Višnja Goljački profesorica je književnosti i fonetike, spisateljica, urednica, ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Zaprešić… koji je zapravo njezin životni poziv?
Višnja kaže da je poziv taj koji bira nas, a ne mi njega. Sama riječ govori da smo pozvani nešto činiti, baviti se nečim, kaže.
– Unekoliko se slažem s mišlju Drage Plečka da smo većim dijelom karmički određeni, a manji udio čini slobodna volja. No, dakako, taj dio je, zapravo, najbitniji – djela i nedjela koja na zemlji činimo. Jer, da je drukčije, što bi nam uopće davalo poticaj da se ujutro ustajemo, borimo i brodimo dnevnim i životnim scilama i haribdama i da se, lijegavši, ma kako umorni, izudarani i pesimistični, s nadom budimo.
U životu je, možda, najteže odlikašima, koji ne znaju u kojem bi se smjeru razvijali: bi li se bavili znanošću, javnim radom ili pak brusili umjetničke talente i potencijale. No, bez obzira na to za koji se put opredijelili, važno je biti i ostati kreativan. Spadam u skupinu koja je znatiželjno htjela spoznati sve što Sokrat nije znao, pa do današnjih dana kada me zanima teorija struna na putu ka spoznaji Prirode.
No, istodobno, jak spisateljski nerv, pa mogu ga slobodno nazvati i nagonom, tjerao me je da se poput vuka samotnjaka zavlačim u osamu i pišem. Postoji i treća stvar, a to je urođena potreba da se mijenja svijet nabolje, ma kako se taj idealizam skupo plaćao. Tako da je moj odgovor na vaše pitanje ukratko – ja sam „žena s krajolikom“ – kakav bi trebao biti… dakle, želim učiniti ovo mjesto na kojem obitavamo privremeno, manje kloakom, a više arkadijskim rajem, prije svega u duhovnom, a samim time i u realnom okruženju.
Uspijevate li u tome i kako balansirate između tih potreba?
Ne bih znala uspijevam li, ali dajem sve od sebe. Ne treba nikad zaboraviti: lanac je slab koliko i najslabija karika, duša je mlada koliko smo je dojili, tijelo može koliko smo ga milovali… A ima i adoptivna majki – umjetnost letenja bez krila koja poništava iracionalnost stvarnosti…
Na koji način potičete razvoj kulture u gradu?
Uvijek sam voljela maksimu „misli globalno, djeluj lokalno“. Još u vremenu kad riječ globalizacija nije postojala, a lokalno su bile uglavnom lokalne birtije s glavoboljčekom. Od tada se, naravno, svijet stubokom preokrenuo i pitam se je li vrijedilo uopće otkriti vatru, kotač, pismo i sve ono što nas je vodilo civilizaciji. Još malo pa ćemo na stadionima gledati prijenos natjecanja tko bliže baci hidrogensku bombu… Ako mene pitate čega se najviše bojim ili što najviše mrzim, reći ću vam, s dna moje nemržljive duše, to je korporativni kapitalizam. Jer, Orwell je bio čovjek bez mašte u odnosu na ono što se danas događa. No, da se vratim na lokalno – vina su danas bolja, ali treba ih znati poslužiti i degustirati. Uporno ostajem na svojoj poziciji kulturne poslanice jer smatram da je kultura zadnja crta obrane od navale šunda, ravnodušnosti i gluposti.
Što nas tijekom jeseni očekuje u programima POUZ-a?
Uz brojne obrazovne programe, tečajeve, izložbe i radionice, naše Kazalište za djecu i mlade grabi velikim koracima. Postižemo međunarodne rezultate, gostujemo, snimamo filmove i produciramo po pet, šest premijera godišnje. Uz sve ono što dječje kazalište nudi polaznicima, najvažniji je faktor zajedništva i kreativnosti u razvoju mladih osoba. Pripremamo Fa fest, koji je brend grada uz Glazbene svečanosti, te uz redovnu glazbenu i kazališnu djelatnost, dovodimo svjetska umjetnička imena. Imamo radionice swinga, poetsko-glazbene večeri i još mnogo toga…
Urednica ste prve monografije o svome gradu, Zaprešiću. Kako ste se odvažili na taj zahtjevan posao?
Grad Zaprešić je brzorastuća sredina sa svim svojim dječjim bolestima. Ali, bez obzira na njegovu administrativnu mladost, svoj razvoj temelji na slavnoj prošlosti i izglednoj budućnosti korištenjem prirodnih i povijesnih datosti koje je baštinio. Ban Jelačić simbolizira mnogo više od imena koje se prečesto banalizira. Monografija Grada samo je rezultat praćenja rasta grada i svijesti kakav bi jedan grad mladih i obrazovanih obitelji trebao biti. Zadovoljna sam što ide u izradu englesko i dopunjeno izdanje monografije.
Pisanje je vaša velika ljubav… proza ili pjesništvo?
Svaki čovjek sudjeluje u akceptiranju kulture na svoj način i u obimu u kojem je potrebuje i razumije. Možda i više nego što mislimo. Ja jesam romanopisac, i kažu kroničarka, želim epski ljudima objasniti zbilju i nezbilju. Želim ispričati priču, markirati vrijeme, ali više od toga želim svojim djelom doprijeti do kolektivnog nesvjesnog sjećanja taloženoga generacijama. S druge pak strane, metaforičke slike tvore naš osjetilni i misaoni svijet koji kroz poeziju bude prijemčljiviji našem skrivenom lirskom subjektu. Pjesme svojim odmakom od realnosti donose određeni osjećaj oslobađanja od tuge, brige, straha, frustracije zbog nečega ili nekoga…Sve je to dio iste želje da prevladamo ponor nerazumijevanja sebe i drugih.
Prošle godine izdali ste zbirku pjesama “Čekaj me u inboxu”. Koje životne situacije su vas inspirirale?
Pisanje poezije oduvijek smatram mentalnom higijenom. Ujutro, poput pranja zubi, pjesma me čistila i oslobađala iznutra. Danas je to malo drukčije – sada je analgetik, tableta za autoimunu bolest zvanu čežnja, i pomalo, moram priznati, opijat… Koliko god da je povika na Facebook, to je neposredan kontakt s publikom, bez posredovanja kritike (koje ionako nema) i tržišta (kojeg isto tako ionako nema). Moje pjesme se čitaju ujutro uz kavu, kao kolumne, kažu mi da se uz njih smiju i plaču. Mislim da nema bolje nagrade za autora.
Je li neka nova zbirka u pripremi?
Pa jest, do nove godine se nadam da će izaći. Neće biti lako izabrati, u redu čekanja je više od 300 pjesama.
Zbog pjesništva putujete u Istambul?
Vraćamo se na početak priče, na ono globalno. Sebe deklariram kao pjesnika i pacifista. Moj rad pročuo se izvan naših granica i izuzetno me veseli prilika da u Istambulu na jednom mirotvornom i humanitarnom skupu govorim na temu poezije i mira.
Kakva je Višnja privatno?
Mozak radi k’o najpouzdaniji dizelaš, tijelo se grči i posrće, ali to je stara ruska proizvodnja (smijeh).
Što biste još željeli realizirati u životu?
Da se izrazim poetskom slikom: za mene je život kao pjesma – nekako vitražan, a opet kroz taj vitraž prodire svjetlo. To je taj jedinstven osjećaj. Ono što dobru pjesmu drži cijelom. Kao i život. Puno mraka, ali i fine svjetlosti.
Ostajem pri svom starom epitafu: „Uvijek dostupna!“ Pa kada me i ne bude.
