PODIJELI

Samo nekoliko sati nakon krivotvorene fotografije HRT-ova Dnevnika s viješću kako je “Kod Lošinja opažena velika kita”, koja se brzinom munje proširila društvenim mrežama zabavljajući pritom hrvatsku javnost, na internetu se prošli tjedan pojavila videosnimka novog, ovaj put voditeljskoga gafa na HRT-u.

Na izrezanoj snimci vijesti iz programa HRT4 moglo se čuti kako voditelj, nakon odjave emisije, vjerojatno uznemiren pogreškom koja mu se dogodila pri čitanju vijesti, misleći kako je isključen iz prijenosa, izgovara psovku: „J*** te Blato!“ , što se odnosilo na Ivana Blaževića Blata, preminulog pripadnika Torcide o čijoj je smrti prethodno izvještavao.

Tko radi, taj i griješi, netko će reći. Povremeni propusti i pogreške u medijima događale su se i uvijek će se događati te ih je jednostavno nemoguće potpuno izbjeći, pogotovo danas kad je protok informacija mnogo brži i kad se mediji međusobno natječu tko će prije plasirati kakvu zanimljivu vijest. Međutim, naši jezikoslovci već godinama upozoravaju na mnogo opasniju situaciju u hrvatskom eteru – stanje hrvatskog jezika u medijima sve je lošije, a to je nešto što bi se uz malo truda moglo promijeniti i poprilično popraviti.

Smanjen broj lektora

Hrvatski književni jezik je, kažu, ugrožen i premda bi on trebao biti temelj komunikacije u našoj zemlji, pogotovo u medijskom prostoru, užurbanim ga koracima i svim silama uspješno iz etera istiskuje – razgovorni jezik i ulična “spika”. Usto, tu su i neke pogreške koje su se poput vještih uljeza neopaženo uvukle u eter praveći golemu štetu, nastanjujući se sve više i u ušima slušatelja. Tako se, primjerice, sve rjeđe sklanjaju muška strana imena pa je već sasvim uobičajeno na radiju ili televiziji čuti: „…to je pjesma s tog i tog albuma Elton Johna; dijelimo ulaznice za koncert Tom Jonesa; poslušajte pjesmu Bob Geldofa; u nastavku programa slijedi veliki hit Rod Stewarta, Ed Sheerana, Bob Dylana, Bryan Ferryja; u kina stiže novi film s Tom Cruiseom u glavnoj ulozi”…

– Veoma sam osjetljiva na to pa onda kolegama koje poznajem, pogotovo po radijskim postajama, vječno šaljem te ispravke. Ne želim biti nikakva jezična čistunka, ali jezik je pitanje osobnog identiteta i meni je veoma važan – kaže Dunja Lakuš, RTL-ova fonetičarka koja svakodnevno, od osnutka te TV kuće, radi s novinarima i TV voditeljima u informativnom programu. Uz nju, tu je još jedna lektorica koja je zadužena za sve ostale RTL-ove projekte.

– Tempo komercijalne televizije drukčiji je i znatno brži od javnog servisa, međutim, i u takvim okolnostima možete mnogo napraviti. Uz lekturu i govorne vježbe, stalno šaljem neke jezične savjete i podsjetnike na e-mailove i ako barem netko nešto zapamti i nauči, već je mnogo učinjeno. Maksimalno se svi trudimo poštivati jezik koliko god možemo, ali moramo poštivati i brzinu medija – poručuje Dunja Lakuš.

Nažalost, o hrvatskom jeziku u medijima brine se sve manje ljudi. Nakon svjetske gospodarske krize broj lektora u svim medijskim kućama znatno je smanjen. Kada ponestane novca, svaka redakcija, opravdavajući se uštedama, najprije reže ono što smatra estetikom i ne odveć važnim. A jezik, nažalost, očito pripada toj kategoriji.

Jezična policija

– Sustavno zanemarivanje hrvatskog jezika u našim medijima nije od jučer, to se događa godinama. Televizija bi trebala imati svrhu da educira ljude u toj poplavi raznih dijalekata i svega što se miješa, da bude definitivno ispravna, korektna i da tu čovjek slušajući može nešto naučiti. Nedopustivo je da ljudi koji ne znaju akcente i neke osnove pravopisa govore pred ekranima – tvrdi negdašnja glavna urednica Zabavnog programa HTV-a Ksenija Urličić. Prema njezinu mišljenju, zbog takvog bi stanja trebalo uvesti – jezičnu policiju.

