PODIJELI

Dok kod NP-a Plitvička jezera traje rat za vodu između lokalnog stanovništva Plitivice sela i tamošnjih branitelja, koji brane prirodne resurse od apartmanizacije, koja je uzela maha, ostatak Like, sve do Velebita kao da je izgubio vezu s najpoznatijim hrvatskim nacionalnim parkom u svijetu, koji su i ovo ljeto okupirali strani turisti.

No, vrlo malo ih produlji boravak ili ostane koji dan više u Lici!

Vladimir Tomaić, vlasnik najpoznatije ličke sirane Runolist iz Otočca, kaže da je u NP-u Plitvička jezera već dugo samo voda iz Like, a da park, koji je nekada bio nositelj razvoja cijeloga kraja, nažalost, to već dugo nije. Zbog toga, kaže, Lika ide natrag, a ne naprijed, i ono malo ljudi, posebno mlađih, što je još ostalo u Lici, sad mora ići trbuhom za kruhom, bilo u Njemačku, Irsku ili još dalje.

Vladimir Tomaić, vlasnik sirane ‘Runolist’ (Foto: Marinko Petković)

Samo Macola dobro radi

Tomaić je siranu vrijednu više od 1,2 milijuna kuna stavio u oglasnik na prodaju, ali ni za 600.000 eura nitko je neće. – Imam 80 koperanata, to je 80 obitelji, ali sedam je mljekara u pet godina zatvoreno, a tri su pred kolapsom, tako da nema budućnosti za proizvođače, posebno male, mlijeka u Lici. No, manje sirane, kao ona u Krasnom, s deset krava, uz pokrenuti postupak zaštite ličkog sira škripavca, rade i dalje te prodaju sir u NP-u Sjeverni Velebit.

Posjetili smo i Kuterevo i tamošnje utočište za medvjede. Legendarni Pavenka, voditelj utočišta, kaže da turiste, a ima ih u svako doba godine, više i ne broje, ali ako hoćete volontirati i brinuti se za napuštene medvjede, uvijek ste dobro došli. Dakle, zanimljivi sadržaji su tu, uz prirodu, bilo da je riječ o velikom zip lineu kod Vrhovina ili jedinom pećinskom parku u Hrvatskoj, kao što je PP Štirovača kod Perušića, koji privlače turiste i izvan ljetne sezone. Manji zip line ima i Rizvan city kod Gospića, kao i najveći tobogan u Hrvatskoj, a tamo se može i prespavati.

No, što je s rijetkim lokalnim stanovništvom, kako ono živi i od čega? LAG Lika pokrenuo je pet projekata, a izdvajamo dva. Prvi se zove Ostanite tri dana u Lici, a drugi Lika Quality, koji bi znakom na domaćim autohtonim proizvodima, bilo mesnim ili mliječnim, dao im veću dodanu vrijednost, a u drugom krugu obuhvatio bi i lokalne ugostitelje jer sad samo Macola dobro radi, a svi ostali se snalaze.

Jurica Miškulin (Foto: Marinko Petković)

More ili krave

Među njima je i poduzetnik Jurica Miškulin, koji se prije četiri godina okrenuo bušama, autohtonim ličkim kravama, kojih ima 70 plus 30 telaca. Imam i sedam konja za jahanje, kaže Miškulin, ali otkad imam krave, više ne idem na more. Krave, na dva velika pašnjaka od 41 hektara pored Gospića, čuva električni pastir, ali Miškulina brine kako to da Lika, odnosno Gospić nije brdsko-planinsko područje, a primjerice Bjelovar to je!? Zbog takvog paradoksa 11 stočara iz Like nije prošlo na fondovima EU za samo nekoliko bodova. Osim toga, zbog paprati, kao što je bujad, gube poticaje, iako samo bujad u ove vrle ljetne dane čuva ono malo trave za stoku.

