Na nedavno završenom Festivalu svjetske književnosti u organizaciji Frakture gostovanje španjolske književnice Clare Usón izazvalo je osobito zanimanje javnosti.
Knjigu je španjolska autorica objavila 2012., a kod nas je izašla 2016. godine. Intrigantnost teme za ovdašnje čitatelje razumljiva je i autorici, s kojom smo razgovarali nakon predstavljanja knjige zagrebačkoj publici.
Izjavili ste da ste za smrt Ane Mladić doznali iz britanskog Timesa. Kako ste i u kojem trenutku shvatili da je to postala vaša priča, priča o kojoj morate napisati roman?
Ova priča kao da je sama došla meni. U prvi mah me je zainteresirala obiteljska tragedija, odnos kćeri i oca, osobna tragedija Ane Mladić. Tek kada sam se već uhvatila priče, uvidjela sam da je ne mogu ispričati ako ne uključim i kolektivnu tragediju naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Ja sam spisateljica, zanima me ljudska priroda, a ne povijesne činjenice, no povijest se nametnula sama po sebi. Zaokupila me je ta tužna priča o 24-godišnjoj djevojci, lijepoj, pametnoj, odličnoj studentici koja je uskoro trebala postati liječnica, obožavanoj i voljenoj. Imala je sve što je neka mlada osoba mogla očekivati. Zašto je sve to odbacila i jedne noći povukla obarač? To je velika enigma. Zašto je to učinila? Što se to u njoj prelomilo? Zbog toga me zaintrigirala ta priča. Htjela sam otkriti što je tu mladu i lijepu djevojku navelo na tako drastičnu odluku. Trebalo mi je nekoliko godina da se sve to u meni pokrene i da počnem istraživati pozadinu priče.
Koliko ste znali o ratu u Bosni prije nego što ste počeli pisati knjigu?
Iskreno, u to vrijeme nisam znala ništa ni o Srbiji, niti o ratu u Bosni i drugdje na području bivše Jugoslavije. Isprva, kada su ti ratovi počeli, mi smo u Europi bili vrlo zabrinuti jer bio je to prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Gledali smo scene rata na televiziji nakon toliko godina mira. Još gore, to je bio rat u Europi, ginuli su ljudi poput nas, koji su živjeli poput nas, rat se događao samo dva sata leta od nas. Bojali smo se da se rat ne proširi i drugdje po Europi, da ne dođe i do nas. Ali, nakon rata u Hrvatskoj, slijedio je rat u Bosni, na Kosovu… i – izgubili smo nit. Nismo posve razumjeli što se zbiva.
Koliko dugo i kako ste istraživali povijesne činjenice?
Činilo mi se kao da me Ana Mladić čeka. Kao da kaže: ‘Clara, kada ćeš ispričati moju priču?’. Mislila sam – u redu, učinit ću to. Smatrala sam da su mi dosta tri mjeseca da proučim priču i da ću napisati kratki roman o obiteljskoj tragediji. A onda sam počela istraživati. Shvatila sam da je to tako složena priča, priča koja se proteže u prošlost i u budućnost, kao da je beskonačna. Tako su se tri mjeseca pretvorila u tri godine. Nisam radila ništa drugo nego istraživala. Kada sam počela raditi na romanu, Mladić još nije ni bio na sudu.
Kako ste istraživali povijesne činjenice o zemlji o kojoj ste znali tako malo?
Za početak, mnogo sam čitala o toj temi. Gledala sam sve priloge o ratu. Dragocjeni su mi bili novinski izvještaji i televizijski izvještaji u španjolskim, britanskim, američkim, talijanskim i francuskim medijima. Otputovala sam u Srbiju i u Bosnu, razgovarala s ljudima koje sam upoznala putem svojih prijatelja, s intelektualcima, s ljudima kojima je netko poginuo, s mnogima sam razgovarala. Počela sam upoznavati i kulturu i prošlost ove regije, koja mi je dotad bila prilično nepoznata. Čitala sam Ivu Andrića i druge pisce i otkrila koliko je to dobra literatura, zaljubila sam se u nju. Polako sam počela razumijevati povijest ovih prostora.
