“Pandorina kutija”, naslov je novog romana Borisa Becka, hrvatskog pisca, novinara, prevoditelja i doktora književnosti. Roman je tiskan prije dva tjedna u izdanju izdavačke kuće Leykam International, a predstavljanje knjige tek se očekuje.
Razgovor s Beckom pravo je uživanje. Bio je supokretač Zareza, za koji se tvrdilo da je ljevičarski kulturni dvotjednik. No, Beck je uvijek bio i aktivni vjernik laik. Poznat po svojoj jednostavnosti i nepretencioznosti, taj je pisac vrelo znanja i marljivosti. Trenutačno radi na različitim frontama: predaje novinarstvo na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, piše kolumne za jedan domaći portal o društvenim događanjima, mentorira, radi na novom prijevodu Biblije, a uz sve to, otac je četvero djece, studenta i školaraca. Mira nema, kaže, nikada, niti mu nedostaje!
Recite nam nešto o svom novom romanu?
“Pandorina kutija” je roman o današnjem svijetu – gdje vlada opsjednutost tehnologijom, seksom i potragom za vječnom mladošću, dok istodobno demokraciju zamjenjuje društvo kontrole. Veoma volim čitati o antici i uočio sam da je mnogo toga za što mi mislimo da je obilježje modernog svijeta, postojalo i onda. Svi smo učili u školi da su bogovi kaznili Sizifa da gura kamen, a Tantala da bude vječno gladan i žedan, ali možda nam je promaklo što su zgriješili. A njihova je krivnja bila da su odavali božanske tajne, baš kao što danas čine Assange ili Snowden. Mi mislimo da su kompjutori i roboti naš današnji izum, ali i u antici su izrađivali strojeve i maštali o robotima. Kao da ima nešto nepromjenjivo u ljudskoj duši i sudbini. Roman se dakle zbiva u antici, ali svi su njegovi junaci naši suvremenici.
Koliko ste dugo radili na romanu i kome je knjiga namijenjena?
Trebale su mi tri godine da obnovim svoje sjećanje na gradivo o mitologiji, pročitam ono što nisam znao i da se sve to nekako složi. No, najvažnije kod svakog romana su ljudi jer roman mora biti o živim, stvarnim likovima. Kad sam bio siguran da poznajem sve svoje likove, da su oni živi preda mnom, sjeo sam i pisao relativno lako.
Knjiga je napisana za one koji ne vole suviše laganu književnost. Za one koji vole ironiju, koji vole odgonetavati književnu zagonetku, za one koji ne vjeruju da postoji samo ono što je vidljivo. Jer, možda baš postoji samo ono što se ne vidi! Eto, to je moj čitatelj.
Jeste li zadovoljni knjigom?
Moj sin ju je pročitao i rekao: “Ovo ti nije loše, tata!” Ja sam prezadovoljan. Agonija je pisati neku knjigu, to je užasno teško, čovjek bi htio napraviti nešto drukčije i originalno i pritom se nada da će netko imati afiniteta za nju.
Stanje u izdavaštvu ne obeshrabruje vas da pišete?
Svi smo obeshrabreni zato što je cijela kultura izdavaštva nestala. Izdavači su propali, književni časopisi nestali, publika je nestala, nestale su kulturne rubrike po novinama, ne postoji kritika, nema takvih rubrika na televiziji i radiju. Ako netko napiše i objavi knjigu, ne može se saznati je li knjiga uopće izišla, ne može se saznati je li ta knjiga dobra ili loša. I nagrade su većinom nestale. Ako i postoje, više se uglavnom ne radi o novčanim nagradama, nego o plaketama. Nekada je knjiga imala ideje koje bi ljudi čitali i onda bi te ideje ušle u društvo i promijenile ga. No, sada nikakve ideje ne mogu ući u društvo i ta knjiga zapravo postaje potpuno beznačajna. Nitko ne čita, nemate je gdje kupiti niti saznati o njoj. Predstavljanja knjiga više nisu društveni događaji. Postoje ljudi koji pišu knjige. U Hrvatskoj se izdaje mnogo manje knjiga nego prije pet godina, ne znam točno, ali čini mi se da je pao broj za četvrtinu. Postoje još uvijek ljudi koji pišu knjige, koji ih izdaju i koji ih čitaju, ali ih je malo, nepovezani su, ne znaju jedni za druge i nemaju nikakav utjecaj na društvo.
