Prava osoba za razgovor o suvremenoj situaciji u medijima, posebice radijskim i elektroničkim svakako je profesorica na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Marina Mučalo.
No, profesorica Mučalo bivša je novinarka pa je tim zanimljivija za ovaj razgovor.
Kako ste se odlučili na karijeru u novinarstvu, s obzirom na to da ste diplomirali na Pravnom fakultetu?
Bila je presudna privlačnost zanimanja koje i dan danas ima dobar imidž u smislu pokretljivosti, upoznavanja ljudi i zainteresiranosti za svijet oko sebe. Nisam se vidjela u vrsti poslova koji nisu obećavali raznolikost niti u karijeri vezanoj uz pravosuđe. U konačnici, sretan stjecaj okolnosti bio je natječaj Radio Zagreba za novinare pripravnike. Uvjeti su bili relativno općeniti, selekcijski testovi trajali su 3-4 mjeseca, pri čemu je grupa sustavno smanjivanja. Uoči Univerzijade 1987. desetak nas je primljeno na tzv. rad na pokus jer su htjeli provjeriti kako funkcioniramo u redakciji. Volontirali smo nekoliko mjeseci, a zatim su nas i zaposlili.
Kako je tada izgledao jedan uobičajeni radni dan?
Informacije i vijesti koje su stizale u redakciju diktirale su radni ritam. Bilo je to vrijeme bez interneta i komunikacija se odvijala putem telefaksa i telefona. Neki događaji bili su unaprijed najavljeni, primjerice, razne sjednice i pressice, a na druge se reagiralo po dojavi. U redakciji je najvažnija bila Knjiga događaja gdje su upisivani događaji najavljeni za taj dan, kako bi urednik dnevnika znao na kakve teme može računati. Osim toga, i urednik redakcije tako je znao gdje su mu novinari. Radila sam u redakciji Radio Sljemena i imala sjajne mentore, iskusne novinare koji su nas početnike strpljivo podučavali radijskim vještinama. Atmosfera u redakciji uvijek je bila bučna, pilo se puno kava, puno se družilo, prepričavalo i razgovaralo. Bili smo dobra škvadra, što se osjetilo i u programu.
Kako danas izgleda rad u radijskoj redakciji obzirom na sve jače komunikacijske kanale?
Iskreno, ne znam, dugo sam već na fakultetu. Pretpostavljam da je neusporedivo lakše i brže otkad postoji internet. Lakše se prikupljaju informacije, može se brže reagirati i istražiti. Gubi se manje vremena na kopanje po papirnatim arhivama ili istraživanje gdje je tko. Svi imaju mobitele pa je lakše dobiti izjavu… Zapravo se sve ubrzalo, ali ne znam troši li se ostatak vremena na druženje i zafrkanciju ili svatko „fura svoj film“.
Od 2002. počinjete s radom na Fakultetu političkih znanosti. Što vas je potaknulo da postanete sveučilišni nastavnik?
Nakon što sam, svojom voljom, iskusila izazove mladog hrvatskog medijskog tržišta, moj mentor s magisterija zamolio me za pomoć pri ustrojavanju studentskoga radija na Fakultetu političkih znanosti. Naime, fakultet je u sklopu svog studija novinarstva odlučio pokrenuti radijsku postaju i trebala im je pomoć pri pokretanju programa. Pomoć je rezultirala duljim zadržavanjem, pa i mjestom glavne urednice Radio Studenta. Posao me veselio, iako je bio naporan i malo plaćen. Međutim, privukao me i fakultetski život pa sam ubrzo prijavila i doktorat. Obranila sam ga 2000., a dvije godine poslije izabrana sam u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Tada me fakultet i zaposlio.
Što vas posebno veseli u radu sa studentima?
Volim predavanja i rad u manjim grupama. Mladi ljudi imaju pozitivnu energiju pa se lako uspostavi dobra atmosfera koja je ugodna za rad. Naravno, postoje pravila koja se moraju poštivati s obje strane, nastavničke i studentske. Studenti cijene transparentnost i jasnoću nastavničkog rada, pridržavanje satnice i silabusa, a ja cijenim točnost, trud i znatiželju. Međutim, sve su generacije zapravo slične jer u svima ima sjajnih, dobrih, loših i osrednjih studenta. Sve je to u nekom prosjeku i nema znatnijih odstupanja.