Roman i počinjete s povijesnom bitkom na Kosovu polju.
Da, jer je i Mladić to tako često spominjao. Mnogo su mi značili razgovori s ljudima koji su prošli kroz rat. To mi je bilo veoma važno. Znala sam što o uzrocima rata i ratnim zbivanjima pišu i govore zapadnoeuropski novinari. Ali, što o tome misle Hrvati, Srbi, Bošnjaci? Što kažu lokalne novine i televizija? To mi je bilo nepoznato jer nisam znala jezik. Zato sam kontaktirala Gloriju Blažanović, Hrvaticu iz Bosne, koja živi u Španjolskoj i koja mi je pomagala tri godine u prevođenju. Pričala mi je o životu, folkloru, običajima i prevodila mi tekstove iz novina, priloge s televizije, omogućila mi da razgovaram s ljudima, pa čak i sa srpskom novinarkom Ljiljanom Bulatović,vrlo bliskom Ratku Mladiću koja Mladića naziva „moj brat po duhu i ratni drug“. Ali, bilo mi je vrlo teško prikupiti podatke o Ani Mladić jer ona nije bila poznata osoba. Trebala mi je godina dana da nešto doznam. Postupno sam doznavala o njoj, o njezinu djetinjstvu, o djetinjstvu njezina oca… Sad mi se čini da više znam o djetinjstvu Ratka Mladića nego o djetinjstvu vlastita oca jer njegovo djetinjstvo nisam tako pomno istraživala. Morala sam istražiti i druge povijesne ličnosti. Fasciniralo me je kako to da su uvjereni komunisti i ateisti, kao što su bili Tuđman, Milošević, Karadžić, Mladić, Biljana Plavišić, postali vrlo religiozni i veliki nacionalisti.
U romanu miješate stvarnost, stvarne događaje i likove i fikciju. Koliko je u romanu stvarnih činjenica?
Ponajprije, moja je knjiga roman i nitko je ne bi smio čitati kao povijesnu knjigu. Naravno, ja nisam mogla izmisliti kontekst priče o kojoj pišem. Zato u knjizi ima mnogo stvarnih osoba, ali i izmišljenih. Pripovjedač je izmišljen lik, ali je baziran na sedam osoba koje sam upoznala u stvarnosti i koje su preživjele rat. Kada o ratu pišu novinari, oni pojednostavnjuju stvari, pa recimo sve Srbe trpaju u isti koš. Ja sam htjela situaciju prikazati realnije i u svoj njezinoj složenosti. Na primjer, u razgovorima s ljudima uvidjela sam da se mnogi Srbi ne slažu s Miloševićevom politikom i da su mnogi muškarci u Beogradu koji su bili sposobni za rat odbijali otići u rat i boriti se pa su pobjegli iz Srbije. Htjela sam pokazati kako se individua gubi u tom ratnom vihoru. To je kompleksna situacija, pa ni odgovori nisu jednostavni. Mladić je uistinu bio zao čovjek, kriminalac i psihopat, ubojica. A istodobno je bio dobar otac i dobar suprug. I tu se pokazuje kompleksnost ljudske prirode, koja mene kao spisateljicu najviše zanima.
Vjerujete li da je Mladićeva okrutnost u Srebrenici posljedica smrti njegove kćeri?
O tome se može raspravljati. Činjenica je s političkog, vojnog i strateškog aspekta da nije imalo smisla angažirati toliko ljudi, toliko oružja, toliko kamiona i druge opreme u istrebljenje tolikog broja muslimanskih muškaraca, mladića, dječaka i staraca. S vojnoga gledišta, Mladić je mogao ostvariti pobjedu u Srebrenici i s mnogo manje napora i s mnogo manje vojnog angažmana. Čak je i Milošević bio vrlo ljut na Mladića što je napravio masakr jer za to nije bilo potrebe. Smatrao je da nije bilo razloga za takvo rasipanje vremena i resursa. Zašto je Mladić bio tako divlji, tako okrutan, tako temeljit u ubijanju? Meni se čini da je htio osvetu za smrt svoje kćeri. Paradoksalno je što se Ana Mladić, prema mojim saznanjima i mojemu mišljenju, ubila upravo stoga što je doznala da joj je otac ubojica i kriminalac, a ne heroj kao što je mislila. I zato je upotrijebila njegov pištolj marke Zastava koji je Mladić dobio na dar od svojih kolega na Vojnoj akademiji. U kući je bilo mnogo drugog oružja, no ona je uzela baš taj revolver, za koji je Mladić u vrijeme Anina djetinjstva govorio da će iz njega pucati samo kako bi proslavio rođenje unuka. Taj pištolj, koji je trebao slaviti nastavak obitelji, Ana je iskoristila da se ubije i da ocu poruči da ne želi nastaviti naslijeđe ubojice. Ona je tim činom iskazala svoju hrabrost, ali i bijes, ljutnju, razočaranje u oca. Međutim, tu poruku Mladić nije shvatio. On je poricao sve dokaze.
