Najava ministra zdravstva Milana Kujundžića da će se čak pet gradskih bolnica, a za početak će to biti Dječja bolnica iz Klaićeve i novi Imunološki, zavod prvi preseliti u nikada završenu Sveučilišnu bolnicu u Blatu, koja je danas u stečaju, bio je povod da posjetimo to ruševno zdanje u Blatu, a koje je tamo već pune 32 godine.
Nemalo smo se iznenadili kad nas je tamo dočekalo 50-ak skladišta u njezinu prizemlju, od kulisa gotovo svih gradskih kazališta i muzeja do 30-ak tvrtki, iako je to mnogo manje nego prije. Na ulazu se pored 20-ak parkiranih automobila i tri, četiri manja kamiona, nalazi i kontejner-recepcija na kojoj piše: Kontrolor, informacije i telefon, a unutra ljubazna gospođa, iako se nije htjela predstaviti, koja samo radi svoj posao, kako kaže, još do kraja ove godine i nakon 12 godina na ovoj lokaciji ide u mirovinu.
Plaća stiže do mirovine
Na naš upit što točno radi tamo i tko je za to na kraju i plaća, nije znala, a možda ni htjela odgovoriti, već je samo ponavljala da plaća i dalje redovito dolazi svaki mjesec, a dok je tako, nema mjesta suvišnim pitanjima. Pokušali smo, nakon višesatnog obilaska gradilišta, koje nikad nije, a nekako nam se čini da i neće biti završeno, barem ne u potpunosti, i u Upravi Sveučilišne bolnice u osnivanju u likvidaciji, koja se tako znakovito zove, a koja se nalazi na samom početku ulice koja vodi u bolnički kompleks. No, tamo već dugo nema rampe od kada je u Blatu, malo niže nezavršene bolnice, sagrađeno golf-igralište. Kulisa nije nimalo lijepa, ali čini se da to golferima u Blatu ne smeta previše.
U Upravi su nas hladno dočekali s informacijom da su oni samo tehničko osoblje Grada, koje vodi brigu o skladištima u prizemlju bolnice, a da o nekoj budućnosti Sveučilišne bolnice, u koju nakon svih ovih godina malo tko više vjeruje, ne znaju ništa više, osim onoga što je već bilo u medijima. Istina, mnogo je tinte potrošeno na Sveučilišnu bolnicu u Blatu, svih ovih godina, jer malo koja vlast, posebno za lokalne izbore, posljednjih 25 godina nije najavljivala njezin skori završetak ili barem prenamjenu, a koji nam se nakon posjeta tamošnjem velikom gradilištu, a nikad završenom, sad se čini dalji nego ikad. Vojska građevinskih radnika, ako se ikad više vrati u Blato, moći će vidjeti kako se nekad gradilo. Skladišta koja smo obišli, najviše ih je bilo onih za kazališne kulise, a ono Tehničkog muzeja bilo je pretrpano. Znakovito, zar ne.
Za novu bolnicu u Blatu Zagrepčani su izdvajali čak deset godina, između 1982. i 1992. godine, 1,5 posto od plaće. Gradnja Sveučilišne bolnice, što je bio račun bez pokrića, započeta je tek 1985. godine i obustavljena nakon sedam godina jer više nije bilo novca, iako je ukupno prikupljeno čak 156 milijuna eura. Tako je odlučeno na čak dva referenduma, a cijena je bila gotovo 800 eura po jednom izdvajanju. Ukupna cifra jednaka je onoj koliko sad ministar Kujundžić namjerava potrošiti za gradnju nove dječje bolnice, nakon njezina preseljanja iz Klaićeve, u Blatu.
Cijena – prava sitnica
Tu je sad i novi Imunološki zavod, čije bi preseljenje s Medveščaka u iduće četiri godine, nakon 124 godine postojanja, u Blato ili na neku drugu lokaciju, ali to kao i njegovu daljnju sudbinu tek treba odrediti državno povjerenstvo. Zavod više nema ni ravnatelja, nakon što je četvrtom u posljednje dvije godine, nedavno istekao mandat. Cijena novog Zavoda je prava “sitnica” koju sad političari određuju u granicama od čak 60 do 70 milijuna eura, iako je prva procjena bila samo 40 mil. eura!? To su sve veliki planovi te i takve dnevne politike , ali bez ikakvih poslovnih planova, realnih procjena, studija izvodljivosti ili barem snimke postojećeg stanja, koje je blago rečeno na rubu katastrofe u Blatu.
Konzerviranje objekta bolnice u Blatu od strane nekad moćnog IGH još krajem 90-ih, danas više nije vidljivo golim okom jer na trećem katu nazavršene bolnice, koja se trebala protezati na ukupno 20 hektara, već dugo raste drveće, a voda curi na sve strane, sve do skladišta u prizemlju. Samo smo na jednome mjestu, u pravom labirintu stotina hodnika i čak šest amfitetara, četiri helidroma, primijetili ograđeno staro željezo i cijevi koje i dalje čekaju. Čuva ih stari katanac, koji već dugo nije otključavan. Rasvjetna tijela oko bolnice pokazuju da se nije štedjelo na izvedbi, ali u Blatu je već dugo veliki mrak i teško da će netko sad odjednom, pa bilo to i za dva četverogodišnja mandata, upaliti svjetlo.
