boljeti. Godinama sam sve više tonuo u crnilo, izolaciju i samosažaljenje. Iz depresije sam se izvukao zahvaljujući psihijatru koji je slučajno na jednom portalu za osobe s invaliditetom pročitao moje ironične komentare i primijetio da sam suicidalan. Pet godina je radio na meni online terapiju da bi me izvukao. Pomalo sam počeo otkrivati svoje potencijale, a sve se promijenilo kad sam nakon godina fobija od mora, negdje 2008. ponovno zaplivao. Tada sam shvatio da svoje strahove od budućnosti mogu pobijediti samo ako živim u sadašnjosti i borim se za svaki novi smisleni dan u kojem ostvarujem svoje potencijale.

Nakon svih psiholoških promjena i životnih udaraca usidrio sam se u svom pisanju. S poezije sam prešao na prozu i čini se da je taj transfer prošao uspješno jer mi je autobiografija ”Fifty-Fifty” rasprodana u nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti brata blizanca prije tri godine, napisao sam, prema nećakovoj ideji, dječji bestseler ”Bornin vremeplov”.

Borna je htio još jednom zagrliti živog tatu i namjeravao je napraviti vremeplov. U mjesec dana ispunio sam mu želju i vratio ga u vrijeme kad smo Tompa i ja bili klinci njegovih godina. I Borni i ostalim klincima svidjela se knjiga. Pitali su me hoće li biti nastavka. Upravo sam napisao ”Bornin vremeplov II – Borna na Rabu” pa ako država nađe shodno i odobri mi potporu za izdavanje romana, eto i drugog dijela uskoro u knjižarama.
Nastojim da mi niti jedan dan ne bude isti. U Zagrebu imam ujutro fizikalnu terapiju, a zatim ili studiram materijale vezane uz studij logoterapije ili pak iščitavam novine, portale i gledam vijesti zbog mog novinarskog hobija. Obično pišem ili kolumne, ili roman ili poeziju između 11 i 14 sati. U intervalima sam dosta na mobitelu jer sam izuzetno komunikativna osoba koja poznaje mnogo ljudi, a svatko želi komadić mojega vremena za sebe. Poštujem i cijenim prijateljstva i nastojim ih, usprkos brojnim obvezama, očuvati. Na Rabu, uz plivanje se dosta i družim. Ne mogu a ne zahvaliti svojim prijateljima, obitelji Popić, bez kojih ne bih plivao, tu su i moji prijatelji Slavko Rako i Hrvoje Hodak s kojima plivam, ali sam pokrenuo i plivački maraton za osobe s invaliditetom.

Vjeruj u Ljubav

Kad ulazim u pisanje romana, onda je to kondicija pisanja od tri stranice svakodnevno. Tu sam beskompromisan jer pratim samoga sebe, svoje misli, ideje koje su uvijek brže od mojih nepokretnih prstiju kojima pokušavam pohvatati riječi po tipkovnici i zapisati ih.

Sanjam da ću, jer sam, među ostalim, i tekstopisac, jednom napisati tekst za Olivera Dragojevića koji će on u onom svom melankoličnom tonu otpjevati pred punom dvoranom zaljubljene publike koja svijetli mobitelima. Obožavam pisati tekstove za glazbu. Do stradavanja sam svakodnevno svirao gitaru po nekoliko sati. Ovo je neki vid kompenzacije. U životu me najviše veseli pobjeda pravde. Rijetka je pa time i posebnija. Kad pobijedi dobar tekst i glazba na Eurosongu, a ne atributi, vatromet i površnost. Veseli me kad ljudi pronađu vremena uroniti u dubinu vlastitih emocija, kad razumiju jedni druge i vjeruju u Ljubav. Veseli me kad je ljudska, iskrena poruka ispred senzacionalizma i kričavih vijesti da su naši celebrityji poludjeli za cipelama od osam tisuća kuna. To je uistinu bitno narodu koji skuplja boce po kontejnerima ne bi li kupio kruh u trgovini čovjeka koji je upropastio sve nas, vozi se u helikopteru i nitko ga ne proganja nalogom za ovrhom dvorca, kuća i stanova.

