Gotovo da nema osobe koja se sama, ili netko barem blizak njoj, nije susrela s raljama birokracije Lijepe nam naše.
Svoje, u najmanju ruku, neugodno iskustvo na svom je profilu na Facebooku podijelila i Ljiljana Karlić koja tvrdi kako “ovo pismo objavljuje treći put i naglašava da to činim manje radi sebe, još manje zbog (ne)velikog iznosa (kako za koga) za koji je oštećena, već više zbog svih supatnika zarobljenih u raljama državne birokracije i nemoćnih pred koruptivnom spregom javnih službi i pravosuđa”.
U svom je postu napisala:
“Prije nekoliko dana objavila sam da sam od Općinskog građanskog suda u Zagrebu dobila poziv za pripremno ročište 7. 12. 2017. u parničnom postupku br… Tužitelj: Jovan Arambašić i dr.; Radi: Obvezno isplata do 100.000,00 kn. Budući da ne poznajem nikoga s tim imenom, najprije sam pomislila da me tuži netko koga je uvrijedila moja objava na Facebooku. Otišla sam na sud i zatražila uvid u spis.
Moj slučaj, koji traje već 17 godina(!!!), naizgled je sasvim banalan, ali tim indikativniji za činjenicu da u Hrvatskoj ima više od 320.000 ljudi s blokiranim računima zbog ovrha. Zato vas molim, dragi prijatelji, da ovo pismo dijelite, da što više ljudi pročita modus operandi nelegalnih, kriminalnih ovrha!
Ne sjećam se točno u kojem mjesecu 1999. godine, mi suvlasnici zgrade Lojenov prilaz 4 u Zapruđu, u kojoj sam tada stanovala, dobili smo od upravitelja zgrade Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva (u nastavku GSKG) račun za pričuvu više nego udvostručen u odnosu na prethodni mjesec i dotadašnja plaćanja. Budući da predstavnica zgrade nije prethodno zatražila suglasnost suvlasnika niti nam naknadno predočila rješenje GSKG-a s obrazloženjem poskupljenja, odbila sam plaćati harač i tijekom sljedeće tri godine, koliko sam još stanovala u toj zgradi, nastavila uredno plaćati – kao što to oduvijek činim sa svim svojim računima – dotadašnju, zakonom određenu pričuvu.
‘Oslobađajuća’ presuda
Zbog toga me GSKG 2000. godine tužio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nakon šest godina sudskog zlostavljanja, mnoštva primljenih i na moju žalbu opozivanih naloga za ovrhu, 2006. godine primila sam presudu – u svoju korist. Bez prethodnog iskustva s (ne)pravomoćnosti presuda, uzela sam je ‘zdravo za gotovo’, kao logičnu, jedino ispravnu i- zaboravila na cijeli slučaj. Zato me nemalo iznenadilo i naljutilo kada sam nakon godinu i pol iz jednog privatnog odvjetničkog ureda primila poštom rješenje o ovrsi, potpisano od dvojice odvjetnika. S prezirom sam pismo bacila u smeće, naivno vjerujući da me štiti oslobađajuća presuda.
U ožujku 2013. godine, dakle trinaest godina nakon podnesene tužbe i sedam godina nakon oslobađajuće presude(!) – u međuvremenu nisam primila nikakvu obavijest o njezinoj nepravomoćnosti – FINA mi je po nalogu istoga suda i bez prethodne obavijesti, ‘olakšala’ tekući račun za 4.172,65 kn, i to prema rješenju iz 2004. godine, dakle dvije godine starijem od presude, k tome s krivotvorenim podacima – sve mogu dokumentirati. (Taj Jovan Arambašić i dr. navodno su bivši suvlasnici zgrade…).
Moja žalba Općinskom sudu ekspresno je odbijena od istog suca koji je potpisao nalog za ovrhu.
