PODIJELI

Uoči otvorenja retrospektivne izložbe Vaska Lipovca 14. rujna u Klovićevim dvorima, čija razigrana djela i dalje plijene pozornost široke publike, razgovarali smo s autorom izložbe Zvonkom Makovićem, povjesničarom umjetnosti, čovjekom izuzetne erudicije i širokog spektra interesa, a tako rijetko prisutnog u javnosti.

Kako je koncipirana izložba Vaska Lipovca?

Izložbu sam pripremao oko dvije godine, a ideju da je radim dobio sam boraveći u ateljeu Vaska Lipovca u Splitu. Umjetnika sam poznavao, ali mu prije nisam radio izložbe. On nas je, nažalost, 2006. napustio, ali o njegovoj ostavštini brine se obitelj. Boraveći u ateljeu pomislio sam da bi bilo dobro prvi put izvući sve to što se tamo nalazi u neki reprezentativan prostor, pokazati što je Lipovac radio pa sam prošle godine to predložio ravnatelju Galerije Klovićevi dvori Antoniju Picukariću koji je prihvatio moj prijedlog. Boraveći u Lipovčevu ateljeu, učinio mi se poput onih “soba čuda” kakve su radili u davna vremena i htio sam taj duh prenijeti u Zagreb. Izložba će biti na dvije etaže, prizemlju i prvome katu, te u atriju, dakle na velikoj površini, a namjera nam je bila da pokažemo ne samo cjelovit opus tog važnog umjetnika, nego i da stvorimo vrlo atraktivnu izložbu koja će zaintrigirati gledatelje. Sve je već pri kraju s izložbom, i postav, i katalog, plakati, pozivnice… mogu bez pretjerivanja reći kako će zagrebačka likovna jesen početi vrlo, vrlo atraktivnom izložbom.

Pripremate i opsežnu izložbu iduće godine u MUO-u “Šezdesete – mit i stvarnost u Hrvatskoj šezdesetih godina”. Što možete reći o toj izložbi? Koga ste sve angažirali na tom ambicioznom projektu širokog zahvata?

Ta je izložba potpuno drukčija priča. Prije 13 godina realizirao sam izložbu posvećenu pedesetim godinama u Hrvatskoj. Izabrao sam veći tim i zahvatio sve segmente tog važnoga razdoblja, od politike i gospodarstva, do svih umjetnosti. Radeći na njoj, počeo sam razmišljati o sljedećem razdoblju, dakle šezdesetim godinama kada Hrvatska doseže svoj vrhunac u svim segmentima. Radio sam na toj izložbi više od 13 godina, a vrlo intenzivno posljednje tri, kada je moj projekt prihvatio Muzej za umjetnost i obrt, najveći zagrebački muzej, s odličnim timom stručnjaka i bogatim iskustvom u organizaciji tako kompleksnih izložbi. Izabrao sam velik broj vanjskih stručnjaka za svako područje, od političkoga i gospodarskoga pregleda, do kulture svakodnevice, svih umjetnosti, medija, popularne kulture. Izložba je zaista složena i sveobuhvatna, a imat će veliki prateći katalog, sjajan postav i obuhvaćati razdoblje od 1958. kada je održan VII. kongres SK,do kasne jeseni 1971. i 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, kada se lome neke bitne smjernice hrvatske politike, gospodarstva, pa i kulture.

Kakav je u okviru izložbe omjer kulturnih i političkih zbivanja tih godina jer šezdesete su nastavak kulturnih otopljavanja 50-ih (Exat, Gorgona, Krugovi, Gavella, eksperimentalna glazba…), a i preteča Hrvatskog proljeća 1971.?

Šezdesete jesu nastavak mnogih pozitivnih tendencija iz pedesetih, rastakanja krutog i dogmatskog socijalizma, pada Rankovića i jačanja federalnoga ustroja u bivšoj političkoj zajednici, nagloga gospodarskog rasta, a shodno tome, i mnogih kulturnih i umjetničkih projekata u kojima je Hrvatska bila ravnopravan partner razvijenim europskim sredinama, od pokreta Nove tendencije i jačanja Gorgone na likovnome području, do Muzičkoga bijenala, Zagrebačke škole crtanog filma i cijelog niza uspješnih ostvarenja. Naravno, to treba gledati u kontekstu političkih zbivanja iz druge polovice šezdesetih i onoga što će kulminirati Hrvatskim proljećem 1970./’71., pa do kraha tog pozitivnoga trenda u kasnu jesen 1971. u Karađorđevu.

Kad usporedite šezdesete i današnje vrijeme, ima li sličnosti? Zvuči možda pretenciozno, ali je gotovo nezaobilazno pitanje – je li onda bilo bolje i u čemu?

Nažalost, neke sličnosti baš ne vidim s vremenom od prije pola stoljeća i danas. To su vrlo različita vremena i teško je naći neke dodirne točke jer se toliko toga izmijenilo, kako u Hrvatskoj, tako i na globalnome planu. U mnogim je segmentima tada bilo bolje ovdje nego danas, bili smo, recimo, kompatibilniji važnim trendovima u kulturi nego što smo danas i to su ti drugi prepoznavali i cijenili. Međutim, bili smo, isto tako, i sredina koja je pripadala politički jednopartijskome sustavu u kojemu je zatiran svaki pokušaji izmjene stanja. Politički zatvorenici bili su normalna pojava, ne zavaravajmo se.

Hrvatska u okviru tadašnje Jugoslavije ipak nije bila iza željezne zavjese. Ta pozicija bila je “rezervirana” za članice Varšavskog pakta. No, predsjednica K. G. Kitarović nedavno nas je smjestila upravo među te zemlje. Paradoksalno, gotovo sve su te zemlje danas razvijenije od nas. Kako gledate na sve to?

Hrvatska je bila jedna od šest federalnih jedinica Jugoslavije, dakle, dio veće zajednice u kojoj je desetak godina prije šezdesetih došlo do tektonskih promjena, do stvaranja drukčijeg socijalizma od onoga u drugim socijalističkim zemljama. Mogli smo putovati u inozemstvo bez viza, imali smo putovnice, velik je broj građana šezdesetih napustio zemlju i otišao na Zapad, prije svega u Njemačku gdje su radili i zarađeni novac investirali u svojoj sredini. To što su Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska danas razvijenije od nas, i je i nije čudno. Treba istaknuti važnu činjenicu, a to je krvavi raspad Jugoslavije kada je uništeno gospodarstvo, popucali svi sustavi, a tom su uništenju pogodovali i nezdravi tranzicijski trendovi, vrlo krhka demokracija, potpuno kaotičan pravni poredak itd., itd. Dakle, uz neke objektivne razloge, postoji više onih koji govore da mi očito nismo dovoljno kapacitirani da usvojimo zdravije gospodarske i političke standarde nego neke zemlje koje su do 1989. pripadale dogmatskom krilu socijalizma.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Zagebaćkog Lista.

PODIJELI