PODIJELI

Dugotrajni toplinski val zahvatio je našu metropolu još prošloga tjedna.

Živa u termometrima ponekad je prelazila brojku od 40 stupnjeva u hladu, stoga je razumljivo da ljudi, koji se iz raznih razloga moraju kretati ulicama, traže raznolike načine za osvježenje. Lepeze, suncobrani, sjedenje u hladovini ili boca vode, sve su to „oružja“ u borbi protiv vrućine i sparine. No, postoje mjesta gdje nema hladovine, a ni boca vode ne može se kupiti. Kako se ondje rashladiti?

Rješenje je jednostavno. Riječ je o pipama, zdencima ili česmama s besplatnom pitkom vodom. Takve je izvore osvježenja u prošlosti Zagreb imao na svakom većem trgu, dok je s razvojem grada taj komunalni dodatak gotovo iščeznuo. Tako se nešto više od 700.000 Zagrepčana te njihovi gosti mogu osvježiti tek na 38 javnih zdenaca, 9 pojilica i 43 fontane.

Platforma 1postozagrad

Iako gotovo pola javno dostupnih površina s vodom zauzimaju fontane, u njima se nije preporučljivo osvježavati. Naime, iako voda dolazi iz Centralnog vodoopskrbnog sustava, njezina kvaliteta je upitna zbog atmosferilija i vanjskih zagađenja. Također, prema Odluci o komunalnom redu, kupanje u fontanama je zabranjeno, no nije kažnjivo.

Dapače, čak je i gradonačelnik Bandić to poticao namakanjem nogu u “svojim” fontanama. Upravo stoga platforma 1postozagrad radi na inicijativi koja bi uključivala uređenje starih i postavljanje mreže novih pojilišta.

– Gradska uprava na našu je inicijativu od početka ove godine već postavila dvadesetak novih crpki, i to na Savskom nasipu, Bundeku, parku Travno, Savskom mostu, Ribnjaku, Strossmayerevu i Tomislavovu trgu… Istodobno, unatoč opetovanim zahtjevima, dvije povijesne česme na Mažurancu i Krešimircu nikako da se osposobe. S druge strane, prijedlog nove mreže punktova za pitku vodu uključuje i prijedlog javnog natječaja za novi tipski model zagrebačke pumpe koja bi zadovoljavala sve suvremene standarde i bila prepoznatljiva za Zagreb – ističe analitičar prostora Saša Šimpraga.

Može se noriti, ali piti – ne

Platforma čak predlaže i preuređenje najpoznatijeg zagrebačkog zdenca kako bi bio prilagođen za osvježavanje građana i pijenje vode. Naravno, riječ je o Manduševcu, jedinoj oazi usred vrelog betona Trga bana Jelačića. Taj izvor uz tok potoka Medveščaka postoji otkako je Zagreba. Metropola je čak i dobila ime prema jednoj priči povezanoj s njim.

No, u posljednjih stotinjak godina on je izgubio svoju svrhu pojilišta te je najprije bio zatrpan, da bi ga se ponovno oživjelo netom prije Univerzijade, u obliku fontane. Naravno, to nije spriječilo pojedince, najčešće maturante na norijadi, da se okupaju u njemu ili ostalim fontanama. Ali, za osvježavanje je Manduševac beskoristan. Iako je 1postozagrad dobio potporu gradonačelnika Bandića, Manduševcu neće tako skoro biti vraćena povijesna uloga javnog pojilišta ili zdenca.

– S obzirom na to da je riječ o području kulturnog dobra zone „A“, povijesna urbana cjelina grad Zagreb, upisanog u Registar kulturnih dobara RH te se na njega primjenjuje Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svi propisi koji se odnose na kulturno dobro, ovaj Ured poslao je prijedlog na mišljenje i suglasnost Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode kao nadležnoj službi, koji prijedlog nije prihvatio – rekao nam je Dinko Bilić, pročelnik Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet.

Konzumerizam na djelu?

Stoga smo upravo na Trgu bana Jelačića upitali građane što misle o uvođenju javnih pojilišta s pitkom vodom. Većina ih se složila s tom idejom, no, naravno, bilo je i onih kojima to nije najbolje sjelo.

– Tko bi nam to dao? To bi bilo samo prolijevanje vode – ustvrdila je Branka Košutić, dok Irina Art dodaje da bi bilo „bolje ako bi se postavilo nešto natkriveno.“

– Normalno da bi bilo korisno, samo tko bi to postavio? Svima je u interesu da prodaju vodu. Nekad je vode bilo na svakom ćošku, ali to su povukli – rekao nam je građanin Srećko te tako možda dao naslutiti jedan od razloga za uklanjanje tzv. željeznih Franceka iz brojnih zagrebačkih kvartova.

Naime, prijašnjih desetljeća svaki je kvart imao po nekoliko takvih pumpi s pitkom vodom, dok je danas njihov broj sveden na jednu ili nijednu pumpu u naseljima. Usporedno s tim porastao je broj kioska i trgovina koje nude sve više „marki“ vode u šarenim bocama, pa čak i s bocama. Je li se zaista naš odnos prema vodi toliko promijenio da moramo kupovati nešto što je nekad bilo besplatno?

– Izvorna uloga Franceka bila je dovod vode u dijelove grada koji nisu imali vodovod. Kako je vodovod, osobito modernizacijom nakon Drugog svjetskog rata, uveden u sve dijelove grada, njihova se uloga izgubila i logično je da su neki postupno nestajali. No, recentno su Franceki dobrim dijelom uklanjani s nekih bitnih lokacija zato što ne postoji svijest o važnosti dostupne besplatne pitke vode u javnom prostoru grada – ističe Šimpraga te dodaje kako je Hrvatska „jedna od zemalja s najvišom potrošnjom flaširane vode u svijetu, i to unatoč činjenici da smo zemlja koja u praktički 90 posto kućanstava ima zdravstveno ispravnu pitku vodu iz slavina.“

U takvom odnosu snaga Zagreb nikad neće dostići broj od 900 javnih pumpi, koliko ih ima u Beču, a ni gradnja fontana, kojom gradonačelnik želi prestići brojku od 240, koliko ih ima u Rimu, vjerojatno neće polučiti dobre rezultate. Naime, u Rimu pokraj svake fontane postoji zdenac. A u Zagrebu?

 

PODIJELI