PODIJELI

S prof. dr. Jasnom Garašić s Katedre za građansko i procesno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, razgovarali smo o Lex Agrokoru.

Profesorica Garašić doktorirala je u Njemačkoj s temom stečajnog prava i odlično je upućena u tu problematiku.

Prošlo je šest mjeseci od donošenja, kako se kolokvijalno naziva, Lex Agrokora. Vi ste oštro kritizirali njegovo donošenje, kako danas gledate na taj zakon?

Nažalost, žao mi je što se pokazuje da sam bila u pravu. Dva dana prije donošenja Lex Agrokora, iznijela sam tih nekoliko teza zbog kojih zakon nije trebalo donijeti. Barem je trebalo zastati i vidjeti što se može popraviti u tom zakonu, ako se već od njega nije htjelo odustati. Tako su se mogle izbjeći barem neke krupne pogreške. No, za to nije bilo političke volje, a ono što najviše rastužuje jest što se uporno ponavlja teza da se nije moglo drukčije. Moglo je, ali nije bilo znanja, a niti dovoljno zainteresiranosti. Da smo barem malo izmijenili Stečajni zakon i uveli odredbe koje bi obuhvatile situaciju u kojoj se radi o insolventnosti korporacijskih grupa, sve se moglo riješiti. Mogao se izraditi zajednički plan za sva involvirana trgovačka društva, a ovako se išlo putem toga da su se prekršila temeljna načela građanskog, trgovačkog i stečajnog prava.

U čemu su najkrupnije pogreške tog zakona?

Na primjer, vjerovnici nemaju odgovarajuće tijelo preko kojeg mogu zastupati svoje interese. Imamo Privremeno vjerovničko vijeće koje sada donosi vrlo važne odluke, a zapravo je trebalo pričekati da se oformi vjerovničko vijeće. Ne postoji skupština vjerovnika. Ugovorena je vrsta roll-upa koja nema uporište u Lex Agrokoru. Apsolutno je protuzakonito to što se radilo s tim roll-upom. Inače, roll-up potječe iz američkog stečajnog prava i postoje njegovi različiti oblici, od kojih su samo neki prihvatljivi za naš europski kontinentalni pravni sistem. Tu je i uplitanje države u poduzetništvo, pa mnoge druge države postupak izvanredne uprave neće priznati. Mislim da Srbija s pravom nije priznala ovaj postupak, a za Sloveniju ćemo još vidjeti što će biti konačna odluka jer odluka prvostupanjskog suda nije postala pravomoćna. Uložene su žalbe protiv nje. Slovenski suci koji dobro poznaju materiju stečajnog prava i s kojima sam imala prilike razgovarati smatraju da je loša odluka to što je njihov sud u prvom stupnju priznao postupak izvanredne uprave i smatraju da ta odluka neće opstati.

Obezvrijeđena su i prava razlučnih vjerovnika (dakle, vjerovnika koji su prije otvaranja postupka izvanredne uprave osigurali svoje tražbine putem različitih stvarnopravnih sredstava osiguranja), a koji 15 mjeseci, sve dok traje postupak izvanredne uprave, ne mogu ništa sa svojim pravima. A razlučni vjerovnici osiguravaju se upravo za ovakve situacije kada dužnik nije u mogućnosti ispunjavati svoje obveze. Također, pri određenju cilja zakona uopće se nije spomenulo vjerovnike, što znači da se samo išlo spašavati dužnika. Time se krši ustavno načelo jednakog položaja poduzetnika na tržištu. Nepotrebno je probijena pravna osobnost trgovačkih društava koja su uključena u postupak izvanredne uprave. Povrijeđeno je temeljno načelo insolvencijskog prava o jednakom pravnom položaju dužnikovih vjerovnika u insolvencijskom postupku. To su samo neka od krupnih i neshvatljivih rješenja zakonodavca.

Kako se s aspekta struke može gledati na roll-up, s obzirom na to da se plaćanje starih dugova uvjetovalo novim financiranjem, na što su neki vjerovnici pristali, a neki nisu?

