PODIJELI

U srijedu, 6. rujna, obilježava se 50 godina kako je zagrebački Dinamo u uzvratu finala Kupa velesajamskih gradova odigrao 0:0 kod Leedsa, nakon zagrebačkih 2:0 tjedan prije. Jedan od junaka te utakmice bio je vratar Zlatko Škorić.

Dočekao nas je uz rečenicu koja potvrđuje zašto se 1967. godine slavio europski trofej:
– Znam da ste došli da pričam kak’ sam branio, ali nema kod nas ‘ja’, već samo ‘mi’. Mi smo osvojili trofej, nisam ja to sam – dao nam je do znanja Škorić i naglašava kako su suigrači iz te generacije i kumski vezani, sastaju se i danas dva puta mjesečno, a i organizacija Trophy Toura dodatno ih je povezala.
Bilo je to drugo finale za nekolicinu igrača. Četiri godine prije Valencia je bila bolja u oba dvoboja, 2:1 u Zagrebu i 2:0 u Španjolskoj. Četiri godine poslije, trofej je stigao u vitrine maksimirskog stadiona.
Iako uigrani, i zbog tadašnjeg pravila da se do 28. godine nije smjelo u inozemstvo, presudno je bilo ljeto 1966. kada je stigao Branko Zebec. Bio mu je to prvi trenerski posao, a napustio ga je između polufinala s Eintrachtom i finala s Leedsom, nakon smjene Uprave. Njega je dovela Uprava koja je otišla pa je smatra da mora i on.
Napravili bismo još više da je Zebec ostao – rekao nam je Škorić.

Po čemu, osim naslovu, pamtite uzvrat u Leedsu?
Nakon utakmice pogledao sam se u svlačionici u špigl i bio sam plav kao šljiva, toliko su me lupali, skakali po meni. Tu utakmicu sudio je talijanski sudac i u jednom trenutku Leedsu je poništio pogodak nakon prekršaja na meni. Ali, tamo smo svi odigrali odlično. Nas nije trebalo voditi jer nas je Zebec sve naučilo. Ivan Horvat je zapisan kao trener pobjedničke momčadi, ali za naslov je ipak zaslužniji Zebec.

Po čemu je poseban bio Zebec?
– On je bio avangarda nogometa. Bio je ispred svih dvije-tri godine u načinu rada, pripremi za utakmice, komunikaciji s igračima.
I tu je Škorić posebno naglasio Zebecovo znanje i vic.
– On je sve predviđao. On je kao igrač bio svjetsko ime, i na krilu i kao centarfor ili centarhalf. Mi smo mislili da smo fakini, a on je bio 10 puta veći fakin od svih nas – napominje legenda Dinama i tvrdnju obrazlaže s nekoliko detalja:
– Kada je jednom došao do nas, pitao je tko najbolje igra ping-pong. Mi velimo Zambata. Zebec ga izazove i pobijedi ga glatko. Ostavi reket na stolu i ode. Pirić je najbolje igrao karambol. Napravi 54 boda, dođe Zebec do 79 i veli: ‘Hoćete li da dođem do 80 kako vi želite ili da dođem do 100?’ I kaže njemu fakin Pirić: ‘Treneru, dajte vi probajte ‘masse’ udarac (štapom po kugli odozgo) dreiband (od tri mantinele) i ako to uspijete, ne trebate dalje.’ Naravno da je uspio to napraviti. Igramo remi i Brnčić 600 bodova minusa i kaže Zebec maseru Joži Čačkoviću: ‘Daj Brnčića na 45 minuta odi masirati da ga zamijenim.’ Brnčić se vrati, a Zebec mu drži rezultat na samo minus 70 – prisjeća se Škorić.
Naravno, i na nogometnom terenu Zebec je dokazao svoj autoritet. Njegovo znanje je bilo golemo. Ostavio je veliki pečat, iako je u klubu bio od 3. lipnja 1966. do 14. srpnja 1967. godine.
– Mi smo igrali dobar nogomet, ali tek kada je on došao, mi smo počeli igrati pravi nogomet. A on sam to je potvrdio kada je bio u finalu Lige prvaka s HSV-om. Pitali su ga tada novinari koja je najbolja momčad koju je trenirao, a on se počeo smijati: ‘Mislite da ću vam reći Bayern. Ne, najbolja momčad koju sam trenirao bila je ona Dinama.’ U nama je vidio poslušnost, želju za afirmaciju i da ne volimo gubiti.
Prisjetio se Škorić i kako je Zebec kontrolirao igrače da ne bi ‘zabludjeli’ u noćnom životu Zagreba.
– Sjećam se kada je Zebec odlazio provjeravati jesu li igrači kod kuće. Dolazi kod Gračanina, pozvoni, a mama na prozoru. ‘Dobra večer, ovdje trener Zebec. Je li Branko doma?’ ‘Joj, gospon trener, pa vi baš imate peh. Uvijek kad vi dojdete, njega nema. Inače je stalno doma’, rekla je mama Gračanin. A njoj Zebec veli: ‘Recite vi njemu da on ima peh!’
I Škorić se sjeća kakvo je strahopoštovanje kod njega izazivao trener Zebec.
– Moji roditelji su radili od 6 do 14 i išli su rano spavati. Ja sam došao doma petnaest do 22 doma i živio sam na katu i tu večer, na sreću, radioprijamnik mi nije radio. I čujem ja zvuk automobila od Dražana Jerkovića, vozio je tada MG, a u autu i Zebec. Pozvone i pitaju za mene. A moja mama, kako je spavala, nije me čula i kaže Zebecu da nisam doma. Kada sam to čuo, skakao sam preko krova i iskočio ispred auta jer kako da im objasnim da sam bio doma ako je mama rekla da me nema? Onda su došli kod mene na kat, popili mi flašu konjaka Courvoisier i rekli: ‘Mali, laku noć!’

