PODIJELI

Nakon zapaženih izložbi u Hrvatskoj u kojoj je proveo cijelo ljeto, slikar Duško Šibl vratio se u London, u kojem živi već četrdeset godina.

Sin poznatog oca Ivana Šibla, antifašista, pisca i scenarista, s kojim se Partija obračunala u Hrvatskom proljeću, i majke Neve, balerine i nekadašnje sutkinje Vrhovnog suda, Duško Šibl nimalo ne živi u njihovoj sjeni, nego je izgradio samosvojan umjetnički i životni put. Šibl je vrlo izravan govornik koji se ne ustručava govoriti i o stvarima koje su u našoj javnosti još uvijek tabu tema.

Ovo ljeto bilo je veoma plodonosno i produktivno za vas. Prikazali ste svoja likovna djela na nekoliko izložbi – u Dubrovniku, Zadru, Zagrebu… U povodu 450. godišnjice smrti M. Držića izložili ste likove iz Dunda Maroja, tu je i izložba “Pokret-dodir” u zagrebačkoj galeriji Kranjčar. Kakvi su vam dojmovi i jeste li zadovoljni prijemom kod publike?

Ljeto u Dubrovniku bilo je iznimno vruće, bez kapi kiše nekoliko mjeseci. Kruzeri i vulgarni turizam. Nije to Dubrovnik mojih snova. Za vrijeme Domovinskog rata, dok su padale granate, sanjao sam o budućnosti Grada kao neke hrvatske Atene ili Oxforda, s primjesama Monaca. Od toga se, naravno, ništa nije ostvarilo. Ovo ljeto je i strana štampa pisala o degradaciji Dubrovnika, Venecije i drugih povijesno važnih gradova zbog masovnog turizma. Moja reakcija je bila da sam se zatvorio u atelje i vratio u prošlost. Povod je bio prijedlog ravnatelja kuće Marina Držića da napravimo izložbu mojih radova za 450. godišnjicu Držićeve smrti. Kako sam ja urbani tip, odlučio sam se za karaktere iz Dunda Maroja – radnja se odvija u Rimu (supatnik Dubrovnika zbog masovnog turizma), a likovi su vrlo slojeviti – od dubrovačkih seljaka do lihvara Sadija i njemačkog aristokrata Uga Tudeška.

Koji vam je lik iz “Dunda Maroja”, ili Držića općenito najdraži, i zbog čega?

Najdraži su mi likovi sluge Pomet i Petrunjela, najživotniji i i najbliži samome Držiću. Pogotovo “revolucionarni” Pomet, kritičar tadašnjeg nepravednog društva. Ali, najviše me fascinira Laura – kurtizana i manipulatorica, karizmatična coprnjica.

Vaše slike nabijene su erotizmom. U Hrvatskoj ta tematika kao da izumire.

Ja sam, kako se danas lijepo hrvatski kaže, “gej”, i od mladosti sam osjetljiv na komformizam i sivilo našeg društva. Bojim se da to ima manje veze s društvenim uređenjem, a mnogo više s mentalitetom i predrasudama u narodu. Malograđanština i primitivizam postojali su i u takozvanom socijalizmu, a danas su se još više razmahali. Jedan korak naprijed, dva natrag! Tu su Željka Markić i ostali mračnjaci i vampiri. Svjestan sam da moji radovi vjerojatno nisu prigodni za javne prostore, makar ih ima i tamo. Ali, ja ne razmišljam na taj način. Ja sam intuitivan i impulzivan slikar i slikam ono što moram. S obzirom na to da mi je tema golo ljudsko tijelo u pokretu (s izuzetkom ranih radova i ciklusa “Sjećanja na Držića”), slike izgledaju erotično. Kažem izgledaju, jer moja namjera nije prikazati eksplicitni seks. Moje figure su ambivalentne i najčešće nemaju seksualnih organa, one su i muške i ženske, apstrahirane do golog pokreta i životne energije.

Zbog prijateljstva vaše obitelji s Krležom, barda hrvatske književnosti mogli ste vidjeti i slušati uživo. Hoće li i njegov književni opus poslužiti kao inspiracija za neke vaše slike? Ili nekog drugog književnika?

Ovo, ili prošlo vruće ljeto, na Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno je prikazana predstava “Gospoda Glembajevi” Miroslava Krleže, i to na terasi Bančeve kamene palače koja je “glumila” zagrebački dom obitelji Glembaj. Scenografija sa samtastim draperijama i srednjoeuropskim namještajem nije, smatram, dobro “sjela” među mediteranske kamene zidove. Možda mi se tako činilo jer znam da Krleža nije volio Dubrovnik i bio je određen sjevernjačkim blatom i maglom. Austrougarski “štimung” i sve te njemačke fraze nisu dobro funkcionirale na terasi Bančeve dubrovačke palače.