Koja je temeljna svrha Radio Studenta?
Praktična izobrazba koja je dobro uklopljena u „studiranje po Bolonji“. Naime, kombinirajući teorijsko i praktično znanje ostvaruje se optimalan oblik školovanja na preddiplomskoj razini. Budući da FPZG ima još i studentsku televiziju i novine, studenti mogu izabrati i druge medije. Mislim da ih takav kombinirani model obrazovanja čini spremnijima i konkurentnijima za tržište rada i nadam se da poslodavci to znaju prepoznati. Vidim da su mnogi moji studenti danas uspješni urednici i novinari, a to me najviše i veseli. Naravno, nisu se baš svi zaposlili u medijima, ali barem prema onome što čitam, gledam i slušam, ima ih podosta. Tome su zasigurno pridonijeli Radio Student, Televizija Student i novine Global.
Koju ulogu Radio Student igra unutar medijskog prostora?
Radio Student ima vrlo dobre, pače odlične rezultate slušanosti na području svoje koncesije. Najmanji je radio u Zagrebu, ali je zahvaljujući trudu i upornosti svog urednika Ivana Vlašića i svih mladih ljudi koji su bili ili su još uvijek u redakciji, ostvario prepoznatljivost. Vrijedi to naglasiti zato što ima izrazito malu koncesiju, tek dio grada Zagreba, a konkurencija je izrazito velika. Pozicioniranje Radio Studenta u gornjem djelu ljestvice govori o kvaliteti, jakom identitetu i publici koja ga je prepoznala kao svoj medij. Osim toga, odlično je povezan s raznim udrugama, prisutan je u svim značajnijim studentskim akcijama i mislim da je itekako važan studentski medij.
Zanima li studente radijsko novinarstvo?
Mislim da naše studente trebaju zanimati svi mediji, a radio je tek jedna stepenica prema željenom novinarskom pozivu. Konvergirani medijski sadržaji govore tome u prilog. Radijsko novinarstvo donekle je posebno stoga što studente ponajprije uči razlikovati bitno od nebitnog. Pred mikrofonom treba biti sažet, jasan i precizan u izboru riječi. Ključno novinarsko pravilo i danas je isto – tko, što, kad, gdje, kako i zašto, pri čemu će radijska vijest ipak biti malo drukčija. Naime, nema ni fotografiju niti kadar, pa je treba napisati i pročitati na uvjerljiv i razgovijetan način. Upravo stoga, radio je izvrstan za studente koji i inače vole jezik i govor, ali i za sve one koji se vide u novinarstvu.
Radijski programi, posebice oni komercijalni, danas imaju sve manje govornih emisija. Koji bi trebao biti omjer glazbe i emisija?
Radio je oduvijek kombinirao glazbu i govor, ali danas je eter prepun uglavnom glazbe i reklama. Govora je sve manje. Mislim da je to prava šteta jer većina radijskih programa zvuči – isto! Takva uniformiranost i zborno pjevanje štetni su za medij općenito, a osobito za radijsko novinarstvo. Nažalost, to je posljedica pretjerane liberalizacije medijskog tržišta koju država nije na vrijeme prepoznala i zaustavila nekim obveznim programskim sadržajima. Danas umjesto radija imamo jukebox koji tu i tamo – progovori. Trebalo je ići opreznije, uvažavajući tranziciju hrvatskog društva. Vrijeme je za popravljanje pogrešaka i stoga mnogo očekujem od najavljene medijske strategije i promjene medijskih zakona. Ne smije se tek tako odustati od novinarstva na radiju.
Ide li radijski medij ukorak s tehnološkim napretkom?