Foto: LUFC

No, ekipa je imala i fakina koji se mogao mjeriti sa Zebecom. Stjepan Štef Lamza je bio poseban. Njega je Zebec posebno cijenio.
– Štef Lamza bio je individualac, poseban. Kako god da je Zebec pazio na nas, njemu je znao popustiti. Sjećam se kak’ smo znali ručati, a Zebec je Štefu znao reći da ode iza vrata jer ga tamo čeka dva deci vina. Jednom su Zebec i Jure Naglić išli u kontrolu igrača i dođu u Splendid na Zrinjevac, lokal gdje je zalazio Lamza. Kažu konobari da je Lamza bio, da je otišao kupiti Vjesnik u srijedu i da bu došao na jednu ‘putnu’ kada radimo obračun. I njih dvojica po Zrinjevcu i vide da netko leži na klupici prekriven Vjesnikom u srijedu. Oni podignu novine, a ispod Lamza. I onda ga uzmu pod ruku i dovezu doma. Štefova žena im zahvaljuje: ‘Hvala kaj ste ga dopeljali, danas je bila plaća, nadam se da nije sve potrošio. Dajte popijte kavicu!’ Oni ostanu, iako su morali ići dalje. I sada, oni piju kavu, a iza njih, na otomanu se budi Lamza i kaže: ‘Kaj je, mene ste došli kontrolirati? Mislili ste da nisam doma?’ – smije se Škorić.
Ipak, Lamza je bio suspendiran nakon tog događaja u Splendidu. No, nije ga Zebec kaznio što je pio, već je bio nezadovoljan što je loše igrao. I mjesec dana igrao je u mladoj momčadi za kaznu. I povratak je bio zanimljiv.
– Igrali smo u Nikšiću, Lamza zabije gol i u slavlju se okrene prema Zebecu i počne mu psovati, a ovaj mu počne pljeskati. Nakon utakmice, Zebec ulazi kod tuševa i pita: ‘Di je ona budala?’ Štef veli: ‘Što je sada?’ A Zebec kaže: ‘Čestitam, bili ste najbolji na terenu. A za ono psovanje – kazna 50.000 dinara!’
Bivši Dinamov golman prisjeća kako su nogometaši, kao ljudi iz javnog života, bili prisutni na mnogim gradskim događanjima, a ne kao sada kada igrači prve momčadi dođu tek na otvaranje nekog dućana sponzora ili organizirano na neki sportski događaj.
– Išli smo na kazališne predstave, izložbe slika. Sjećam se kak’ nas je Generalićev sin zvao na izložbu i onda nam pri ulasku dao plakat s izložbe da nešto pročitamo i naučimo o autoru jer će sigurno netko htjeti s nama popričati o izložbi.
I Škorić se prisjetio riječi Branka Zebeca koje su zapamtili svi iz generacije:
– Pokazao nam je loptu i rekao: ‘Ovo je zlato za vas, ali ako je ne poštujete, mogla bi postati aluminij za vas završio je Škorić.’
Srećom, lopta je ostala zlatna i pitanje je kada će neka Dinamova generacija doći do sličnog trofeja, svoje zlatne lopte.