Zbog bujadi su lani poticaji bili umanjeni Agrovelebitu, tvrtki iz Općine Lovinac, koja je prva dobila zaštitu zemljopisnog podrijetla za lički krumpir na razini EU, a sad nakon pokretanja kooperacije, sprema dostavu ličkog krumpira na kućni prag u Zagrebu.
Nikola Vidaković, direktor Agrovelebita, kaže da je lički krumpir, koji je nekad bio zaštitni znak Like, spašen od nestanka, ali i brojnih inačica na domaćem tržištu. Iza Agrovelebita stoji 11 ličkih iseljenika, koji su bili spremni uložiti sredstva u dokapitalizaciju općinske tvrtke, koja sad ima 13 posto udjela u njoj te je i dalje najveći pojedinačni vlasnik.

S druge strane, Dominik Zeko je mladi poljoprivrednik, koji je nakon povratka iz Njemačke kod Gospića u Medaku, kao lički zet, lani osnovao mliječnu farmu, koja sad ima 90 krava. Tu je 320 hektara zemljišta, od čega 170 ha u poticajima, a 110 u oranicama. Ima u Lici i većih stočara, kao što je Robert Čačić iz Gospića, koji ima i više zemlje, novih 120 ha kod Udbine, ali i krava, ličkih buša, koje su spašene od izumiranja u prvom redu zbog poticaja, a u Lici je svoj novi dom našlo i istarsko govedo boškarin, iako su poticaji za njega više nego prepolovljeni, ali pokušaj vraćanja divljih konja u prirodu, uz pomoć zaklade iz Nizozemske, zasad nije dao rezultat.

Nikola Vidaković, direktor ‘Agrovelebita’ (Foto: Marinko Petković)

Divlji konji bez poticaja

Međutim, OPG Bože Grgurića u ličkom Ribniku, gdje se nalazi ranč Vel’ki mlin, pokazuje da se može uspjeti i bez famoznih poticaja, koji se, osim za krave, dobivaju i za ovce i koze, ali se i zemlju mora obrađivati. To nije uvijek tako, ali se polako uvodi red.

OPG Emila Baltića, bivšeg ličkog zeta, koji uzgaja ovce u Mogoriću, osim s pastirima, njih 15 u četiri godine, muku muči i s nesređenim papirima za zemlju. Grgurić kaže da se nije planirao baviti konjima kad je prije 11 godina kupio prva dva, a danas ih ima 26 na velikom ranču, na kojem konji slobodno borave cijele godine.

Riječ je, kaže, o sedam konja pasmine Akhal-Teke iz Turkmenistana, koje je prvi u Hrvatsku uvezao Damir Voloder iz Vrbovskog, a danas ih kod nas nema više od 20. No, to su konji namijenjeni za slobodno jahanje u prirodi, bilo u sportske ili rekreativne svrhe, a koje je postalo popularno i u Europi posljednjih godina.

Emil Baltić (Foto: Marinko Petković)

U plusu nakon osam godina

Božo ističe da mu nije teško svaki dan, nakon posla u Gospiću, sjesti u auto i doći do sedam kilometara udaljenog ranča, a tu je i 28 hektara zemlje. Lani je prvi put prijavio zemljište u ARKOD te dobio lijepe poticaje, koji su dobro došli da nakon osam godina ulaganja, svaki mjesec najmanje tisuću kuna, prvi put počne biti u plusu. Uzeo je i pašnjak od 60 hektara jer treba godišnje osigurati 3500 bala sjena. Na poticaje za konje nema pravo jer nisu autohtone pasmine konja, već toplokrvnjaci, čije obvezno vađenje krvi, jedanput godišnje, stoji 120 kuna po konju.

Na ranču se Akhal-Teke lako uoče jer imaju plave oči, a boja dlake im je slična hrvatskom posavcu. No, dok u njihovoj pradomovini ne vole takve oči kod konja, Ličani drže da su ti konji mjesečari. No, uskoro bi se njihov broj mogao i povećati jer su Grgurić i Voloder kupili pastuha iz Češke, koji je bio prvak Europe.

Grgurić planira u Lici organizirati terensko jahanje do Velebita, do kojeg ima samo 20 kilometara. Ovi konji prevale to za sat i pol, a u planu je i višednevno pustolovno jahanje od Svetog Roka do Udbine. Tajna je u boravku na otvorenom jer ovi konji ne vole štalu i boksove, već golema lička prostranstva, na kojima je sve manje ljudi, a o domaćim životinjama, koja su tu uvijek bila, da i ne govorimo.

PODIJELI