Kada se stanje oko izdavaštva i knjiga počelo mijenjati?
Knjiga već dugo gubi utrku s drugim medijima, najprije s filmom, zatim s televizijom pa sada s internetom. Lakše je gledati neke šarene slike koje se vrte ispred tebe nego pročitati nekoliko stotina stranica – to je teško, nema slika, a osim toga, knjige nisu predmet razgovora. Niti jedan naš političar nije nikad citirao neku knjigu, mediji izvješćuju o medijskim osobama, nogometašima, manekenkama i, jasno, o sveprisutnoj politici. Nedavno sam pročitao na internetu neki komentar da su intelektualci krivi što sve ide ukrivo. Mislim da nisu oni krivi, pa što znači da neki intelektualac ili pisac nešto kaže? To je potpuno beznačajno.
Imate četvero djece, čitaju li oni?
Kod kuće imamo mnogo knjiga i dječjih romana, no otkako su došli mobiteli, manje čitaju, što je velika šteta. Čitanje razvija maštu. Primjećujem i da i studenti slabo čitaju.
Koliko Hrvati čitaju, što mislite?
Vrlo malo. Sjeverni narodi, Nijemci, Danci, Skandinavci u prosjeku znatno više čitaju od južnih naroda, Španjolaca, Talijana, Grka… Postoji neki kulturološki razlog što je tome tako.
No, mnogi posuđuju u knjižnicama?
Knjižnice su poseban problem. One dobivaju sve manje novca za kupnju knjiga, zbog čega kaskaju za produkcijom. Ne mogu ponuditi neku novu atraktivnu knjigu, možda komad, dva. Ima starih dobrih knjiga, ali ne i novih.
Poznato je da je novinarstvo u Hrvatskoj palo na niske grane i da se profesija srozala, kako to promijeniti?
Velika je neprilika što novinari nisu dobro plaćeni za svoj posao. Kad nisu dobro plaćeni za svoj posao, prestaju ga raditi pa idu raditi nešto drugo. Ili im se ne isplati raditi vlastite teme nego kopipejstaju tuđe. I onda s tako slabo plaćenim ljudima dobijete slab proizvod. Portali više-manje izgledaju isto jer svi prepisuju jedni od drugih. Ali ljudi sve to dobiju besplatno. A sve što dobiješ besplatno, obično ne vrijedi. Kada bi ljudi bili spremni platiti za neku informaciju, onda bi ta informacija bila bolja.
U novinarstvu ima mnogo ljudi koji znaju pisati, koji su istinoljubivi i koji bi to mogli proizvesti. Gdje god oni rade, dobro rade – u tom smislu uvijek će biti nekoga tko će nešto dobro raditi. To sam siguran. Pratim sve što se piše i medijska slika je uglavnom očajna. Ima finih novinara, kvalitetnih članaka i lijepo uređenih stvari, ali po portalima je čisti kaos. Vidi se nebriga za jezik, od gramatičkih pogrešaka do stilske nezgrapnosti, pogrešnih i loših prijevoda. Naslovi znaju biti besmisleni, vijesti također besmislene i beznačajne. Takvo novinarstvo izaziva krizu novinarstva jer kad ljudi to vide, misle si: Što će to meni? I u pravu su.
Vrlo cijenite novinara i publicista Josipa Horvata, o njemu je bila i vaša prethodna knjiga koju ste napisali za doktorat.