To ne postoji u modernom insolvencijskom (stečajnom) pravu, da nekome date mogućnost 100-postotne naplate stare tražbine nastale prije otvaranja postupka izvanredne uprave, ako da novi kredit dužniku nakon otvaranja tog postupka. Time se unosi velika diskriminacija između vjerovnika. Stopostotna naplata tražbine uvjetuje se novim financiranjem dužnika. Dakle, privilegiraju se vjerovnici koji imaju dovoljno novca da se upuste u novi rizik financiranja dužnika, a oni koji nemaju dovoljno novca za to, diskriminiraju se. To je nepravda i nepravo. Pravo ujedno mora biti i pravda.

Dužnik u nekom insolvencijskom postupku za reorganizaciju poslovanja u pravilu treba svjež novac. U pravilu, dužnik nema dovoljno slobodne imovine putem koje bi se mogli osigurati novi krediti, pa se u pravilu dogovara da će novi vjerovnici iz tih kredita u slučaju da sanacijski plan (nagodba s vjerovnicima) ne uspije, u eventualno naknadno otvorenom stečajnom postupku sa svojim tražbinama iz tih kredita biti u prvom isplatnom redu. O tome glasaju svi vjerovnici dužnika, i tek pristankom većine starih vjerovnika ugovara se takav aranžman s novim kreditima i novim vjerovnicima. Takvo je rješenje uobičajeno u modernom insolvencijskom (stečajnom) pravu te postoji i u našem Stečajnom zakonu. Dakle, sve se to mora temeljiti na odluci većine starih vjerovnika, a u postupku izvanredne uprave roll-up je napravljen mimo većine vjerovnika.

Privremeno vjerovničko vijeće, čiji su članovi imenovani na prijedlog izvanrednog povjerenika, odobrilo je taj sporan roll-up, i to u situaciji kada sud još uopće nije utvrdio tko su vjerovnici. Izabrana je skupina vjerovnika kojima to odgovara i s njima se radi, a većina vjerovnika stavljena je u poziciju pasivnih promatrača.

Agrokor je naširoko zahvatio društvo, pa tako i tvrtke koje bi normalno poslovale da ih taj zakon nije ograničio.

Da, imate trgovačka društva kod kojih uopće ne postoji stečajni i predstečajni razlog, ali su uključene u postupak izvanredne uprave, i to samo zato što dužnik Agrokor u njima ima najmanje 25 posto udjela. Uprave tih trgovačkih društava moraju za sve poslove i radnje koje prelaze opseg redovnog poslovanja imati odobrenje izvanrednog povjerenika, dakle, njihovo se poslovanje znatno ograničava. Protiv dužnika i svih njegovih ovisnih i povezanih društava koji se uključeni u postupak izvanredne uprave ne mogu se voditi parnice, ovršni postupci, postupci osiguranja, kao ni upravni postupci dok traje postupak izvanredne uprave. Malo tko će od pravnih subjekata imati interes poslovati s dužnikom i njegovim ovisnim i povezanim društvima te tako pomoći u restrukturiranju, jer u slučaju spora, neće moći voditi parnicu, niti se prisilno naplatiti za svoju tražbinu. Nevjerojatno je da tvorci zakona to nisu razumjeli. Oni koji su pisali zakon, nisu razumjeli da tražbine koje su nastale nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, treba jasno odijeliti od onih koje su nastale nakon tog postupka, i da one ni u materijalno-pravnom ni u procesno-pravnom smislu ne mogu imati isti tretman.

Ne zna se tko je napisao Lex Agrokor, a koliko je poznato, nisu konzultirani ljudi iz pravnih stručnih krugova.

Vlada uporno ne želi reći tko su autori zakona. To nije profesionalan način obavljanja vlasti. Jer, ako netko na vlasti nema dovoljno znanja, u konkretnom slučaju o stečajevima, to nije sramota.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Zagrebačkog lista.

PODIJELI