Volim se družiti. Mnogo mi ljudi prolazi kroz kuću. U Zagrebu se družim s poznatom kantautoricom i prijateljicom Elmom Burnić, ona sa mnom i studira logoterapiju pa vodimo duge razgovore na tu temu, tu je i Rako s kojim izlazim u grad, Darko i njegova obitelj, Vana… Na Rabu su to obitelji Popić, Hodak, Bakota, Ćuk…
Zapravo sam rapski književnik. Zagreb, kao moj rodni grad, nikada me nije prepoznao i prihvatio kao umjetnika. Čak ni moja oda Zagrebu izvedena na Krapinskom festivalu ”Zagreb zanavek” ne može se čuti nigdje. Za razliku od Zagreba, mali otok Rab s jedva desetak tisuća stanovnika prihvatio me kao svoje rođeno dijete i od mene učinio poznatog i priznatog književnika. Na tome im vječna hvala! Na Rabu pišem, posjećujem koncerte, popijem kavu u kultnom Moderato Caffeu, pratim novinarski teme iz kulture i socijale, portale za koje piše…

Srcem protiv barijera

Ove godine, sad već tradicionalni promicateljski maraton „Srcem protiv barijera“ koji sam prvi put organizirao 2011., zakazan je za 26. kolovoza. Organizacijski je prerastao entuzijazam moje obitelji i prijatelja pa je prepušten u sigurne ruke Udruge Komin, Turističke zajednice Grada Raba i samog Grada Raba. Ovaj sedmi maraton duljine dva kilometra plivat će se pod zidinama staroga grada Raba od Škvera do Banove vile i natrag. Svake je godine sve više sudionika, a ove se nadamo još većem broju jer se uključuje i Hrvatski paraolimpijski odbor.

Zadovoljan sam razvojem maratona, no nadam se da će sljedeće godine maraton moći biti ponovno organiziran na Vodenči u Barbatu. Nadam se da ću ove godine barem sto metara proplivati. Godine su tu, a i zdravlje mi baš nije bajkovito.

Ne treba nam mnogo, treba samo odlučiti ne kupiti limuzine s grijanim sjedalima

Ono što se ponavlja je nerazumijevanje institucija spram naših potreba, od pristupačnosti objektima do skrbi spram najtežih oblika invaliditeta. Ljudi misle da smo mi teret društva, nepotreban izdatak. Takvo razmišljanje viđeno je i u Drugom svjetskom ratu kad su selekcionirane i ubijane osobe s invaliditetom. Pogrešno se misli da se osobe s invaliditetom takve rađaju. Eto, ja sam skočio u more, slomio vrat i ostao nepokretan. Netko padne s drveta, na ledu ili nastrada u prometnoj nesreći. Sve su to putovi do kreveta, kolica i potrebe za tuđom skrbi.

Država bi prije svega trebala shvatiti da postojimo i da invalidi imaju 1250 kuna mjesečne pomoći, a ne 20 tisuća kuna kao oni koji im određuju sudbinu. U potrebi smo, i kad nam roditelji ostare ili umru, više nema koga da bi se skrbio o nama. Osjetljivi smo. Svaki nabor plahte ležanjem nam izaziva pečenje i otvaranje rane. Skloni smo upalama mjehura, urinoinfektu, trombozama. Trebamo skrb 24 sata dnevno, a daju nam osobnog asistenta četiri sata dnevno. I te asistente ne izborimo svi jer postoje kvote.

Trebalo bi provjeravati rad udruga i s besmislenih anketa o životnim uvjetima OSI-ja, prijeći na djela. Ne treba nam mnogo. Treba samo odlučiti ne kupiti limuzine s grijanim sjedalima, već uložiti u dom koji je danas štakorište na Jarunu. Prije svega, treba dati posao medicinskim sestrama. Naše su najbolje educirane na svijetu.

 

PODIJELI