Podnijela sam zatim žalbu Županijskom sudu, ali kako ni nakon više od osam mjeseci nisam dobila odgovor, zaključila sam da mi je namjerno onemogućeno korištenje svih domaćih pravnih sredstava pa sam uputila zahtjev Sudu za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku ECHR) zbog kršenja mojih prava iz Konvencije: a) pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim postupcima i b) pravo na efikasan pravni lijek.
Pravomoćna Rješenja
Iznenadio me brz odgovor ECHR-a: za malo više od mjesec dana moj je zahtjev označen ‘nedopuštenim’ jer ‘nisu iscrpljena raspoloživa domaća pravna sredstva’.
Kako ni idućih mjeseci nije stizalo rješenje Županijskog suda, napokon sam se dosjetila da mailom upitam za razlog glasnogovornika suda Krešimira Devčića. Odgovorio mi je da je rješenje vraćeno Općinskom sudu prije sedam mjeseci. Proslijedila sam taj mail glasnogovornici Općinskog suda, ali budući da ni nakon tjedan dana nisam dobila odgovor, otišla sam na sud.
To što sam tamo doživjela dostojno je Beckettova Teatra apsurda! Više od dva sata doslovno sam iznuđivala svoje rješenje na različitim odjelima suda. Iako pristojan, moj nepokolebljiv zahtjev da dobijem u ruke originalno rješenje Županijskog suda, s originalnim žigom datuma kada sam ga zaprimila, izazvao je takvu pomutnju da mi je čak upućena prijetnja kako će me pravosudna policija izbaciti na ulicu ‘jer se ne znate ponašati na sudu’.
Rješenjem, koje sam napokon dobila, odbačena je (očekivano) moja žalba i to je rješenje bilo pravomoćno. Dakle, nepravomoćna oslobađajuća presuda pobijena je pravomoćnim Rješenjem više instance.
Budući da je u odbijenici ECHR-a stajalo da se po okončanju postupka mogu ponovo obratiti tom sudu, a moj se prethodni zahtjev s pripadajućim dokumentima čuva godinu dana, prije isteka tog roka uputila sam novi zahtjev, naznačila urudžbeni broj prethodnoga i priložila samo pravomoćno Rješenje.
Obustavljena ovrha
Ovaj put odgovor je stigao još brže: odbijena sam jer nisam priložila sve dokumente. Oba puta potpisala ga je (vlastoručno samo inicijalima) izvjesna E. Grdinić, ‘voditeljica odsjeka’. Kad sam ‘proguglala’ njezino ime, doznala sam stvari koje mi se nisu svidjele pa mi je žao što sam nepažnjom propustila termin 28. travnja kad se u Novinarskom domu u Perkovčevoj održala tribina ‘Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava: uskraćivanje prava pristupa sudu’, na kojoj je (prema najavi trebala biti) apostrofirana Elica Grdinić, izvjestiteljica, predstavnica hrvatskoga pravosuđa.
Nedugo nakon što sam ovo pismo objavila na svojoj stranici na Facebooku, dobila sam Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu kojim se ‘obustavlja ovrha određena ovosudnim rješenjem o ovrsi poslovni broj… od 20. prosinca 2004. godine te se ukidaju sve provedene ovršne radnje!’
Proslijedila sam mailom skenirano Rješenje u GSKG, sa zahtjevom da mi vrate ukradeni novac (čak se nisam sjetila zatražiti kamate!), ali oni se dakako i dalje prave nevješti pa su zatražili od mene podatke, objašnjenja, obrazloženja… Odgovorila da sve imaju u svojoj dokumentaciji i poslala im ovo pismo. Nakon toga su se (očekivano) oglušili.
Čekala sam nekoliko mjeseci da mi vrate novac (haha!), onda sam ih mailom obavijestila da ću prestati plaćati pričuvu dok ne namirim njihov dug, skupa s kamatama koje ću, prisiljena sam, odrediti sama.
Već osam mjeseci ne plaćam pričuvu i zato su me gadovi opet tužili!
