Najmlađa vinska cesta Zagrebačke županije je u Samoboru od 2012. godine, a nakon pet godina ima sedam vinotočja, pet izletišta te nekoliko turističkih atrakcija kao što su Grgosova špilja, rudnik Sveta Barbara i botanički vrt Suban.
Malo ako tražite mnogo, a dovoljno za ugodan izlet iz Zagreba na Japetić i Žumberak jer i požeška Zlatna dolina ima samo tri vinske ceste. Marijan Žganjer, predsjednik Udruge vinograda i vinara Samobora, kaže da udruga postoji već 25 godina, od 1992. godine, te danas ima 120 članova, koji su ove godine dali 106 uzoraka vina na ocjenjivanje i dobili 32 zlatne medalje.
Dodaje da tri puta godišnje organiziraju edukaciju za svoje članove, a prvo sljedeće predavanje je uoči berbe grožđa, 6. rujna. Na središnjem gradskom trgu u Samoboru je i poznata kušaonica vina Tin, gdje se vino, ili barem gemišt, pije i prije podne, a vinski podrum i sjedište udruge u gradskom je parku kod hotela Lavica.
Tajni recepti
Za našeg posjeta Samoboru, većina mlađih vinara, koji polako preuzimaju posao, prije skore berbe grožđa otišla je koji dan na more pa nam je vinski podrum Philipecz u najužem centru grada otvorio Goran Ban, prijatelj obitelj Filipec, koja ima bermet, autohtono samoborsko aromatizirano vino, ali i muštardu, domaći senf, koji se odlično slaže s kobasicama i pjenušcima, ali i ribom, što su prvi otkrili turisti iz Azije. Bermet se uživa kao aperitiv ili digestiv umjereno pothlađen, bez leda i limuna.
No, oba recepta su tajna koja je u vidu oporuke ostavljena dvojici braće Filipec te jedan proizvodi bermet, a drugi muštardu, ali jedan ne zna za tajnu drugoga.
Nas je ovaj put više zanimao bermet, koji Filipeci i danas rade ručno uz pomoć stare drvene preše iz 1864. godine, a u lijepom vinskom podrumu sačuvan je i bunar dubok barem desetak metara jer je prije tu bila kožara. Za dobar i originalan bermet crnom se vinu dodaje mediteransko voće te on odležava najmanje šest mjeseci u hrastovim bačvama, prije nego li se preseli u inoks.
Spisi pronađeni u Muzeju grada Samobora upućuju na činjenicu da je riječ o izvornom hrvatskom proizvodu koji su počeli pripravljati samoborski ljekarnici sredinom 18. stoljeća, nakon što je ustanovljeno da slično piće u Francuskoj ne postoji, a koje su navodno Napoleonovi vojnici donijeli u Samobor.
Uskoro će samoborski bermet dobiti i zaštitu zemljopisnog podrijetla EU, nakon što je pet profesionalnih samoborskih proizvođača zatražilo njegovu zaštitu od EU.
Među njima je i OPG Vlade i Zdravka Župančića koji su s dva i pol hektara vinograda jedan od većih proizvođača vina u Samoboru. Zdravko kaže da su se oni od početka uključili u vinsku cestu nakon što su se 15-ak godina već bavili profesionalno vinom. Posao ide dobro jer izletnici iz Zagreba dolaze i u Malu Rakovicu, ali tamo nema turista, koji pak dolaze u Samobor, ako ništa drugo, onda na samoborske kremšnite, koje su postale zaštitni znak grada. Na vinskoj cesti ima i objekata koji su već dulje vrijeme zatvoreni, kao krčma Florian, a otvoreni neki novi, ali toga nema ni na internetu.
Drugi Župančići, oni iz Molvica, imaju čak 20.000 čokota, ali su i oni bili na moru, tako da ih nismo mogli posjetiti, iako smo čuli da su oni ozbiljni proizvođači grožđa, odnosno vina u samoborskoj kraju.
Bazen i za malo novca
Zdravko Župančić kaže da bi bilo još bolje kad bi mogli participirati u Vinskoj omotnici EU koja je napravljena, dodaje, za velike igrače, bilo da šire proizvodnju, grade novu kušaonicu ili smještajne kapacitete u turističke svrhe. Nama se malima, kaže, s do 5000 čokota, iako se i mi planiramo proširiti, rizik zadužiti jer to nosi velike kamate pa se sad oslanjamo na potporu Grada Samobora i Županije. Osim bermeta, Zdravko ističe zeleni silvanac i druga bijela vina, ali i jednu crnu njemačku sortu, rijetku kod nas, od koje nakon četiri godine na 1500 čokota očekuje ove jeseni prvi veći urod.
