PODIJELI

Kad su prije nekoliko godina majke ovisnika u Hrvatskoj glasno zatražile da se supstitucijska terapija lijekovima tipa metadon, heptanon, suboteks i sličnim stavi pod kontrolu, digla se velika prašina u liječničkim i farmaceutskim krugovima, te je majke jedan poznati psihijatar čak nazvao frustriranim, neukim i nestručnim ženama, a institucije koje o tim pitanjima odlučuju prema njihovu su se zahtjevu ponijele ignorantski.

No, majke iz zadarske udruge za suzbijanje zloporabe droga i pomoć obiteljima ovisnika „Nada“ ne odustaju. Uskoro će izaći u javnost s novim akcijama istog cilja – zaustaviti beskonačno davanje supstitucijskih tableta ovisnicima, za što država godišnje izdvaja pedesetak milijuna kuna.

Kobni koktel tableta

– Mi nismo protiv terapije tim lijekovima, ali smo protiv načina na koji se ona provodi. Ovisnicima se praktički daje tableta koliko žele. Neki dobivaju dvadeset dnevno. Gotovo se nitko s njih ne skida, broj lijekova koje uzimaju raste, a ne pada, ovisnici na njima provode cijeli život, posve su nesposobni za normalan život. Mi se zauzimamo za to da tablete bude privremena mjera te da ih liječnici s vremenom skidaju, a ne da im povećavaju terapiju. No, to se ne događa – izjavila je za Zagrebački list predsjednica te udruge Ivanka Ledenko.

Nerijetke su smrti ovisnika, dodaje, zbog dugotrajnog uzimanja supstitucijske terapije jer dulje razdoblje na njima izaziva probleme s bubrezima, propadanja jetre, dobivanja rana na nogama. S druge strane, toliko su, priča, ušlagirani da ne mogu voditi normalan život. Posebno je opasna kombinacija supstitucijskih tableta i jakih tableta za smirenje. Taj je koktel nedavno bio koban i za jednog zadarskog ovisnika koji je s 33 godine preminuo.

– Ima još takvih slučajeva, ali za njih nitko ne zna i čini se da nikoga nije briga – kaže Ledenko.

Ovisnici s kojima smo razgovarali, a isto potvrđuje i Ledenko, kažu da se teže skinuti s njih nego s heroina.

– O tome se šuti. Kad sam došao u komunu, bio sam na metadonima, dečki su mi odmah rekli da je to najteži dio i u to sam se i uvjerio – kaže jedan ovisnik koji je ubrzo izašao iz komune i na kraju se sam skinuo s metadona jer mu liječnik to nije dopuštao, već mu je dozu povećavao.

Što kažu brojke

Podaci iz Ureda za droge kažu da je 2015. iz državne blagajne za takve lijekove izdvojeno gotovo 48 milijuna kuna, za subotex gotovo 10, za metadon i nalakson gotovo 20 milijuna. Godinu dana prije toga, poreznici su obveznici te lijekove platili više od 51 milijuna kuna – 8,5 dali su za subotex, za metadon više od 22, a za nalokson iznad 20 milijuna. Dalje, 2014. također je utrošeno više od 51 milijun kuna iz proračuna. Od toga 7,5 za sobotex, više od 23 milijuna za metadon te više od 20 milijuna za nalokson.
Rezultati su sljedeći: od predoziranja metadonom 2015. umrle su 24 osobe, a od predoziranja heroinom dvanaest. Godinu prije 28 je preminulo od predoziranja metadonom, a 14 od predoziranja heroinom, dok je 2013. od predoziranja metadonom zabilježen 21 smrtni slučaj, a heroinom 18.

Navedeni su podaci iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, no Ivanka Ledenko kaže da je crna brojka pet puta veća od službene.

Jedan od rijetkih liječnika koji javno govori protiv ustaljenje praske dugotrajnog liječenja supstitucijom je Zlatko Miliša, sociolog i pedagog.

– Zanima me koliki se broj ovisnika skinuo sa supstitucijske terapije? Kakva je učikovitost te terapije? Zašto se ne napravi takva analiza u Hrvatskoj? – pita Miliša, no na to mu pitanje nitko ne može odgovoriti.

– Izraelski liječnik Andrea Waisma rekao je da je terapija metadonima zločin, a viša šefica Ureda za droge, bivša ministrica Bernardica Juretić, jednom je izjavila da je takva terapija drogiranje na račun države – kaže Miliša.

