PODIJELI

Toplilo li oko nas globalno, topili li se polovi ili nas silne gradske fontane jednostavno dovoljno ne hladile, jedna činjenica ovom se ljetu ne može tek tako poreći: vruće je.

I to ne onako erotski vrelo ili barem politički usijano, nego naprosto nesnosno. Bespomoćni pred toplomjerima kratkoročna pamćenja skloni smo, štoviše, znojni i zadihani parafrazirati Krležu i reči da tak bormeš nigdar ni bilo. A bilo je, nije da nije, premda će nam meteorolozi rado dijagnosticirati rekorde „u povijesti mjerenja“, značajno i znakovito kao da bismo si ih trebali ubrajati u zasluge, kao da nebeski ložači životare na državnom proračunu, pa bi se u njihovu revnom zagrijavanju zraka ogledala i učinkovitost vladine politike. Tako gledano, i činjenicu da je dobar dio Novog Zagreba ovih vrelih tjedana lišen blagodati tople vode trebalo bi doživljavati kao interventnu gradsku rashladnu mjeru, iako bi se prema indiskretnim reportažama iz nefunkcionalnih kupaonica, kojima nas već neko vrijeme razveseljavaju mediji, olako dalo zaključiti da ledeno tuširanje odjednom više nije dobrodošlo rješenje za ljetnu žegu.

Zagrebačka hidrofobija

No, ako je vjerovati kronikama, a nema razloga da to ne činimo, u Zagrebu je i nekoć znalo nesnosno zapeći. A vode niotkuda, posebno ne u tekućem stanju, bilo u vodovodnim cijevima, koje bijahu rijetke, bilo u Savi, koja bijaše daleko, a ni nepouzdan konjski tramvaj ne bi je uspijevao baš približiti. „Dobro vince kao lijek protiv žege preporučivali su mnogi Zagrepčani“, čitamo u „Pričama iz starog Zagreba“ novinara Krešimira Kovačića: „Drugi su, opet, tvrdili da je u vrijeme žege najbolje piti jaku šljivovicu; pivo se nije mnogo cijenilo jer, prema iskustvu, ono izaziva još veću vrućinu u tijelu; sladoled je bio vrlo rijedak i dobivao se samo za skupe novce u kavanama i otmjenim slastičarnicama.“ Nadalje, Zagrepčani su „žegu ublaživali gurnuvši glavu u školjku od vodovoda“, a oni koji ga nisu imali „upotrebljavali su posude za polijevanje vrta“.

Iako su na Savi još od sredine 19. stoljeća postojala kupališta (isprva s odvojenim uredovnim urama za ljepši i ružniji spol), kupanje kao svakodnevni higijenski ritual našim starima očito se nije baš mililo, pa su ih i na to morale podsjećati novine. „Usprkos nastojanju našega naprednoga zdravstva, ima još ljudi koji smatraju kupanje događajem“, upozoravala je tako 1913. godine zagrebačka revija Dom i svijet: „Ali kupanje ne smije da bude nikakav događaj u životu modernoga čovjeka, već mu mora biti nužna potreba koju treba da utiša kada god mu se pruži prilika.“ Austrijski filozof Ludwig Wittgenstein napisat će, doduše, da smrt nije događaj u životu, ali mi valjda znamo bolje. Dakle: pranje, ludom radovanje. A možda je i poslovični bijeg Zagreba od Save u osnovi puka hidrofobija jer, kako čitamo u Narodnim novinama od 25. lipnja 1861: „Od posljednjih tri dana nešto je živahnije na kupalištu, po sto osoba na dan došlo je do zavoda, što još nije velik broj…“

Ali, nesnosno vreli ljetni dani, što ih ne nazivamo uzalud pasjima, imaju još jedno čudesno svojstvo, a to je da se od njihove fjake vole ukiseliti krastavci. Sami od sebe, kao od šale. I ne trčite sad u špajzu, nego otvorite bilo koje novine jer tamo cvate njihova sezona. Tako bijaše i u doba „naših starih“, koji se možda nisu prali, ali su zato pomno čitali. „Najteže je u to vrijeme bilo dnevnim listovima, koji ni inače nisu imali mnogo događaja da o njima pišu“, napominje Kovačić: „Tako su pasji dani u Zagrebu bili nazvani i ‘dani morskih zmija’, jer su u svim listovima nicale vijesti o pojavi velikih morskih zmija, od kojih je jedna imala na svome tijelu čak i – cijela vješala.“ No, ako sve čudovišno i dolazi iz mora, u Narodnim novinama od 7. svibnja 1861. iz članka pod naslovom „Čovjek-riba“ možemo iščitati i skeptično-humorističan prizvuk: „Kako se čini, započelo je već doba kiselih krastavaca, te se u novinama pojavljuje morska zmija, o kojoj svi govore, ali nitko je nije vidio. Iz Kaira, naime, pišu: Ovaj čas stigao je ovamo neki Grk, donesavši sa sobom tzv. sirenu, o kojoj veli da ju je uhvatio u Perzijskom zaljevu. Kako nije bilo moguće dovesti je živu brodom, morali su je ubiti.“