Grafiteri protiv rata
Bolničke kulise ili točnije njezini goli betonski zidovi, kojih ima na tisuće, a koji i da se sruše, imaju neku cijenu, već su godinama zanimljivi samo grafiterima i povremenim skvoterima, koji ne žale truda i volje da bi oslikali grafite od koji se jedan, opet vezan za “zdravstvo” iz filmova za 18 plus, proteže na čak tri kata.
Sve drugo u bolnici silno je devastirano, kao da je sam rat i sve što on nosi jučer stao u Blatu. Primjerice, instalacije su tu, tisuće cijevi za vodu i plin visi po stropovima, a nije izvjesno ni u kakvome su stanju statički elementi poput temelja i konstrukcije!? Pametom dosta, tu nema mjesta političkim ocjenama o dobrom stanju mastadonta u Blatu. Novo Rebro je nakon mnogih ulaganja, iako sagrađeno još 1942. godine, što je posljednja nova bolnica sagrađena u Zagrebu, postalo prava sveučilišna bolnica, pa bi još jedna istog tipa u Zagrebu bila suvišna. Iako bi Novom Zagrebu, koji nema niti jednu bolnicu, svakako trebala opća bolnica, ali manja, funkcionalnija i bliža građanima.
Zanimljivo da su i građevinske tvrtke, kao što su Industrogradnja, Tempo, Monter i Tehnika, a koje su sedam godina gradile Sveučilišnu bolnicu, koja je trebala biti završena još 1990. godine, također otišle u povijest. Dakle, dvije godine prije prekida gradnje, koja nikad nije ni završena, polako, jedna za drugom, odlazile su u stečaj ili na margine poslovanja u sektoru koje živi od ovakvih megalomanskih zahvata. Sad Holding čisti i kosi travu oko bolnice u Blatu, održava tzv. hladni pogon, ali ništa drugo se tamo već desetljećima zapravo ne gradi. Staklena fasada davno je popucala, čemu onda dodatni trošak?
Slovenci su napravili grandiozan projekt za novu bolnicu u Blatu, a isti arhitektonski biro napravio je i bolnicu u Dubravi, koja je završena u samo šest godina. Nezavršenu bolnicu možda bi najbolje bilo prenamijeniti u zatvor jer ima dovoljno prostora i izgleda otuđeno – ako je ikakva prenamjena uopće moguća i nekad ipak do nje i dođe. Sama bolnica trebala se protezati na oko 140.000 četvornih metara, što je gotovo kao dvije bolnice u Dubravi, što samo pokazuje koliko je to bilo nerealno zamišljeno u neka bivša vremena.
Naravno, nije ovo prvi pokušaj njezine obnove. Bandić je s tadašnjim ministrom zdravstva Andrijom Hebrangom, još 2005. godine predlagao projekt obnove Sveučilišne bolnice u Blatu, koji je predviđao upola manje kreveta od izvornog broja, koji je spominjao 900 novih kreveta, što Zagrebu ne treba. No, procijenjeno je da bi to stajalo 1,7 milijardi eura, što je čak tri puta više od svote o kojoj sad govori ministar Kujundžić. A onda je za dvije godine došla velika gospodarska kriza, koja je trajala sve do lani, i od nastavka gradnje opet nije bilo ništa.
Topla voda
S druge strane, ni postojeće bolnice u Zagrebu nisu čekale da se jednom završi ona u Blatu, već su godinama ulagale u sebe. Samo je u Rebro u posljednjih 30-ak godina utrošeno 250 milijuna eura, što u nove prostore, što u opremu. Nadalje, u Svetom Duhu, najstarijoj gradskoj bolnici, gradi se nova dnevna bolnica, kao i podzemna garaža. Sve u svemu, više od 300 milijuna kuna završilo je u 200 godina staroj bolnici.
Sveučilišnoj bolnici u Blatu, sudeći prema viđenom, iako se ima što za vidjeti, teško se nazire bilo kakva uporabljiva svrha. Na krovu je čak postavljen i gromobran, ali nije uzemljen.
Konstrukcija je tu, ali dalje se nije išlo. Čuli smo da je nezavršena bolnica, po kojoj se slobodno može prošetati, ali može biti i opasno jer je bilo i nesreća, nekad bila zanimljiva kulisa za glazbene spotove i alternativne filmove. Ali, i toga je sve manje. Bolnica se, nažalost, još uvijek, devastira i aluminijska stakla, iako su mnoga i razbijena, pod okriljem noći kradu se s donjih katova. Sad su ostala samo ona na višim katovima, od ukupno četiri kata bolnice.
Ali, da ne bude zabune, ne rade to Romi, iako su je i oni “češljali”, već pravi majstori za aluminij, kažu nam radnici u skladištima, koje muči i loš odnos Grada prema zakupcima skladišta te ne žele imati posla još i s novinarima, ali su nam se požalili na samo jedan zahod. Ako istodobno dvojica moraju na zahod, drugi mora u obližnju kuruzu. Nadalje, tamošnja voda nije za piće, iako se bolnica nalazi na izvorima tople vode, koja bi mogla biti osnova za neke buduće toplice u Blatu, ali to su samo glasna razmišljanja onih koji već dugo ne odlučuju. Barem ne o budućnosti nezavršene bolnice, koja je pravi spomenik svim onima koji rade i troše na tuđi račun.