Moji roditelji često su se družili s Krležom i Belom, i ima jedna karakteristična anegdota koju uvijek pričam – moji su pozvali prvi put Krležu k nama doma na večeru. Moja mama Dalmatinka odlučila je dati sve od sebe i pripremiti riblju večeru. Mučila se cijeli dan sa škampima, školjkama i barbunima. Navečer dođe Krleža, prezrivo ponjuši zrak i veli: “Ja ribu ne jedem!!!” A moja mama u panici – pa što ću vam onda dati za večeru? On – napravite mi ajeršpajz (kajganu). Ja volim i Krležu, ali i Vojnovića. Majka mi je Dalmatinka, a otac je bio Slavonac i, za razliku od Krleže, obožavam Mediteran i jadransku obalu. Inspiraciju nalazim ljeti u Dubrovniku i njegovu intenzitetu, a zimi u Zagrebu i Londonu u zagasitijim tonovima sjevera.

Ovo ljeto nametnula se politička tema preimenovanja Trga maršala Tita i sad smo u Zagrebu dobili Trg Republike Hrvatske. Kakav je vaš odnos prema tom preimenovanju, pa i ostalima koje se najavljuju, npr. Masarykove ulice?

Nisam obožavatelj Tita i svjestan sam Golog otoka, sudbine Hebrangova oca, političkih zatvorenika, srpske hegemonije – pa moj otac bio je hrvatski disident i naša cijela obitelj imala je velikih problema za vrijeme Jugoslavije, pogotovo nakon ’71. i Karađorđeva. Ali, činjenica je da Tita poštuje cijeli svijet. S pravom ili ne. On je povijesna ličnost i hrvatski partizani s Titom na čelu su pobjednici u Drugom svjetskom ratu. I čemu onda mijenjati ime trga koje nas podsjeća da smo pobjednici, a ne gubitnici? Ovako izgleda kao da negiramo tu činjenicu. Revizionisti poput Hasanbegovića vrlo su opasni – mijenjali bi povijest i rehabilitirali zločinački ustaški režim koji se odrekao Istre i Dalmacije. Osim toga, ne radi se samo o Trgu maršala Tita. To je samo početak. Promijenit će oni i Masarykovu, a vjerojatno i Hebrangovu ulicu. Možda i Šiblovu i Murtićevu? Čudi me da jedan mlad čovjek od četrdesetak godina, može biti toliko osvetoljubiv, zagrižen i neobjektivan. Još je i povjesničar! Pa što je on učinio za Hrvatsku? Ništa! Samo nas kompromitira. Bandiću opraštam sve – korupciju, vodoskoke na glupim mjestima, provincijalizaciju Zagreba sa šatorima i razglasima itd., ali mu ne opraštam Hasanbegovića!!! Ekstremna desnica u lokalnoj zagrebačkoj vlasti! Strašno!

Imate li dojam da se Zagreb približava europskim metropolama ili klizi prema provincijalizmu?

Zagreb sigurno nije provincija po ljudskom potencijalu, brojnim događanjima i festivalima. Danas smo uključeni u svjetska zbivanja već i činjenicom da smo u Europskoj uniji, i po informiranosti i po izložbama i predstavama koje se u Zagrebu mogu vidjeti. Moram reći da Zagreb nije bio provincija ni u doba najcrnjeg socijalizma!

Ali, bojim se da je na uličnom nivou slika drukčija. Pekarnice i kafići toliko dominiraju centrom grada, da ne spominjemo šatore i vašarski štimung koji našem lijepom gradu nije primjeren. I ofucane fasade i zatvoreni dućani ne pridonose svjetskom izgledu grada.

Što je za vas danas antifašizam?

Kod nas ljudi često poistovjećuju antifašizam s jugonostalgijom i Beogradom. Pa antifašizam je svjetska tekovina! I nema veze s pojedinim zemljama, niti s ljevicom i desnicom! Ovdje mislim na normalnu građansku desnicu, a ne ekstremnu koja je kod nas uzela maha poslije dolaska Karamarkova HDZ-a na vlast i, nažalost, još joj se ne vidi kraja. Sve to što je s Karamarkom izgmizalo iz mraka, nikako da se makne sa svjetla dana. Da budem banalno poetičan.

Kakav bi danas bio vaš politički odabir? Ljevica? Jeste li se razočarali u politiku?

Iako sam uvijek bio hrvatski rodoljub i tako sam odgojen, HDZ me nikad nije privlačio i vidim ga više kao pokret nego kao stranku. Uvijek sam cijenio Vladu Gotovca i njegovu žrtvu za Hrvatsku. On je bio čovjek s vizijom i znao je sve o nama, i dobro i loše. Čak je predvidio ovu današnju situaciju i danak koji danas plaćamo za pogreške iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Za HDZ ne glasam. Glupo sam se nadao da ću možda pridobiti nekoliko ljudi od onih 30 i nešto posto koji automatski glasaju za HDZ, da počnu misliti svojom glavom. Doduše, danas ne znam za koga bih glasao jer veći problem od ekstremne desnice je činjenica da nemamo prave opozicije.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izanju Zagrebačkog lista.

PODIJELI