PODIJELI

Veliki hrvatski novinar i književnik Veselko Tenežera jednu je svoju Vjesnikovu kolumnu o NK Zagrebu ispisao 1978. godine i nazvao je “Hamlet v bijelom dresu”. Pisao je kako nas “plavi” (Dinamo) razočaravaju četvrtim mjestom, a “bijeli” (NK Zagreb) očaravaju šesnaestim.

I tada je taj klub Hamlet, piše Tenžera, “stajao s Yorikovom lubanjom u ruci, dok sudbina izvodi stalne slobodne udarce protiv njega”. Bje to i godina požara u Kranjčevićevoj… Klub koji je iznjedrio europske megazvijezde (Zebec, Olić, Mandžukić…), koji još drži rekord posjeta u Maksimiru, koji se znao poigravati s Partizanom i Hajdukom, bio prvak Hrvatske 2002., uskoro počinje natjecanje u Trećoj hrvatskoj ligi-zapad. No, krenimo od početaka…

Polazišna točka 1952.

Nogometni klub Zagreb dijete je bez ”pravog” datuma rođenja. Dok neki tvrde da je Prvi nogometni i športski klub (PNIŠK) Zagreb rođen 1903. u sportskoj dvorani hotela “Janje” u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici na inicijativu trgovačkog pomoćnika iz Praga Jana Todla (kapetan momčadi i učitelj), Dragutina Bakija (tajnik) i Wilhelma Wittea (predsjednik), raspravlja se i o 1905. i 1907. godini.

Problem je, naravno, papirologija osnivačke skupštine Zagreba. S obzirom na to da sportski entuzijasti u to “avanturističko” doba nisu vodili računa o papirima o kojima, ako usporedimo s današnjim strogim uvjetima registriranja, licenciranja, provjeravanjima… klubova i igrača, realno nisu ni morali voditi računa. Za povijest Zagreba problemi su i kratko gašenje kluba 1909. godine, prebrzo se vratio u igru kao Hrvatski športski klub (HŠK) Zagreb.

Dvije godine poslije dobio je tipografski u imenu (HTŠK), a nakon 1. svjetskog rata u cirkulaciji uz ime Zagreba bili su Tipografija, Grafika, Grafičar, nakon 2. svjetskog rata Amater, Grafičar, Sloboda, Tekstilac, Milicionar, Borac. Ono što su vječne Zagrebove konstante od samog početka su plavo-bijela boja i (pomalo patološke) oscilacije u rezultatima – klub ima tradiciju ispadanja u Drugu i Treću ligu i ekspresnog vraćanja u najviši rang natjecanja.

Zato smo za točku polazišta izabrali 1952. godinu, tada je fuzijom nogometnih gradskih suparnika Zagreba i Borca stvoren – Zagreb. Zagreb je donirao ime klubu, a Borac je donirao prvoligaški status drugoligašu. Nije im slijedila najbolja sezona, sustav saveznog natjecanja bio je brzinski, dvanaest klubova podijeljenih u dvije skupine, razigravanje u tri prema poziciji, zbog Olimpijskih igara u Helsinkiju. Na njima je reprezentativac i osvajač srebrne medalje bio i Branko Zebec, bivši igrač Milicionara, tada Partizana, trenerski kreator Dinama koji je prije pola stoljeća osvojio Kup velesajamskih gradova.

Zagreb je završio ukupno deseti, svi ostali hrvatski prvoligaši bili su bolje plasirani, a Hajduk je bio prvak. Konsolidirali su redove i novu sezonu otvorili žestoko, jesen su završili na petome mjestu na krilima Mačeka, Jurića, Dubravčića, Šanteka, Klaića, Joksimovića, Devčića, Medveda, Vidoševića i Butkovića, ali proljeće sa samo dva egala protiv Lokomotive i Veleža zacementiralo ih je u Drugu ligu.

Dobar dan, Druga ligo

Obrazac za repeticiju povijesti je uspostavljen te su 1953. godine neki igrači očekivano napustili klub, a paralelno s padom prve momčadi Zagrebovi omladinci (juniori) osvojili su 1952. godine Prvenstvo Hrvatske i u sezoni 1953./1954. zajedno s gore navedenima prošetali se natrag gdje im je mjesto: za povratak su igrali Arneri, Petrić, Benčić, Jagodić, Cvetan, Dolić, Beseredi, Pfeiffer, Rezar, Knez, Majdić i Roža.

Četiri sezone Zagreb nije igrački imao problema s plasmanom na sredini savezne tablice, dečki su sređivali i razvikanije klubove, ali privlačili su pozornost klupskim novčanim teškoćama, otvoreno se pričalo o lošem stanju igrališta, svlačionica i prostorija u Kranjčevićevoj koje su paralelno koristili i rukometaši, hokejaši, biciklisti, nedostatku opreme za mlađe uzraste… Svejedno, publika ih je voljela. Kada su u klub došle nogometne zvijezde Dvornić, Mantula (Dinamo), Firm (Lokomotiva) i Delić (Hajduk), njihov debi na prijateljskoj utakmici s Lokomotivom privukao je 3.500 gledatelja na stadion. Također, uz iskusna lica, u Zagrebovim dresovima prve korake u najjačoj postavi radili su Šantek i Bubanj, Zagreb je kvalitetom držao pola gradske reprezentacije.

Bilo je napeto na terenu, momčad je 1957. godine za samo jednu pobjedu ”falila” prva četiri mjesta u Jugoslaviji, završili su sedmi: dovoljno je reći da je njihove susrete s Dinamom kojem su uzeli Zimski kup (pehar Narodnog sporta) pratilo i 12.000 ljudi. Ali, lopta je okrugla, umjesto očekivanog uzleta, zaredali su udarci koje momčad nije preživjela: Šantek je otišao u Dinamo, Delić je morao u vojsku, Firm je išao odraditi specijalizaciju. Loš rezultati 1958. godine kulminirali su porazom od Vojvodine na domaćem tereni 0:5, ”dobar dan, Druga ligo”…

PODIJELI