Usudila bih se reći da ide, iako, smatram, nedovoljno. Moguća su dva objašnjenja. Prvi je nerazumijevanje konvergencije i konvergiranih medijskih sadržaja. Treba sjesti i učiti. Drugo moguće objašnjenje je manjak novca. Naime, konvergencija košta. Međutim, ima i svijetlih primjera i na njih se treba ugledati. To mora postati imperativ struke i jedan od načina za daljnju slušanost i popularnost radija, ali i radijske stranice. Web radija mora funkcionirati kao samostalan medij, ali tržište se osvaja po krilatici „zajedno smo jači“. Što se digitalizacije radija tiče, prije bilo kakvih odluka, zamolila bih Odašiljače i veze te HAKOM da stanovnicima Lijepe naše objasne što digitalizacija radija znači i koliko će ih to koštati.
Što mislite o formatiranju radija?
Ne sviđa mi se. To možete raditi kad imate tržište sa stotinama radija pa nek’ svatko bira što mu se sviđa. Naše je tržište malo i povodljivo, sklono imitiranju. Mislim da je formatiranje na potpuno neprirodan i agresivan način ušlo u hrvatski eter. Radiji se lišavaju identiteta, vrte istu glazbu, a od novinarstva su ostale samo vijesti. Govor se izgubio, a vladaju izjave, najave, odjave, parole i smijeh. Čemu služe takvi programi? Najgore od svega je što se ta čudna biljka lako širi i davi sve oko sebe. Pa zar zaista nitko ne može napraviti nešto drukčije? Smeta mi i to što moji studenti neće imati izbora. Mislim da je Vijeće za elektroničke medije vrlo neoprezno dopustilo širenje formatiranja i light & fast programa, pa sad državnim potporama nastoje stimulirati produkciju kakvog-takvog sadržaja od javnog interesa. Bilo bi poštenije reći da je car gol i nabaviti mu novo ruho, rađeno po mjeri hrvatskog tržišta.
Kakav bismo model trebali imati?
Treba nam nešto što bih nazvala „kombiniranim“ modelom, a koji danas imaju neke zapadnoeuropske države. Stigle su do njega „metodom pokušaja i pogrešaka“, ali se pokazao funkcionalnim i perspektivnim. Riječ je o slobodnom izboru između javnog i tržišnog sektora. Naime, većina radija u Hrvatskoj je lokalnog dosega i stvarno se ne mogu komercijalno nadmetati s velikim radijima. Zato im treba ponuditi izbor: mogu ući u sektor javne radiodifuzije ili ostati u privatnom. Javni sektor podrazumijeva obvezu emitiranja sadržaja od javnog interesa pa donosi pravo na novčane potpore Fonda za pluralizam, dok izbor komercijalnog sektora ostavlja radio na tržištu s formatom koji sam izabere i bez prava na državne potpore. Postoji i treća opcija, a to je izbor neprofitnog programskog usmjerenja s nekim specijaliziranim tematskim sadržajem koji također mediju daje pravo natjecanja za fondovske potpore. Ta „kombinacija“ javnih i neprofitnih medija s jedne strane, i komercijalnih, s druge, čini mi se optimalnom za naš slučaj.
Što mislite o hrvatskim medijima?
Svatko se snalazi kako zna i može. Tržišna utakmica nije ravnopravna iako se mnogi trude dokazati suprotno. Mali mediji, primjerice, lokalni radiji, jedva preživljavaju. Neprofitni portali također. Šteta, vjerujem da lokalni radio ima perspektivu i može pomoći zajednici za koju emitira. U tome mu treba pomoći upravo nezavisni regulator, odnosno Vijeće za elektroničke medije, ali radio zauzvrat mora nešto pružiti. Primjerice, raznovrstan i informativan program namijenjen dobrobiti zajednice. Mediji su uvijek imali i obrazovnu funkciju, zašto bi danas bilo drukčije? Učenje ili informiranje ne mora biti dosadno ni zamorno. Naprotiv. U pravom „receptu“ očituje se vještina pravih medijskih znalaca. Međutim, treba imati viziju i uložiti trud. Čvrsto vjerujem da u domaćoj medijskoj industriji ima ljudi koji znaju i mogu, treba ih samo potaknuti na razmišljanje. U protivnom, svi ćemo zapeti u živom pijesku trivijalnosti.
