PODIJELI

Bit će tome već dosta godina otkako su u ne baš predalekom, a po svojedobnim gradonačelničkim prosudbama Zagrebu i dosta kompatibilnom Beču ekološke tehnologije službeno proglašene sastavnim dijelom gradskog izvoznog asortimana, što će reći da su tamošnje recepture za izlaženje nakraj s tisućama tona komunalnog otpada stale rame uz rame s Trećim čovjekom, Sacher-tortom, gradskim vinom, Klimtovim Poljupcem i još koječime.

A kako komunalne resurse uz korištenje postojećih kulturnih mitova učiniti još i primamljivima za turiste, pa i one koji estetske senzacije pretpostavljaju termičko-obradnima, pokazuje primjer bečke spalionice otpada i toplane Spittelau, čiji se, priznat ćemo, ne odveć svakidašnji vizualni identitet odavna ugurao među „tradicionalne“ gradske znamenitosti.

Spittelau spalionica i toplana

No, da najprije odradimo tehnički dio priče: Spittelau kao spalionica smeća i toplana u jednom pogonu već gotovo pola stoljeća opskrbljuje stotine tisuća Bečana dragocjenom toplinom i toplom vodom – učincima procesa spaljivanja komunalnog otpada, čiji udio u sveukupnoj gradskoj proizvodnji toplinske energije iznosi otprilike 20 posto. Uz dva kotla na plinski ili uljni pogon – snage od po 170 megavata – za pričuvnu podršku, te tri na plinski pogon za proizvodnju topline od po 20 megavata, spalionica raspolaže i s dva kotla u kojima se svakih sat vremena spali 15 tona kućnog otpada i pretvori u 60 megavata toplinske i 6 megavata električne energije. Od 600 tisuća tona otpada koji se godišnje nakupi u bečkim domaćinstvima, Spittelau spaljuje 260 tisuća tona. Dimni plinovi pročišćuju se u nizu suvremenih uređaja, poput električnih filtara koji količinu prašine u njima smanjuju za 99,9 posto, ili pak dvaju cilindričnih tornjeva u kojima se iz plinova ispiru solna i fluorovodična kiselina, teški metali i sumpordioksid. Otpadne vode koje pritom nastaju, pročišćuju se u posebnom, dvostupanjskom uređaju, dok dimni plin, očišćen od prašine i opasnih tvari, napušta dimnjak postrojenja na visini od 126 metara.

Onkraj suhoparnih, premda ne baš i zanemarivih tehničkih podataka, postrojenje Spittelau pozornost posjetitelja, a otkako je dobilo svoj današnji izgled, bome i turista, plijeni ponajprije svojim jedinstvenim arhitektonskim rješenjem, što u Beču, kulturnoj metropoli čije se ime oduvijek vezalo i uz pojam visokih arhitektonskih standarda, zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi.

Hundertwasserovo rješenje

Friedensreich Hundertwasser (1928.-2000.) uvrstio se još za života u sam vrh austrijske, europske i svjetske ponude likovne umjetnosti, dizajna i arhitekture, kako slikama, plakatima, poštanskim markama ili zastavama, tako i zgradama što ih je projektirao diljem Austrije i drugih europskih zemalja. „Čuvajte se ravne crte jer ravnalo je simbol nove nepismenosti“, upozoravao je umjetnik koji se javno zauzimao za svačije pravo na „osobni prozor i treću – arhitektonsku – kožu“ i stvorio svoju osebujnu estetiku, zasnovanu na spiralama i neravnim plohama, individualnim ćelijama i krivudavim, valovitim linijama. „Svakome neka bude omogućeno da gradi jer samo tako arhitektura može doista postati umjetnošću“, tražio je, približivši se, kao osvjedočeni protivnik nuklearne energije i svakog oblika neprirodna iskorištavanja prirode, svojim radovima zarana ekološkoj filozofiji, ali i praksi. „Kada čovjek pomisli da mora poduzeti korekcije u prirodi, svaki put učini pogrešku koju se više ne može ispraviti“, govorio je i ostajao na opreznoj, katkada sumnjičavoj distanci spram svega u čemu se nazirao pokušaj remećenja suživota čovjeka i njegova okoliša.

Tako će i 1988, godinu dana poslije velikog požara izazvanog kvarom na uređaju za pročišćavanje dimnih plinova, u kojemu je postrojenje Spittelau izgorjelo gotovo do temelja, Hundertwasser u prvi mah odbiti ponudu bečkog magistrata da se po okončanoj obnovi postrojenja prihvati arhitektonskog rješenja njegove vanjštine, protiveći se nakon konzultacija s prijateljem i ekologom Berndom Loetschom načelno ideji spalionice, dokle god sve druge mogućnosti izbjegavanja i recikliranja otpada ne budu iscrpljene. Zahvaljujući upornosti tadašnjeg bečkog gradonačelnika Helmuta Zilka i jamstvima da će postrojenje raspolagati najsuvremenijim uređajima za pročišćavanje emisija, kao i činjenici da grad veličine Beča, koji danas broji 1,9 milijuna stanovnika, ni uz najveće napore u iznalaženju alternativnih mogućnosti ne može bez spalionice otpada, Hundertwasser je iznenada promijenio mišljenje i uputio gradskoj upravi, koja se silom prilike već bila odlučila za trezvenu, skromnu fasadu, posve nov, jedinstven prijedlog za oblikovanje industrijskog postrojenja.

Cijeli tekst prročitajte u tiskanom izdanju Zagrebačkog Lista.

PODIJELI