– Da sam ja netko na toj televiziji, vjerujte mi, uvela bih jezičnu policiju. Drugim riječima, netko tko nešto pogrešno kaže ili akcentira, jednostavno mora snositi posljedice. Na HTV-u imamo sjajnu Službu za jezik i govor, samo nju nitko ne uvažava, dok istodobno ljudi koji ne daju važnost onome što Služba kaže, ne snose nikakve posljedice zbog toga, a tada se ništa neće niti ispraviti. Stoga, predlažem – jezična policija. A imam i još jedan prijedlog – da se uvedu mentori, recimo, ljudi poput mene i mojih kolega koji su u mirovini. Da se razumijemo, ja se ne nudim za posao, daleko od toga, ali tako bismo mogli nešto učiniti, educirati ljude. Jedan dan mogla bih pratiti program ja, drugi moja kolegica Jasmina Nikić koja je stručnjakinja za jezike, i tako redom. Stavili bismo sve pogreške na papir i zatim bismo toj osobi pokušali sve objasniti, dokazati, ispraviti, a ako ponovno pogriješi, onda slijede konzekvence – zaključuje negdašnja čelična lady HTV-a.

Odmarajte! Što?

Na upit koju bi ocjenu dala hrvatskom jeziku u domaćem eteru, naša jezikoslovka Nives Opačić komentira:

– Vi sami znate da taj eter podnosi svašta. Nije isto pratim li recimo nekakvu političku emisiju ozbiljnog karaktera ili neku zabavnu emisiju. To je velika razlika. U tzv. ozbiljnom radijskom novinarstvu trebao bi se rabiti standardni jezik, međutim, njega je sve manje, a sve je više razgovornog i šatrovačkog jezika. A znate li zašto? Jer se on ne mora učiti, a ovaj prvi se mora. Jednostavnije vam je govoriti kao u birtiji ili u svojoj kuhinji, negoli nešto naučiti za javnu scenu, za javni prostor. To je otprilike kao da odete u kazalište u ribičkim čizmama do prepona. Nije primjereno, o tome je riječ. Morate poštovati ambijent, odnosno medij na kojemu se javljate. Ako se javljate u mediju koji je javan, tu razgovorni jezik neće biti primjeren. Nadalje, naglasci u medijima su grozni, oni su rak-rana radijskoga i televizijskog, odnosno uopće slušnoga novinarstva. Akcenatski sustav ozbiljno je narušen jer ljudi uopće ne misle da bi netko tko javno nastupa trebao njegovati nekakav svoj usmeni izraz. To sigurno grebe po ušima, ali grebe samo one koji nešto znaju. Ako ne znaju, može im sve glatko proći. I nije to samo pitanje stranih, nego i mnogih domaćih riječi. Naglasni sustav je potpuno poremećen. A gube se i povratni glagoli. Čitam naslov: Vojska odmara. Ili neki savjet: Odmarajte! Pa što točno treba odmoriti? Ruku? Nogu? Glavu? Ili možda oči? Ako nema tog objekta, onda moram za cijelu sebe reći povratni glagol – odmarati se – govori Nives Opačić, upozoravajući kako su i službi za jezik i govor u medijima nekad vezane ruke.

Studij novinarstva bez jezika

– Kad na televiziji ili radiju čujete neku reklamu, vi ne znate da je ona snimljena negdje drugdje i da je preuzeta kao gotov proizvod, a ne znaju ništa o njemu niti je li itko kontrolirao što ta reklama sadrži. No, ljudi će reći – to smo vidjeli na TV-u ili čuli na radiju. Valja još nešto imati na umu – kad negdje pročitate “pobjedili su”, a treba biti – pobijedili su, ne trebate se samo pitati imaju li oni lektora, već se treba ozbiljno zapitati što radi taj novinar koji je to napisao, je li on i u koju je školu išao ako po ekranu sipa takve pogreške. Mene je veoma začudilo kako izgleda studij novinarstva. Tamo uopće nema nastave hrvatskog jezika. To je kao da idete nešto učiti, a nemate za to osnovni alat – tvrdi Nives Opačić. Trebamo li biti zabrinuti zbog budućnosti hrvatskog jezika? Piše li mu se loše? Kakva li mu je sudbina?

– Hrvatskom jeziku piše se isto ono što se piše i hrvatskom društvu jer jezik je odraz društva. Ako to nitko ne smatra važnim, bože moj, ne znači da ćemo onijemiti ili zanijemiti, da hrvatski više neće postojati. Dakako da će postojati, samo je pitanje koja će razina hrvatskoga jezika opstati. Razgovorni će uvijek biti. Ali, to je kao šatrovački. Njemu je svojstveno da se što brže i što prije mijenja, zato da taj jezik kojim jedna skupina komunicira bude što nerazumljiviji ostalima. Zato se on brzo mijenja, za razliku od standardnog jezika koji teži tome da se što manje mijenja da može biti razumljiv i na vremenskoj osi jer se inače ljudi u rasponu od četrdeset godina više uopće ne bi mogli sporazumijevati – zaključuje Nives Opačić.

Željka Vukov

PODIJELI