On je možda najveći hrvatski novinar XX. stoljeća. Bio je sjajan stilist i veliki liberal, protivnik i nacizma i komunizma. Između dva rata bio je glavni urednik Jutarnjeg lista, a nakon 1945. bio je posve marginaliziran jer je bio u sukobu s Krležom. Osim političkih razloga, sukobu su kumovali i osobni. Naime, Horvat je bio i kazališni kritičar pa je napisao negativnu kritiku Krležinoj supruzi Beli, glumici. Horvat je autor sjajnih knjiga koje se čitaju još i danas, npr. “Kultura Hrvata kroz 1000 godina”, “Povijest novinarstva” ili “Politička povijest Hrvatske”, a meni su posebno dragi njegovi memoari i uopće zapisi koje nam je ostavio o suvremenicima. Primjerice, svi znaju za veliku ljubav liječnika i književnika Milivoja Dežmana i glumice Ljerke Šram, i kako je za nju utemeljio lječilište za tuberkulozu Brestovac kada se razboljela. No, mi za tu, kao i za još mnogo drugih priča nikada ne bismo saznali, da je nije zabilježio Josip Horvat. Horvat je vrlo volio i cijenio novinarstvo, i bio je vrlo nesretan zbog toga što je malo cijenjeno. Na jednome je mjestu napisao da se više cijeni svaka glupava pjesmica, nego novinski članak koji je promijenio život nacije.
Kakvo je bila vaše odrastanje u Zagrebu?
Rođen sam u Zagrebu, ali nekoliko sam se puta selio unutar grada. Primijetio sam da najviše volim one dijelove gdje sam odrastao ili gdje su mi živjeli djedovi i bake, dakle kvartove koje sam upoznao u djetinjstvu. Očevi roditelji živjeli su blizu “džamije”, druga baka živjela je u Podsusedu, a odrastao sam u Novom Zagrebu. Upoznao sam i zavolio, dakle, sasvim različite dijelove: i centar s pljesnivim kućama i tramvajima, i predgrađe s voćnjacima i vrtovima, i nova naselja s neboderima. S tim u vezi mogu reći da je Novi Zagreb izvrstan, pogotovo ako imate malu djecu – ima zelenila, prostora za igru, možete se do mile volje voziti na biciklu. U tim se dijelovima grada i danas osjećam prisno. Mislim da nije slučajno što opet živim u jednom od njih, blizu “džamije”, gdje sam se igrao u djetinjstvu i gdje sam s bakom išao u dućane i na plac. To je vrlo utješno.
Neko ste vrijeme s paterom Antunom Cvekom, zvanim i dobri duh Zagreba, koji je desetljećima obilazio najsiromašnije u gradu i pomagao im, pomagali potrebitima.
Tijekom svog studija išao sam na vjeronauk u Palmotićevu i tamo je bilo malo društvo okupljeno oko Caritasa. Tada sam upoznao Cveka pa smo nešto malo s njim hodali okolo i surađivali. To je bilo lijepo. Cvek je neviđeno plemenita i samozatajna osoba. On je od jutra do mraka hodao posjećujući potrebite. Neki ljudi u Zagrebu žive u potpuno jezivim uvjetima. On im je donosio ono što im je trebalo: drva, peć, kotače za kolica, svašta. Sjajan, neuobičajen lik. Cvek ne govori mnogo, nema kod njega ni karijere ni poze, često sam ga viđao po gradu kako hoda svojim sporim korakom i ide nekome ili od nekoga.
Bavite li se još uvijek karitativnim radom?
To je bilo upravo u vrijeme kad je rat počeo i rat je onda sve prekinuo. Moj se život potpuno promijenio. Ušao sam u rat taman kad sam diplomirao. Dva puta sam bio u vojsci, a radio sam i kao novinar i volonterski prevodio za promatrače. Nakon tih pet godina, ništa više nije bilo isto.
Nikad niste zatražili braniteljsku mirovinu?
Nikad mi to nije palo napamet! Mislim da je najveća pogreška što su ljudima dijelili mirovine. Ljudi su postali beskorisni, a to je najgore. Čovjek ne radi da bi živio, nego živi da bi radio. Ako mu oduzmeš rad, oduzeo si mu smisao života i onda je čovjek izgubljen.
