PODIJELI

Kako, zapravo, pohvaliti krimić, a da mu se – jer to bi ipak bio smrtonosni hitac u leđa čitalačkog užitka! – ne spomene takozvani rasplet, posebice ako predstavlja onaj strukturalni moment romana od kojeg zaista zastaje dah?

I još: što učiniti s romanom, najavljenim kao psihotriler, ako mu već na koricama piše da u njegovoj fabuli nema ni svjedoka, ni traga, ni tijela? Ništa! Preostaje vam samo da nam povjerujete na riječ: to svakako valja čitati. „Terapija“, romaneskni prvijenac berlinskog pisca Sebastiana Fitzeka (1971.), koji već godinama u pravilnim intervalima lansira bestselere i s pravom se ubraja u vrh njemačkog triler-autorstva, upravo je takvo štivo: suspense na entu potenciju, a svaka od priča, koje se zavodljivo isprepleću u njegovu tkivu, odveć će nas lako odvući na pogrešan trag, dok na kraju sasvim logički ne uslijedi ono čemu bismo se sve vrijeme najmanje nadali.

Ukratko, štorija ide ovako: Viktoru Larenzu, prominentnom berlinskom psihijatru, kći Josy, koja pati od neizlječive alergije, takoreći pred očima iščezava bez traga. Okolnosti njezina nestanka ostaju obavijene velom nagađanja i tajne, dok Larenz četiri godine poslije, shrvan i oronuo, ne odluči olakšati dušu velikim intervjuom za jednu njemačku ilustriranu reviju. Dok u ljetnikovcu na fiktivnom sjevernomorskom otočiću rekapitulira život, Larenza posjećuje tajanstvena autorica dječjih knjiga, koju u sumanutim vizijama proganjaju likovi vlastitih priča. Iako odavna više ne prakticira, Larenz nevoljko pristaje da joj bude terapeut, kadli u strankinjinim konfuznim ispovijedima iznenada počne prepoznavati aluzije na svoju kćer i moguće razrješenje misterija njezine sudbine. I sam teško bolestan, Larenz s mukom iščitava istinu iz pacijentičinih priča, angažira detektiva, čije ih istraživanje donekle potvrđuje i na kraju otkriva da je navodnom ubojstvu male Josy kumovala njegova supruga, kojoj ni samoj nisu sve na broju, ali ne toliko da ga ne ostavi i zbriše sa zajedničkom ušteđevinom… Ali jao, tu saznajemo da Larenz cijelu priču, nakon buđenju iz dugotrajne kome, zapravo priča mladom psihijatru klinike u kojoj je nekoć i sam bio cijenjen, a taj će, opet, sve to protumačiti sasvim drukčije i otkriti nešto što ipak ne biste trebali pročitati ovdje.

Ljubiteljima klasičnih krimića s motiviranim zločincem, pronicljivim detektivom i barem jednim opipljivim, mrtvim lešom možda će malo i zasmetati što se poprište trilera odjednom seli onkraj čeonog režnja, ali u tom postupku Fitzek, na čijim policama uz Grishama, Chichtona ili Harlana Cobena, visoko kotiraju i djela Stephena Kinga, nikako nije sam, tek što za razliku od potonjeg, unatoč zgodimičnom posezanju za stilskim sredstvima bliskim hororu, ne bi li kod likova pojačao nemir, a kod čitatelja nevjericu, ne piše ništa što bi izmicalo neslućeno širokom polju realnosti. Jer psihijatrija, kako je vidi i tumači Fitzek, izrazito je science i nimalo fiction, a uza sve to, u svojim mrklim bezdanima, i luđački dobar poligon za napete priče.
Ključna riječ romana, toliko smijemo otkriti, zadana je u naslovu, a Larenz iz te zamršene priče terapiranja i dešifriranja ne izlazi samo kao promašeni otac i tuđi terapeut, nego ponajprije kao vlastiti, nadasve zahvalan pacijent.

Zajedljiv prigovor da je pred šarolikim backgroundom psihijatrije, njezinih neuroza i psihoza, fiksacija i sindroma, najkasnije otkako nam je Cronenberg napokon razgolitio Freuda i Junga, moguće iskonstruirati ama baš sve, a da priča na kraju i opet ne odiše smislom, otpast će sam od sebe, uzme li se u obzir da sudbine poput one doktora Larenza možda i nisu česte, ali zato s medicinskog stajališta nikako nisu nemoguće, te da se „stvarni zločin“ ovog trilera ipak odigrao izvan svijeta njegova „ludila“, a to je ipak odlika dobrog pisanja.

