PODIJELI

Nakon uspješne predstave „Noćni život“ u ZKM-u prema tekstu Ivana Vidića, kultni redatelj Paolo Magelli priprema novi projekt, ovaj put u kazalištu Gavella.

Magelli, uz podršku dramaturginje Željke Udovičić Pleština, na scenu će postaviti predstavu pomalo neobičnog naslova „Ponovno ujedinjenje dviju Koreja“ uglednog suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata. Nakon ljetne stanke, kazališne probe Gavellina ansambla su se zahuktale, a zagrebačka će publika djelo, predstavljeno kao „pohvalu ljubavi“, moći vidjeti već 22. rujna. U povodu toga razgovarali smo s redateljem Paolom Magellijem o novoj predstavi, ali i o stanju u hrvatskoj kulturi.

Sudeći prema naslovu, publika bi mogla ponovno očekivati politički angažiranu predstavu. No, ovdje nije riječ o politici ni o političkoj situaciji u Koreji, riječ je o ljudskim odnosima?
Zapravo, ima riječi i o Korejama, i to na alegoričan način jer jasno je da je skoro ujedinjenje dviju Koreja nemoguće. Ne, ovo neće biti politička, nego politična predstava – predstava koja se bavi egzistencijalnim pitanjima. Što smo i gdje smo mi danas i gdje je tu, na ovom svijetu, ljubav? Je li uopće moguće spojiti dvije osobe? Političnost proizlazi iz vrlo složenog svijeta koji prikazujemo i koji je prikazan kroz različite društvene slojeve, kroz različite situacije i različite problematike društva. Dakle, ta političnost postoji u egzistencijalnom smislu i to smatram vrlo modernim. Jer, politika nije samo polemika s institucijama ili s povijesnim trenucima, rasprava o prošlosti ili o budućnosti. Čini mi se vrlo političnim nastojanje da ovim tekstom želimo mjeriti našu sreću, kako nam ide, gdje smo, tko smo i što nam se događa. Lijepo je i fantastično, ali i vrlo teško govoriti o različitim situacijama i različitim segmentima društva. Nije to tekst koji se bavi jednim miljeom, on ne daje precizni presjek jedne obitelji niti precizno oslikava socijalnu situaciju. Ne, to je prozor koji se otvara vrlo široko, a kroz njega ulaze različiti primjeri ljudstva i različiti primjeri promašenih ljubavi, promašenih egzistencija. Dakle, predstava u svom filozofskom korijenu ima nekih dodirnih točaka s Camusom, ali ima i mnogo veze s francuskom kulturološkom tradicijom.

Suvremeni francuski autori rijetko se igraju u Hrvatskoj. Zašto ste se odlučili za Pommeratov tekst, što vas je to u njemu privuklo?
Joël Pommerat je veliki režiser i glumac, koji ima svoju kazališnu trupu i čovjek koji sobom nosi duboku egzistencijalnu krizu. Usudio bih se reći da je on u posljednjih 30 godina najveća pojava i najzanimljiviji pisac u francuskoj i jedan od najzanimljivijih u europskoj dramaturgiji. Čitao sam njegove drame, a nedavno sam prema njegovu tekstu radio i dramu u Njemačkoj. Kada sam čuo da će njegova kazališna družina nastupiti na Međunarodnom kazališnom festivalu Almada u Portugalu s predstavom „Pinocchio“, sjeo sam u avion i krenuo u Lisabon da je pogledam. Pommeratove su predstave uistinu fantastične, bazirane su na francuskoj tradiciji brikolaža (bricolage). On fenomenalno radi, njegova je estetika vezana uz tu izvornu francusku tradiciju. To su komplicirane mašinerije koje prevode na sceni, na jedan čudan način, ljudsku maštu. Bio sam totalno impresioniran. Pommerat je intelektualac koji je strašno radoznao i zaokupljen različitim temama, od političkih kao u odgovoru na „Dantonovu smrt“ do ljubavnih. On je intelektualac koji se ne prestaje propitivati, i to vrlo precizno i vrlo angažirano o svemu što nam je važno. Htio sam se susresti s njim, ali mi to nije uspjelo. Razgovarao sam s njegovom asistenticom i doznao da je Pommerat posljednjih godina u teškoj depresiji. Živi u svom stanu sa zamračenim prozorima, ne izlazi i ni s kim ne komunicira, a dolazi samo na probe, ali ni tada ne govori s ljudima izvan ekipe. U posljednje četiri godine nije ništa napisao. Potpuno se povukao, a to njegovo povlačenje ima alegoričnu vezu s ovim teškim vremenima u kojima živimo. Nadam se da će Pommeratova kriza biti produktivna i da će ponovno progovoriti.

Zavirili smo malo na scenu, svu prekrivenu crvenim tkanjem. Što publika može očekivati, ponovno nešto što će uzburkati duhove?

Scenografiju za predstavu potpisuje jedan od najboljih talijanskih mladih slikara Lorenzo Banci. On je i prije radio sa mnom, a upravo sam ga ja nagovorio da se bavi teatrom, iako on to čini rijetko i nerado. Banci je dio grupe okupljene oko velikog njemačkog slikara Gerharda Richtera, koji je oko sebe skupio nekolicinu njemu najzanimljivijih umjetnika u svijetu, pa tako i Lorenza. Bila je iznimna njihova nedavna izložba u Palači Strozzi u Firenci. Uspio sam dovesti Lorenza u Gavellu. Razmišljali smo kako izbjeći suhi realizam, htjeli smo stvoriti magični prostor koji nam daje dimenziju začudnosti. On je zato istražio neke materijale, a kako obojica dolazimo iz grada Prato gdje je tekstil opsesija već devet stoljeća, tako je Lorenzo scenu ispunio vunom dobivenom posebnim procesom recikliranja koji je specifičan upravo za Prato.

Postavljate li velike zahtjeve prema glumcima?

Pa, predstavu čini 19 slika, a u svakoj slici glumci glume neku drugu ulogu. Zapravo, deset glumaca glumi oko 60 uloga, pa vi vidite.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zagrebačkog Lista.

PODIJELI