Navodno ljudi imaju smisao u životu, ne obolijevaju od PTSP-a. Što mislite o tome?
Čitao sam da su u Vijetnamu Amerikanci primijetili da više obrazovni ljudi izađu iz rata s mnogo manjim posljedicama nego manje obrazovani. Dakle, ljudi koji imaju neki cilj, nekakvu viziju svijeta, lakše sve prebrode. Ako se mogu nekako reorganizirati, moguće je izaći iz tog kaosa. Ja sam imao viziju, znao sam da se želim baviti književnošću i novinarstvom.
Prije pola godine opet se u Hrvatskoj pojavila polemika o tome jesu li hrvatski i srpski dva jezika ili jedan. O tome ste napisali kolumnu i zaradili neke negativne komentare.
Tu temu forsira Snježana Kordić, hrvatska filologinja koja je dugo predavala na njemačkim fakultetima. Njezina je teza, ukratko, da su hrvatski i srpski jedan jezik, a da su sve razlike politički izazvane i forsirane. Hrvatski i srpski doista su vrlo slični, u mnogim segmentima i identični, ali čini mi se pretjeranim tvrditi da su zato isti jezik. Bliskost među jezicima može se izraziti usporedbom s rodbinskim odnosima, pa je tako, recimo, latinski otac talijanskog i francuskog, a hrvatski i slovenski te hrvatski i srpski mogu se zamisliti poput blizanaca – ma koliko bili slični, ipak su to dvije različite osobe.
Gdje ste upoznali svoju suprugu?
Na hodočašću u Španjolskoj 1989. Bio sam beskrajno mlad, imao sam 24 godine, išli smo u Santiago de Compostela. Sada smo 21 godinu u braku.
Danas je sve više razvoda, vi trajete.
Ljudi izgube živce. U Bibliji piše: “Podnosite jedni druge”, to je najgenijalnija izjava. Ne: “Volite se”, nego “Podnosite jedni druge!” Ljudi su nepodnošljivi. Nekome je dosadno, loše su volje: neće više tu raditi, neće više čitati tu knjigu, neće više to jesti i tu živjeti, samo kaže: Idem ja! I onda kad jednom krene, sve brže gubi živce. Prema jednoj statistici, drugi brak traje kraće od prvoga, a treći kraće od drugoga.
S četvero djece, kada uopće pišete?
Rano ujutro obično, kad drugi narod spava. Na moru bih se ustao u šest i pisao dok se svi ne bi probudili, pa onda opet navečer kada drugi gledaju televiziju. Dobro je vrijeme i kad djeca odu u školu. Kad se vrate, onda nastane gužva, kuham, vodim ih na aktivnosti, uvijek s nekim treba pisati zadaću, nekome treba kupiti tenisice, uvijek je nešto… Ocjene nam nisu bitne. Važno nam je da oni budu zadovoljni i sretni. Kažemo im da se ne ubijaju zbog loše ocjene, ako rade. No,sve ovisi o djetetu – neke treba usporavati, neke poticati da uče više.
Suradnik ste Hrvatskog biblijskog društva koje radi na novom prijevodu Biblije. U kojoj je fazi tekst i kad bi mogao doći na police?
Prijevod se radi već 15-ak godina i skoro je gotov. Prijevod su izradili najbolji hrvatski stručnjaci za hebrejski i grčki, a kolega Marko Alerić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i ja angažirani smo za hrvatski dio prijevoda, za lekturu i stilizaciju. Ljudi se katkad pitaju zašto se Biblija prevodi, pa zar je nemamo već prevedenu. Imamo, dakako, i taj je prijevod vrlo lijep, ali načinjen je prije 50 godina, a prijevodi zastarijevaju. Naime, mijenja se jezik, mijenjaju se znanstvene spoznaje, mijenja se tehnologija pripreme za tisak i uređivanje knjiga, tako da je u svijetu uobičajeno da se stalno rade novi prijevodi. Naravno, nakon što ovaj novi prijevod bude dovršen i predstavljen javnosti, bit će potrebno početi opet novi prijevod, za idući naraštaj.
