PODIJELI

Novu sezonu sve gledanije emisije “Pressing” na informativnom TV kanalu N1, urednik i voditelj Petar Štefanić otvorio je zanimljivim gošćama poput Aleksandre Kolarić i Ivane Šojat koje su izuzetno uspješne u svojim temeljnim profesijama, a sada imaju značajne uloge i u SDP-u i HDZ-u.

I dok su njegovi dosadašnji gosti uglavnom bili aktualni protagonisti političke scene, od ove jeseni Štefanić je najavio kako će u “Pressingu” proširiti korpus gostiju iz raznih drugih sfera hrvatskog javnog života. Ni to što su prve gošće upravo žene nije slučajnost, u “Pressingu” će ubuduće i sve žene koje zaslužuju medijsku pozornost biti zastupljenije nego dosad. Uz tri emisije tjedno, Petar Štefanić radi i u raznim drugim formatima u svojoj TV kući, od malih vijesti, reporterskih zadataka do angažmana u Dnevniku i N1 Studiju uživo. Na N1 prešao je prije godinu i pol s HRT-a, na kojemu je u nepunih 15 godina ispekao zanat kao urednik i voditelj “Večernjih vijesti”, zatim mnogih emisija kao što su “Labirint”, “Spektar”, “Otvoreno”, “Dossier.hr”, “Post scriptum” te kao autor priloga za središnji Dnevnik.
Kako se snašao na N1 i je li požalio zbog svog transfera, pitali smo ga u intervjuu u kojemu se prisjetio svojih novinarskih početaka, ali i progovorio o aktualnoj situaciji u hrvatskom novinarstvu, politici, društvu, otkrivši pritom koji mu je gost dosad zadao najviše glavobolje.

Diplomirali ste filozofiju i opću lingvistiku, ali nikada se niste okušali u struci. Novinarsku karijeru počeli ste kao radijski novinar, a danas imate i vlastitu televizijsku emisiju.

Pa nije to čudno da se ljudi humanističke naobrazbe bave novinarstvom, dapače, rekao bih da je vrlo česta pojava. Mislim da je to nekad i bila dodana vrijednost, takvi ti studiji daju za novinarstvo nužnu širinu. Danas nisam posve siguran da je riječ o prednosti. Mediji su sve brži i površniji, možda je ta vrsta obrazovanja i teret. Što se tiče filozofije i lingvistike, nikad nisam namjeravao biti profesor u srednjoj školi.

Možete li se prisjetiti svog prvog novinarskog zadatka ili barem jednog od prvih takvih iskustava?

Zanimljivo pitanje. Vjerojatno se svi sjećaju prve ljubavi ili prvog poljupca i bilo bi logično da se sjećam i prvog zadatka, ali ne, ne sjećam se. Sjećam se da sam negdje na početku išao na presicu vatrogasnih zapovjednika, da su se hvalili pred sezonu s novom opremom. Tada mi je urednik rekao da pitam koliko imaju tih Airtractora, mislim da je to bio prvi put da sam čuo za taj pojam i malo mi je sve to bilo čudno. Znam da je urednik kolegi s televizije rekao da malo pripazi na mene, tada sam još bio na radiju pa je to bilo simpatično.

U medijima ste izjavili kako ste otišli s HRT-a jer ste posljednjih nekoliko godina osjećali određeno zasićenje radom u toj kući, u kojoj ste radili emisije različitih formata izvrsno se snalazeći u svakom od njih. O kakvom je zasićenju bilo riječ i što vas je najviše frustriralo na HRT-u?

Bila je riječ o klasičnom zasićenju, s tim da se tamo godinama ne mogu stabilizirati odnosi i relacije. Stalno se nešto mijenja, nema prepoznatljivosti projekata, nema prepoznatljivosti lica. Politika ima veliki utjecaj na zbivanja u toj kući, konstantno je neka “lijevo-desna” dijalektika koja znatno otežava rad svima koji žele profesionalno raditi svoj posao i koji su izvan tih klanova.

Već ste godinu i pol na TV kanalu N1. Jeste li tamo uspjeli realizirati ono što vam je nedostajalo na HRT-u? Koliko ste zadovoljni svojom sadašnjom pozicijom i jeste li možda u nekom trenutku ipak požalili zbog svoje odluke?

Na N1 televiziji, moram to istaknuti, postoji doista velika sloboda rada. Nikada nisam radio u slobodnijim uvjetima. Osim slobode, postoji i velika samostalnost. To je, s jedne strane, otežavajuća okolnost jer radite i više i intenzivnije, ali je mnogo veća prednost što imate i veću kontrolu nad urađenim.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu?

Ulaskom stranih ulagača na hrvatsko medijsko tržište prosječne plaće novinara smanjene su, novinske slobode ograničavaju se, a mnogi novinari ostaju bez posla. Ovih smo dana svjedoci i prosvjeda te velike peticije protiv ukidanja HRT-ove emisije “Hrvatska uživo” koju su poduprli mnogi ugledni intelektualci.
Stanje u novinarstvu dinamično se i ubrzano mijenja. Postoje sada silni kanali kojima kolaju informacije, tehnologija je sve promijenila. I to ima svoju dobru i lošu stranu. Loša je površnost i to što ljudi ne vide razliku između vjerodostojnog medija i novinarskog trasha. Danas su svi pomalo novinari, imate te tzv. influencere, blogere, neovisne novinare, YouTube kanale nekih reportera… Neki su skloni tvrditi da nikad nije bilo bolje stanje za novinarstvo, a drugima se pak čini prekaotičnim. Treba tek vidjeti kako će se sve to razvijati. Što se tiče javnog medija, tek se razvija debata kako u našim uvjetima razvijati, primjerice, javnu televiziju. Ja sam sklon političkom liberalizmu, vjerujem u tržište i mislim da se u ovim uvjetima pokazalo da je stanje na Prisavlju kakvo je sad – neodrživo.

