PODIJELI

Samo 23 kilometra od Trga bana Jelačića u Zagrebu, nalazi se pravi kaubojski ranč u Turopolju.

Tu je 20 konja s mnogim sadržajima vezanim za prirodu – od jahanja ili samo druženja s konjima, restorana s tradicionalnom kaubojskom hranom do team buildinga, a do njega vozi i ZET-ov autobus s Glavnog kolodvora.

Darko Delić, vlasnik Western ranch Cowboy, kaže da je sve počelo tako da se najprije kao vikendaš zaljubio u Turopolje, odnosno prirodu, a veliki ranč na kojem konji slobodno trčkaraju uokolo počeo je graditi još 2008. da bi ga nakon završetka gradnja 2010., tek prošle godine u travnju otvorio i za javnost. Putokazi se lijepo vide, a adresa ranča je Markuševac Turopoljski, Grbec 9.

Western jahanje

Sada je to ozbiljan posao, kaže, koji obavlja 13 ljudi, iako se čini da ih na ranču ima mnogo više. Dodaje da konj nije bicikl da ga odložiš i koristiš po potrebi, on traži svakodnevni rad jer jahanje je prelijepa fizička aktivnost, koja je u Austriji sastavni dio tjelesnog odgoja, a kod nas ima pomalo elitistički status. Mjesečni pansion na ranču Cowboy za konja iznosi 2000 kuna.
Delić se ne slaže, već tvrdi da je sat jahanja kod nas jeftiniji od tenisa, koji rado igra u obližnjem Lukavcu. Naravno, jahanjem se, kao i tenisom, čovjek može baviti cijeli život, a western jahanje je kao sport kod nas još u začecima, iako je već odavno popularan u Europi, a postalo je i olimpijski sport.

Tako da se naši kauboji natječu u Slovenije jer Hrvatska još nije postala članicom te sportske obitelji uvezne iz SAD-a. No, to je svijet koji prije svega znači životni stil vezan za prirodu, ali i country i rock muziku. Dakle, nema narodnjaka i svadbi u Western ranchu Cowboy, ali tradicionalna obiteljska druženja kao što su krstitke, rođendani i razni domjenci mogu proći. Restoran je pun memorablija s putovanja po svijetu, ali nije pretrpan i turistički kičast.

Da bi sve bilo kao na filmu, onom pravom kaubojskom, koji nikad i nije ni izašao iz mode, pa tako i Bugari imaju svoj Western, film koji u petak igra u Laubi , u Turoplju postoj i prvi kaubojski jelovnik u kojem ništa nije prepušteno slučaju. Burger Texas od 400 g velik je kao Texsas, tortilje su Sedmorica veličanstvenih, a tu je i farmerov pladanj i Fatboy ćevap od 390 g s prženom slaninom. Osim ukusne i obilne hrane, vidjeli smo i lijepu vinsku kartu, koja uključuje malvaziju iz Istre, Krauthakerovu graševinu, plavce male i druga birana vina. Osim toga, vina su izložena u zanimljivoj instalaciji između dva kotača, a da bi sve bilo u prepoznatljivom stilu, na ranču su i prva kaubojska kola, šator, igralište u obližnjoj šumi…

Prva ljubav

Kome to nije dosta, može bacati potkovu, potezati konop ili igrati ljudski nogomet, ali to je za poslovnjake, kojima su na usluzi i dvije dvorane, jedna za 30, a druga za 100 ljudi. – Imamo ovih dana jednu autokuću kod nas, bit će mnogo ljudi, ali već smo navikli na njih iako više volimo konje – ne skriva Delić svoju “prvu ljubav”. Čuli smo da je i dobar konj – umoran konj, kao što kaže jedna američka poslovica.

No, vratimo se konjima na ranču zbog kojih smo i došli, a koji su davno izgubili svoju radnu funkciju i sad, da bi opstali, a ima ih, na sreću, sve više, imaju sportsku i rekreativnu funkciju. Na ranču smo upoznali i Katicu za sve Draženku Borak, koja nam je rekla da je broj konja u Hrvatskoj s nekadašnjih 8000 povećan na sadašnjih 22.000. U Zagrebačkoj županiji ima ih najviše, odmah nakon Sisačko-moslavačke, gdje se hrvatski posavci u Lonjskom polju još uvijek drže tradicionalno na otvorenom gotovo cijele godine. I na ranču se ne predaju pa po zimi imaju reflektore za noćno jahanje, a za ugođaj zapale vatru u dvorištu, koje čuva “pravi” šerif na ulazu, a tu je i prigodni zatvor. Zlu ne trebalo.
Konji, kaže Borak, žive u krdima i znaju svoje mjesto. To se lijepo vidi, ako ih promatrate svaki dan, od jutra do noći, jer stari konj uči mladog jahača i obrnuto. Za našeg posjeta ranču, u oboru je trčkarao mladi konj koji je i oždrebljen na ovom račnu, a mlada jahačica lijepo ga je pratila, što zna prepoznati samo iskusno oko. To je cijela nauka, kažu naši domaćini, nastala još za promatranja konja u krdu i signala koje daju svijetu oko sebe.

Inhaliranje konja

Na naš upit, je li moguć povratak konja u divljinu, kao što je to pomalo tajnoviti pokušaj u Lici, Borak smatra da nije. Delić, pak, ističe da je konj ozbiljan trošak, kojemu nije dovoljno samo sijeno, već i dohrana, ali i stalna veterinarska briga i skrb jer konj ne može napustiti jedno mjesto i biti premješten na drugo, ako njegovo kretanje ne prate odgovarajući papiri. Staja na ranču, sukladno standardima EU, sagrađena je uz pomoć sredstava EU iz Iparda, a čuli smo da će na ranču opet ići na fondove EU jer mogu i žele pružiti svojim konjim, ali i gostima, kojih ne manjka, jedinstven ugođaj povratka prirodi i već pomalo zaboravljenom osjećaju slobode kretanja u društvu ovih plemenitih životinja.
Zadovoljstvo se i plaća pa tako za 20 konja treba osigurati 6000 bala sjena godišnje jer jedan konj pojede dnevno dva posto svoje težine, iako ima želudac manji od ljudskog. No, vidjeli smo na ranču, odvojene od krda, da i konji mogu biti alergični, kao i ljudi, pa moraju na inhaliranje dva puta dnevno da bi mogli lakše disati.
Priča o konjima uvijek je priča o energiji, a žene su senzibilnije od muškaraca i zato se više vežu za konje, ističe Delić. Naravno, gdje su konji, tu su uvijek i psi, iako je razlika među njima velika, ali njihovi vlasnici znaju zašto imaju te i takve kućne ljubimce na četiri noge.

PODIJELI