Izletište i vinotočje Pavlin od 2003. godine nalazi se na Vrhovčaku, a njegov vlasnik je Drago Koletić, koji se u projekt vinske ceste uključio još na Plešivici, kad je tamo, kao i u Zelini, pokrenuta još 2000. godine. Koletić kaže da su ljudi možda previše očekivali od same vinske ceste, koja je napokon došla i u Samobor, ali posao ne ide sam od sebe, ako ne radite mnogo, ulažete i razvijate ga. On se prije dvije godine odlučio i za bazen, nakon smještajnih kapaciteta od dvije sobe i dva apartmana, koje bi i povećao, ali sve to kod nas, za razliku od Slovenije, koja je tu blizu, na kućnom pragu, ide presporo.
Slovenija je, kaže, odmah dala 10.000 ondašnjih njemačkih maraka po hektaru vinograda, a kod nas se to razvuklo na više godina, tako da, napominje, ne mislim obitelj pretvoriti u kramp i lopatu za sadnju novih vinograda, već bih išao u njihov zakup, kako bi povećao sadašnjih 10.000 litara bijelog vina godišnje i mnogo manje crnog.
Primjerice, manji se bazen može sagraditi i za malo novca, ali ako idete to raditi preko računa, onda vas to može stajati i deset puta više, a tko vam onda može vratiti taj novac, pita se Koletić. On se uzda i u graševinu jer domaća mesna jela ne idu uz slatka vina, bilo muškat ili traminac, a graševina je otporna i na bolesti u vinogradu i uvijek je ima za sve prilike.
Koletić ima vinograd i u Zaboku, ali legalizacija samo izletišta Pavlin stajala ga je 100.000 kuna. Nimalo bolje sreće nije bio ni s vinogradom u Zaboku jer garaža, iako je garaža, može biti i ostava za poljoprivredne strojeve, ako se gazda zainati i ne da samo tako svoju djedovinu birokratima koji samo uzimaju.
Odustajem od svega!?
OPG Božidara Francekovića nalazi se u Kladju, na vrhu brda odakle se pruža prekrasan pogled na cijelu samoborsku dolinu, ali to je glavni razlog da Franceković, nakon više godina i velikih ulaganja u drvene kuće, ozbiljno razmišlja da godinu prije odlaska u mirovinu, digne ruke od svega, posebno od vinske ceste, zbog nerazumijevanja Grada Samobora koji, kako kaže, ne želi financirati konkurenciju!?
Pa tko će meni doći i kako, jedino helikopterom, pita se Franceković koji proizvodi rakiju od kruške tepke, jabučni i vinski ocat, a ima i razvijenu kooperaciju s 11 OPG-ova. To su kvalitetni proizvođači odojaka, jaradi, janjadi, salama, jaja, krumpira i vina, kaže. No, Franceković ove godine, umjesto pet tona viljamovke, ne bere ništa jer je mraz sve uništio. Ali, i to će proći, ali problem s prilaznom cestom u ulici Vrh, koja bi trebala dovesti goste do restorana za 30 ljudi i s 11 soba, ostaje sve dok se ne završi prilazna cesta s druge strane brda, koja bi mogla privoljeti Francekovića da promijeni mišljenje i nastavi s projektima – od onog Rujan na selu do ruralnog turizma u samoborskom gorju. Moji su ovdje od 1700. godine, kaže, vlasnici zemlje, a sad vidim da nisam bio u pravu kad sam htio samo raditi i, konačno, svojoj državi porez plaćati, pa sam tako samo platio legalizaciju kuće 120.000 kuna, a sad do nje ne mogu doći kad padne kiša.
Franceković se pita kako to da drugi mogu razviti ruralni turizam, bilo Istra, ali i Slovenija i Italija, jer u Italiji ćete platiti 40 eura po osobi da sami sebi pripremite hranu, koja nije ništa posebno, a mi dopuštamo da 100 tona krušaka na Žumberku propadne jer ih nema tko pobrati na privatnom zemljištu. Naravno, nitko ne treba raditi s gubitkom, ali dok je situacija ovakva kakva je, posebno glede vinske ceste i Grada Samobora, ističe, ja od nje odustajem. Imamo odraslu djecu, koja se ne vide u ovom poslu jer ljudima ne daju raditi. Zagorci su radili od tepke kruške i vina, a kod nas je još od Marije Terezije, sadili su je ovdje i Napolenovi vojnici, a nije županijski suvenir.