U “Pressingu” ugošćujete zanimljive aktere hrvatske političke scene i nastojite od njih dobiti odgovore na svoja pitanja. Tako ste, primjerice, saborskog zastupnika Željka Glasnovića čak sedam puta uzastopno upitali je li NDH zločinačka tvorevina, no čini mi se da na kraju ipak niste dobili konkretan odgovor. Ili možda jeste, nakon što su se kamere ugasile?

To je bilo spontano. Nisam imao namjeru. Zapravo sam davao priliku generalu Glasnoviću da se odredi prema jednom zločinačkom režimu jasno i glasno. Time bi legitimirao svoj negativan odnos prema drugom totalitarizmu, onom komunističkom. Ovako ostaje dojam da je napad na njega zapravo želja za revizionizmom. Nisam dobio odgovor niti nakon emisije jer taj čovjek zapravo nema jasan i osuđujući stav prema tom dijelu naše povijesti.

Čije vam je gostovanje posebno ostalo u sjećanju?

Darko Milinović je bio zanimljiv, on se baš ne cenzurira u onom što govori. Mirko Filipović bio je posebna priča jer je došao ćaskati, nije mu se dalo ni o politici, ni o ultimate fightu, ni o aferama. Jedna vrlo čudna emisija izvan svakog klišeja, dosta sam se pomučio da je privedem kraju.

Kako doživljavate trenutačnu hrvatsku političku scenu?

Imamo političku scenu koju karakterizira chrony kapitalizam, dvije najveće stranke su zapravo ostaci kadrova iz socijalizma, scenom vladaju i neke stereotipne nacionalističke floskule. Fali nam ta vječna nada, “treća snaga” koja će promijeniti odnose. Ona koja će potrajati, više od jednog ciklusa. Mislim da ovaj duopol odgovara tim strukturama, da je cijelo društvo talac tog odnosa.

Imate zanimljive, izrazito duhovite statuse na društvenim mrežama koje izražavate bez dlake na jeziku, prilično smjelo i iskreno. Ponekad mi se čini da i taj medij koristite kao neki oblik vlastitog virtualnog showa u kojemu pokrećete teme za diskusiju. (Tako primjerice otkrivate kako je „veza ultrahrvatina i nepismenosti – čvrsta, postojana i neraskidiva“, čime domoljublje i veliko hrvatstvo izjednačavate s elementarnom nepismenošću, no šalite se i na račun SDP-a i njegova čelnika, ne štedeći, dakle, ni lijeve i desne). Jeste li zbog tih komentara možda doživjeli kakve neugodnosti u profesionalnom ili privatnom životu?

Hvala vam na svim komplimentima. U pravu ste, s tim da to doživljavam kao neku ekstenziju onoga što radim, no to nije moj novinarski rad. Ali, hvala vam što ste to primijetili, čak i na toj platformi trudim se biti prema svima zajedljiv i ironičan. Pitanje o neugodnostima također je logično jer i sam sam u dvojbi pretjerujem li nekad, ipak sam novinar. Ljudi znaju komentirati na svakakve načine, ali na poslu nemam zbog toga nikakvih problema, što dodatno govori o slobodi koja se poštuje.

Jedan od vaših posebno zanimljivih statusa na Facebooku je onaj u kojemu ironično poručujete svima da vas ne zovu na kave oko Masarykove jer ćete se, citiram “raznijeti kao ISIL-ovac pored table te Jugoslavenčine”. Neki su zbog sličnih komentara na Facebooku bili prijavljeni zbog prijetnji i već su imali obavijesni razgovor s policijom, ali vi, kako vidim, ne strahujete ni od posjeta naših “plavaca”?

Pa ne strahujem. Jednostavnog zato što se iz cjeline uvida u moje upise vidi da sam ironičan, da nisam nikakva sigurnosna prijetnja.

Osvrnuli ste se i na “trakavicu” oko HOS-ove ploče s ustaškim pozdravom. Duhovito ste komentirali kako “ploča nije problem, već je problem zapravo to što je Hrvatska jezivo pokvarena ploča”. Mislite li da će se to ikada promijeniti u zemlji u kojoj se ljudi stalno glođu oko nekih starih kostiju, vraćajući se na toliko puta ispričane priče o partizanima i ustašama?

Upravo je to najveći problem. Sve se mijenja, ali mi kao pokvarena ploča vrtimo stvari u krug. No, ima nade. Često se susrećem s mladim ljudima, od Uberovih vozača do drugih, mogu reći da sam mahom oduševljen njihovim pogledom na zbilju. Često se kaže da su mladi kod nas zadojeni roditeljskim frustracijama, moram reći da je moj dojam drukčiji.

Prošle godine upisali ste i doktorski studij komunikologije. Što vas je potaknulo na to i uspijevate li ispunjavati sve obveze? Jeste li upisali taj studij kako biste podigli razinu kvalitete svog sadašnjeg posla ili imate i neke druge životne ambicije?

Hvala kolegice što ste me podsjetili na tu situaciju gdje sam zapeo s doktorskim studijem. Jednostavno je tempo na poslu takav da se sve svelo na to da sam doktorat zapustio. Sada moram odlučiti kako mu se više posvetiti. Nemam jasnu viziju koji bi bio krajnji rezultat tog napora, ali važno je da se čovjek razvija i uči. Ako bih konkretno trebao odgovoriti na vaše pitanje, više vežem doktorat uz nove profesionalne iskorake u odnosu na samo novinarstvo.

Razgovarala: Željka Vuković

PODIJELI