Mladić nikada nije izrazio kajanje ni priznao krivnju.
-Naravno, on to nije mogao. U svojim je očima on junak, savršen, spasitelj Srba. Dapače, optužio je muslimane da su krivi za smrt njegove kćeri, da su je u Moskvi otrovali i tako joj pomutili razum ili da su je ubili. I zato je svoj bijes iskalio na muslimanima u Srebrenici, Goraždu i Žepi. Time je ta tragedija još veća jer je besmislena. A toliko je ljudi stradalo.
Zašto ste imali potrebu pisati o ratu u Bosni? Jeste li govoreći o srpskom nacionalizmu, zapravo govorili i o nacionalizmu i teretu prošlosti u svojoj domovini?
Odmah sam počela uočavati sličnosti između Španjolske i bivše Jugoslavije. Obje su zemlje na periferiji Europe, zapadni Europljani su podozrivi prema nama. Smatraju nas divljima i lijenima. Za vas kažu da se volite međusobno ubijati, a za nas da smo u duši Afrikanci. S druge strane, i jedni i drugi smo u povijesti branili Europu od prodora Islama, mi od Arapa muslimana, a vi od Turaka muslimana. Nalazim sličnosti i u tome što smo imali diktatorske režime. Nakon dvaju svjetskih ratova, u objema su zemljama 40 godina vladali diktatorski režimi – u Španjolskoj fašistički Francov režim, a u Jugoslaviji komunistički Titov režim. Dobro, Titov se režim veoma razlikovao od Fracova, bio je mnogo blaži, ali je u biti ipak bio diktatorski. Franco je poticao katolicizam, a Tito je negirao vjeru i poticao ateizam. Obojica su umrli u krevetu. No, nakon tog razdoblja, u obje zemlje procvjetalo je upravo ono što su oni suzbijali, u Španjolskoj ateizam, a u bivšoj Jugoslaviji vjersko određenje. A u jednoj i u drugoj zemlji – nacionalizam. S druge strane, nacionalizam kao “kolektivna paranoja”, kako ga je nazvao Danilo Kiš, dobiva krila u cijeloj Europi. A prvi je put nakon Drugog svjetskog rata žestoko buknuo upravo na Balkanu. Na Balkanu su 90-ih muslimani proglašeni neprijateljima. Balkan nije periferija Europe, nego njezino srce. Kad Balkan vrije, svi bismo se morali zabrinuti. Ako želiš znati što će se događati u Europi, gledaj što se događa na Balkanu.
Kako je knjiga primljena u Španjolskoj i drugim europskim zemljama?
Isprva su mi u Španjolskoj govorili da sam luda. Na kraju sam dobila nekoliko uglednih nagrada za roman, a knjigu su odlično prihvatili i kritičari i čitatelji. Odlično je primljena i u Italiji, u Francuskoj već manje. Vjerujem da ćemo zaista postati ujedinjeni narodi Europe, ali nažalost, zapadni Europljani nisu pokazali velik interes za knjigu.
Jeste li imali ikakav kontakt ili razgovor s izdavačima u Srbiji i Republici Srpskoj?
Ne. Iskreno, to bi bilo i prilično opasno. Mladićev sin Darko prijetio je talijanskom izdavaču kada je čuo da će izdati knjigu. Kada bih pokušala objaviti knjigu u Srbiji, sasvim bih sigurno imala problema. A to ne želim.