Dvije godine nakon „Terapije“, kojom se našoj publici dobrano zavukao pod naježenu kožu, Sebastian Fitzek osvanuo je na policama hrvatskih knjižara prijevodom još jednog intrigantnog psihotrilera koji čitatelje, sad već pomalo navikle na brutalnost, neočekivane obrate i duboku psihološku utemeljenost autorova pripovijedanja, također ne bi trebao ostaviti hladnima. Posrijedi je roman „Sakupljač očiju“, napeta priča o tajnovitom serijskom ubojici, koji svojom mračnom, sumanutom rabotom podjednaku količinu neizvjesnosti i nelagode sije po policijskom, ali i po medijskom miljeu.

Dok taj, naime, pasionirano ubija majke, ne bi li im zatim oteo djecu, a očevima dao rok od točno 45 sati da ih pronađu jer će inače ubiti i njih i na kraju im, da stvar bude jezivija, iskopati još i lijevo oko, njemu se, što profesionalno, što onkraj kompetencija, suprotstavlja suspendirani policijski psiholog, a sada istraživački novinar tiražnog tabloida, Alexander Zorbach, koji se slijedom vlastite obiteljske situacije i niza neočekivanih otkrića, od kojih će se mnoga tek na drugi ili treći pogled pokazati dosta logičnima, sve dublje zapliće u mrežu tog genijalnog luđaka, ne bi li mu naposljetku i sam postao žrtvom. Kao što je to bio slučaj već i s „Terapijom“, strategija i istinske dimenzije zla postat će razvidni tek na samom kraju romana, kad će ubojica – bez brige, ovo nije spojler – među ostalim, priznati da se za svoju krvavu igru skrivača nije odlučio zarad razaranja, već, naprotiv, uime obitelji…

Otkako je 2006. objavio „Terapiju“, nakon koje je uslijedilo desetak bestselera, sve do zavjereničkog trilera „Noah“, kojim se otisnuo i na druge tematske obale, Sebastian Fitzek zabilježio je karijeru s kojom se, pa i u samom žanru, u strmoglavosti malotko može mjeriti. Ako se nekoć i grčevito trudio da uđe u antologije, danas je svakako on taj koji bira, a činjenica da je jedan od rijetkih europskih autora krimića koji se i u SAD-u redovito uspinje prema vrhu ljestvica prodavanosti knjiga, govori dovoljno o njegovoj originalnosti i kvaliteti. Njegovi junaci – i dobri i zli, jer tu jasne granice padaju s porastom napetosti – djeca su svog vremena, stresova i trauma, jezikom političke korektnosti „psihički izazvani“, odnosno, po naški, psihopati, čije motive, ali često i načine djelovanja mahom valja tražiti onkraj čeonog režnja. To im svakako daje nužnu dozu luđačke genijalnosti, ali i surovosti, bez koje trileri poput Fitzekovih jednostavno ne bi bili trileri. Teško je reći hoće li takav pristup unutar žanra kad-tad uroditi istinskim trendom, ali to se zasad ne čini ni toliko važnim. Najsigurnija formula pisanja bestselera, čije se autorstvo, uzgred, pripisuje Michelu Houellebecqu, ionako glasi: „Budi bezobziran koliko god je moguće!“ A to Fitzekovi junaci svakako jesu, bezobzirni, bešćutni, ali i do zla boga tragični, jer iza svake priče stoji priča, koja, opet, ima svoje priče na različitim razinama realnosti i tako unedogled.

Ukratko, knjige poput „Terapije“ ili „Sakupljača očiju“, čije fabule nikako ne oskudijevaju aktualnim temama, najbolja su potkrepa tezi da i u kriminalnoj stvarnosti postoje krimići od kojih zastaje dah. Ipak, pogled u stvarnost također je dio formule uspjeha, barem za Fitzeka, koji će o svojim romanima reći tek ovo: „Ja ne tražim teme, one pronalaze mene.“ Ipak, tu je još jedna sitnica: neki portreti ovog osebujnog autora bavili su se i pogledima s njegovih berlinskih prozora, kako iz obiteljskog doma, tako i iz ureda, pitomim, gotovo idiličnim vizurama, u biti prilično nalik kulisama njegovih „luđačkih“ fabula jer kobna iskrica ludila, čini se, sijeva u pozadini svake idile.

Odnosno, autorovim riječima: „Potreban mi je miran pogled, utoliko brutalnije mogu pisati.“

Jednostavni u svojoj složenosti i vrtoglavi u svojoj pripovjedačkoj neposrednosti, Fitzekovi romani poštedjet će vas, uzgred, i beskrajnog guglanja, ne biste li se iole snašli u tom čudesnom svijetu psihe, kojoj triler danas očito neizbježno stremi, jer na kraju sve će biti jasno i laiku. Užitak čitanja stoga vam nećemo uprskati, čak ni ako vam otkrijemo motive tih naoko nemotiviranih, a zapravo sasvim ljudskih priča o ljubavi i posesivnosti, krivnji i očaju: Štošta je u shizofreniji, a ponešto i u tzv. Münchhausenovu zamjeničkom sindromu. Što bi to trebalo značiti? Pročitat ćete. Samo, ne počinjite od kraja.

PODIJELI