Kako nastaje velegrad

Što je, sad vas to zanima? No, dobro, sezona je. Dakle: „Najzanimljivija čest nemani jest gornja polovica tijela, prsa, ruke i glava. Ruke i prsti izrasli su sasvim kao u čovjeka. Na prstima ima nokte. Glava je okrugla i velika. Ta morska neman ima samo jedno oko. Monstrum je fotografiran u Adenu, te je slika poslana Kraljevskoj akademiji znanosti u London.“ Nešto niže na istoj stranici jedan se prigodni članak bavi Šenoinim razmišljanjima o novelistici, ali to već nije toliko napeto.

S galgama na glavi ili bez njih, morska zmija doista je nakratko zaživjela u arsenalu stilskih sredstava zagrebačkog novinarstva, korištena manje ili više spretno uglavnom kao politička metafora. U Obzoru od 7. travnja 1914. tako za čitateljsko oko smjesta zapinje sljedeći komentar: „Poznata je pripovijest o morskoj zmiji, koja se obično pojavljuje za vrućih ljetnih dana. Kod nas u Hrvatskoj vuče se ta morska zmija već dva mjeseca novinskim stupcima, a zove se parlamentarizacija hrvatske vlade.“ Zvuči poznato? Naravno, jer neke teme ipak su vječne, a i zmija je preživjela, samo što se u medijskom žargonu današnjice zove trakavica, odnosno, kako neki jeziku i smislu manje vični novinari vole napisati: saga. Onako senzacionalističko-biološki morska se, pak, zmija u jednim zagrebačkim dnevnim novinama posljednji put pojavila 2015. i to – zamislite kalendarskog šlamperaja – u prosincu.

Drugi kiseli krastavac koji Kovačić navodi zadire u sferu narcisoidnog poremećaja: „Godine 1907. u doba velike žege jedan je redaktor ispunio cijelu prvu stranicu svog lista člankom ‘Kako je Zagreb postao velegrad’, dokazujući velegradski razvitak grada time što je u četiri dana bilo sedam krađa, koje su u listu bile potanko opisane, iako nisu bile velike. Tako su Zagrepčani u pasjim danima dobili uvjerenje da velegradovi nastaju na taj način da se u njima mnogo krade.“

Neprilični uredovni sati

I slabo kupa, dodali bismo zajedljivo, jer da je Zagreb megalopolis moglo se pročitati i u listu Novosti od 11. ožujka 1914., pod naslovom „Zagreb velegrad i njegova kupališta“:
„Umjesto više kupališta, Zagreb ima samo jedno, ali to je tako šašavo i traljavo da bi ga se i puno manja mjesta stidjela. No, kad bi za nuždu čovjek i zažmirio na jedno oko, mora da se gorči na uredovne satove, koji su tamo u običaju. Ne misli se tu na udobnost gostiju, u čemu se inače kupališta natječu da ugode pohodnicima, ali ovo je bez konkurencije, pak misli da može raditi po svojoj udobnosti. Od osam do dva je ograničeno vrijeme kupanja, a to je za naš svijet baš najnepriličnije.“

Baš vrijeme rada čovjek je prisiljen skratiti ili prekidati ako hoće da se okupa, a jedan činovnik koji ureduje od osam do dvanaest ne može uopće doći do toga da okrijepi tijelo tušem ili kupanjem.“
Sjajno, em se radilo četiri sata, em se nije moralo brinuti o higijeni, već lijepo novine pod mišku i ravno u prvu birtiju čitati o morskim nemanima, drskim krađama, razbojstvima i parlamentarizaciji! To je velegrad po mjeri čovjeka, u kojim se očevidno ne kiseljahu samo krastavci. A da je rad nedjeljom i tada bila tema koja je itekako zaokupljala Zagrepčane, razvidno je iz pretposljednjeg naslova na istoj stranici: „Pazi na nedjeljni počinak!“ Krleža bi tome možda još dodao: „Peri ruke prije jela, peri poslije ispražnjenja tijela!“

I kiseli krastavce kad god se za to pruži prilika jer nikad ne znaš kad će sljedeći toplinski val. Uostalom, da ovaj napis završimo sa stilom i dostojanstvom, sjećate se onog vica kako su Bara i Štefa brale krastavce pa, držeći u ruci jedan povelik primjerak, Bara reče: „Pogleč, takvoga ima moj Štef!“ „Tak velikoga?“, radoznalo je priupita prijateljica, na što Bara šeretski uzvrati: „Ne, tak zmazanoga.“ Inače, referentna sanjarička literatura slaže se u jednom: berete li krastavce u snu, očekuje vas veliko iznenađenje. Recimo, da se sutra probudite sasvim bez vode. Živjeli nam pasji dani!

 

PODIJELI