On se zauzima za detaljnu analizu, ne samo statističkih podataka, nego stanja mentalne svijesti prije uzimanje metadona. Druga stvar koju ističe je prevencija pa se pita koliko je novca utrošeno na prventivu.

– Smatram da samo pričanje o štetnosti droge mladim ljudima nije dovoljno, trebaju im se direktno obraćati bivši ovisnici koji će im iz prve ruke kazati kako je to zaglaviti u paklu ovisnosti – kaže Miliša. Napravio je istraživanje o učinkovitosti terapijskih zajednica konfesionalnog tipa tipa bez lijekova i ispalo je, kako kaže, da se u njima trajno izliječi dvadeset posto ovisnika.
– To možda djeluje kao mali postotak, ali je u usporedbi s liječenjem tabletama s kojih se ovisnici gotovo ne skidaju, mnogo veći i uspješniji – kaže Miliša.

‘Ulazna droga’

Zagovornici supstitucijske terapije ističu činjenicu da su s tabletama ovisnici maknuti s ulice, da je stopa kriminala i zaraza manja. To priznaje i Miliša. Ledenko pak kaže kako je javna tajna da se lijekovi dobiveni ne recept preprodaju na ulici pa se za taj novac kupuje droga i tako ukrug. Priznaje to i Ivan Ćelić, psihijatar i pročelnik Zavoda za dualne poremećaje u bolnici Vrapče, koji kaže da je broj opijatskih ovisnika u Hrvatskoj u kontinuiranom padu, no ne može se, dodaje, zanemariti da je u porastu zloporaba zamjenske terapije, odnosno da su metadon ili buprenorfin kod nekih ovisnika “ulazna droga“.

– U Hrvatskoj je potrebno čim prije informatizirati sustav da se u svakom trenutku zna je li bolesnik u bolničkom ili izvanbolničkom sustavu, kaznenoj instituciji ili terapijskoj zajednici. Iznimno je važan sustav praćenja, kontinuiranog nadzora i adekvatnog doziranja terapije, čime se smanjuje broj predoziranja i konzumacije ilegalnih droga, a samim time i stopa kriminala, manja pojavnost virusnih infekcija i slično.

Dobrom i kvalitetnom suradnjom obiteljskih liječnika, županijskih Službi za izvanbolničko liječenje ovisnosti i bolnica s odjelima za liječenje ovisnosti može se smanjiti “odljev” supstitucijske terapije na “crno tržište” – kaže Ćelić, dodajući da je Hrvatska svijetu prepoznatljiva ne samo po transplantacijskoj medicini, nego je, prema svim statistikama, u vrhu po uspješnosti liječenja opijatske ovisnosti.

Zlatni standard, ističe, u liječenju opijatske ovisnosti je supstitucijska terapija, bilo buprenorfinom ili metadonom, no sami lijekovi, bez adekvatnog psihoterapijskog pristupa, neće dovesti do željenih rezultata u liječenju ovisnosti.

– Na Zavodu za dualne poremećaje provodimo individualni pristup, što znači da je za neke bolesnike u danom trenutku najoptimalnije uzimanje supstitucijske terapije, a za neke druge nastavak rehabilitacijsko-resocijalizacijskog tretmana u nekoj od terapijskih zajednica. Gotovo trećina naših bolesnika nakon završetka bolničkog liječenja nastavlja tretman u jednoj od komuna, što smatramo izuzetnim uspjehom – kaže Ćelić te nastavlja: – Osim biologijske dimenzije, treba uzeti u obzir i psihološku, socijalnu, ali i više puta zanemarenu duhovnu dimenziju. Sveobuhvatnim interdisciplinarnim pristupom možemo mijenjati paradigmu od “smanjenja štete” do “potpunog oporavka”.

Stigmatizacija ovisnika

Veliki problem u Hrvatskoj je i stigmatizacija ovisnika. Oni koji se uspiju izvući iz ralja droga, priča sociolog i pedagog Miliša, trajno su obilježeni, malo koji poslodavac dat će im priliku za rad ako zna da su u prošlosti imali problema, teže nalaze partnere jer ljudi bježe čim čuju riječ ovisnik.

– Poznajem mnoge djevojke koje su pobijedile drogu i mogu reći da su danas predivne, brižne majke i odane žene. One su naši svjetionici i treba ih podržati i dati im priliku za novi život. Nemamo nikakvo pravo u njih upirati prstom jer svi ljudi su ovisni o nekome ili nečemu – zaključuje Miliša.

 

 

PODIJELI