PODIJELI

Nekad velika gradska tržnica obuće, odjeće i svega što trebate za kuću na okretištu tramvaja na Črnomercu, a koja i dalje posluje u sastavu posrnulog koncerna Agrokor u sklopu tvrtke Žitnjak, pamti i bolje dane jer je sad na njoj ostalo manje od 50 prodavača, a nema ni kupaca.

Milenko Dimač, jedan od vlasnika štanda na tržnici, kaže da je na Črnomercu ostalo manje od 50 štandova koji rade, a da ih nekad bilo i više od 300, možda i 500 u najbolje dane. Dodaje da su mladi otišli davno, bilo u velike shopping centre ili čak raditi vani, a sve je manje i starijih, koji imaju naviku dolaska na tržnicu, barem sada kad je lijepo vrijeme, ali nemaju novca. Jedini koji još redovito navraćaju su umirovljenici na ‘čašicu’ razgovora, koja obično završi svakodnevnom jadikovkom, kako nema para, a ni zdravlja više ne služi kao nekad kad je sve bilo bolje.
Politika ili motika

Dimač kaže da je prije tržnice na Črnomercu gdje prodaje tekstil, u prvom redu sezonsku robu kao što su badići, radio i kao građevinar i kao pomorac, ali da je davno naučio da je bolje držati govore, odnosno baviti se politikom, nego motiku. No, sad kaže da je pogriješio što nije ušao u partiju kad je trebalo jer samo se tako kod nas moglo doći do stana ili boljeg posla, daleko od motike. Tako je bilo nekad, a tako je i danas. Pa, tko se negdje zaposlio a da nije imao debelu žnjoru, kaže Dimač.

Tržnica na Črnomercu postoji još od početka devedesetih, kad su se patike lijepile po garažama u Dubravi. Trebala je ostati samo privremeno, odnosno dok Todorić, nakon njezina preuzimanja u prvom redu zbog odlične lokacije, ne bude počeo graditi nešto, a bit će da je neboder u Ilici, na njezinoj sadašnjoj lokaciji, nedaleko od Superkonzuma, koji je tamo već više od 10-ak godina. No, sad, nakon što je Gazda izgubio Agrokor, barem tako kažu, samo Bog će znati što će biti s nama i dokad ćemo ovdje ostati, zabrinuto će Dimač. Sudeći po prometu, neće dugo, ali ako dva i dva nisu pet, nema trgovine, tješimo Dimača, koji prihvaća našu šalu.

Čuvaju, ali od koga

Malo niže Dimačeva štanda, vlasnik koji se nikako nije htio predstaviti, sprema se idući tjedan preseliti poslovanje s cipelama, svih oblika i boja, u Importanne Centar, naš prvi shopping centar na Glavnom kolodvoru. Ni tamo nije sjajno, kaže, ali je barem više ljudi pa će netko nešto i kupiti jer ovdje kao da je zavladala neka bolest pa rijetko tko navrati. Nas su upozorili da smo na privatnom posjedu, koji čuva i zaštitar, samo ne znamo od koga, ali posao se mora odraditi, tko još pita za cijenu.
Ipak, vidjeli smo konačno i mladu majku s kolicima, koja se probijala između rijetkih otvorenih štandova. Ali, nije to kao nekad, kad smo ovdje imali korzo, kaže prodavač satova i razne bijele tehnike, koji se također nije htio predstaviti, jer je imao “prečeg posla”, jeo je burek za gablec. Ipak, kaže, samo slikajte štand, neće mi ni to pomoći da prodam barem jedan sat ovaj tjedan, reče razočarano. Ima tu svega, od dodatne opreme za bicikle, koja je obvezna, do raznih punjača za mobitele, tablete …
Naravno, kakva bi to bila tržnica, pa makar i na rubu opstojnosti, bez šverca duhana i šteka cigareta. Kilogram škije je 120 kuna, a može i pola ili samo dvadeset deka. Sve može, kaže prodavač koji na jednome mjestu drži “robu”, a na drugome prima mušterije, u kafiću Mery grill. Bilo je vrijeme gableca za naše posjete, a ljudi su polako pristizali. No, i škija je osjetno pojeftinila jer je prije i pola kilograma znalo biti 100 kuna, međutim, kad smo počeli postavljati dodatna pitanja, svatko ode svojim putem.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Zagrebačkog lista.

PODIJELI