Budući da si kao dugogodišnja udovica i unazad dvije i pol godine umirovljenica ne mogu priuštiti skupog odvjetnika, pokušavam naći takvoga koji bi moju tužbu s odštetnim zahtjevom protiv RH zastupao pro bono, s tim da bih mu eventualnu odštetu ustupila u cijelosti, a u slučaju da izgubimo spor sudske troškove platila bih sama.
Ljiljanu Karlić pokušali smo kontaktirati kako bismo detaljno proanalizirali cijelu priču koju je objavila na Facebook-u, no gospođa nije odgovorila na naš upit, iako je iz njezina posta vidljivo kako želi da za njezin slučaj dozna što više ljudi s obzirom na to da u napisanom poziva i ‘moli, drage prijatelje, da ovo pismo dijele, da što više ljudi pročita modus operandi nelegalnih, kriminalnih ovrha’.
Odgovor Općinskog i GSKG-a
Stoga smo odlučili kontaktirati Općinski sud u Zagrebu. Upitali smo ih je li istina da je 2006. godine Ljiljana Karlić dobila nepravomoćnu presudu o opozivanju naloga za ovrhom te ako je doneseno Rješenje o obustavi ovrhe, može li ona i kako sada tražiti povrat tih 4.172,65 kn koje joj je FINA oduzela?
Glasnogovornica Općinskog suda u Zagrebu, Laura Crnić Klapšić, odgovorila nam je kako ne može govoriti o konkretnim presudama s obzirom na to da se po sudskom poslovniku presude čuvaju pet godina. Dodala je i kako bi se eventualno po spisu moglo doći do njih. Nije precizirala koja je točno procedura u tom slučaju, ali se i te kako dalo zaključiti da je to u domeni odvjetnika koji bi zastupao stranku i koji se razumije u ‘pravno-zakonske zavrzlame’.
GSKG smo upitali je li točno da su 1999. godine uplatnice za pričuvu suvlasnici zgrade Lojenov prilaz 4 u Zapruđu primili u dvostruko većem iznosu od prethodnih i ako jest, zbog čega? Je li GSKG podigao tužbu protiv gospođe Ljiljane Karlić i koliko puta, te ima li Ljiljana Karlić prema njima još nekih dugovanja i kolika su.
Marina Đanić-Radelić iz Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva poslala nam je sljedeće odgovore koje prenosimo u cijelosti: “Suvlasnici stambene zgrade Lojenov prilaz 4 su tijekom veljače 1999. godine usvojili novi GPU s novim iznosom pričuve od 3,84 kn/m2. Odluka je usvojena natpolovičnom većinom suvlasnika, a provedena je s 1. 3. 1999. godine.
Protiv gđe. Majača (Karlić) u razdoblju od 2000. do 2004. pokrenuta su četiri ovršna postupka: posl.br Ovrvz-7748/01, Ovrvz-2988/2, Ovrvz-3630/03 i Ovrvz-3988/04.
Nekretninu Lojenov prilaz 4 imenovana je otuđila u prosincu 2003. te je kao obveznik pričuve zadužen novi vlasnik.
Navodimo kako je ovrha posl.br. Ovrvz-3988/4 podmirena u cijelosti te je po obavijesti ovrhovoditelja o podmirivanju potraživanja sud predmetnu ovrhu obustavio. Ovrha posl.br. Ovrvz-2988/02 podmirena je u odnosu na glavnicu i troškove dok ostatak duga čini kamata.
Na ovrhe posl. br. Ovrvz-2988/2 i Ovrvz-7748/01 ovršenica je pravovremeno istaknula prigovor sukladno kojem je sud donio rješenje o obustavi ovršnog postupka te nastavku istog kao parničnog.
Ujedno navodimo da gđa. Majača sukladno čl. 90 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) kojim je propisano da je pričuva namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, navedenu pričuvu ne duguje Upravitelju već suvlasnicima SZ Lojenov prilaz 4.”
