PODIJELI

Ovih dana u Hrvatskom državnom arhivu obilježena je 60. godišnjica od snimanja filma “Svoga tela gospodar”, taj klasik režirao je Fedor Hanžekovića, a snimio Oktavijan Miletić.

U filmu je naša velika glumica Marija Kohn maestralno odglumila hromu Rožu, a ta uloga joj je otvorila vrata velike karijere. Tijekom glumačke karijere odigrala je više od stotinu kazališnih uloga, snimila šezdeset filmova i četrnaest televizijskih drama.

Razgovarali smo s Marijom Kohn o njezinim glumačkim ostvarenjima, sjećanjima i događajima.

Kako ste savladali kajkavštinu u filmu? Proslavila vas je uloga Rože u Hanžekovićevu filmu “Svoga tela gospodar” prema motivima pripovijetke Slavka Kolara. Za nju ste dobili i Srebrnu arenu u Puli.

Tada nisam znala ni što je ta nagrada, ni gdje se dodjeljuje, ništa. Bio mi je to prvi film. Još uvijek sam bila zbunjena zbog dolaska u Zagreb jer sam živjela na Lopudu. Slavko Kolar doslovce je bdio nad tim filmom. Bilo mi je vrlo teško savladati kajkavštinu kao nekome tko je došao s juga. A još je teže bilo što sam u filmu morala šepati. Stalno sam bila koncentrirana na to kako ću šantati (šepati). Ulogu mog supruga Ive u filmu je glumio Julije Perlaki. On je bio nekako nestvaran, kao da nije bio iz ovoga svijeta. Na žalost, poslije je tragično stradao, počinio je samoubojstvo.

Kako ste postali glumica? Govorili ste da ste zapravo trebali biti matematičarka.

Glumica sam postala gotovo slučajno. Upisala sam Prirodoslovno-matematički fakultet jer mi je i djed bio profesor matematike i predavao je u gimnaziji u Dubrovniku. Meni je dečko u to vrijeme bio Izet Hajdarhodžić i išla sam s njim u Zagreb jer se on želio upisati na glumu. Došli smo u Zagreb na prijemni ispit i on je bez problema prošao. Sjedila sam otraga i u jednom trenutku prošao je Sven Lasta i pitao me što ja tu radim. Rekla sam mu da čekam Izeta. Lasta je tada prišao Mihovilu Kombolu koji je bio u komisiji za prijem na glumačku akademiju i nešto mu prišapnuo. Lasta me onda zamolio “gospodična, biste li se prošetali po pozornici”. A ja nisam ni znala što je to gospodična jer kod nas govore šinjorina. Najprije sam se nećkala jer sam imala nonine cipele dva broja veće koje su kloparale. Članovima komisije, među kojima je bio je i Branko Gavella, bilo je to vrlo smiješno. Kombola je zanimalo tko sam, znam li pjevati i plesati. Ja sam to sve znala jer me mama tome učila. Onda sam im izrecitirala “Grob u žitu”. Kombol je tada rekao da me treba primiti na glumu jer da mu djelujem neobično. Gavella je stalno ponavljao da tako nešto kao što je bila ta moja izvedba, u životu nije vidio.

Dobro se sjećate Gavelle?

Brankec i ja bili smo veliki prijatelji. Kad su me primili na Akademiju, svaki dan mi je donio frtalj kruha. Onda smo se posvađali. Ja sam uvijek nosila hlače jer mi je u Zagrebu bilo hladno. Nije to bio moj Lopud. Jednom sam, bilo je to na Akademiji, sušila hlače pokraj peći pa sam rekla Gavelli da se moram presvući jer imam samo jedne gaće, kako kod nas govore. On je počeo vikati na mene da me treba biti sram jer pričam o svojim gaćama. Onda sam uzela komad drveta i počela trčati za Brankom, ljutita što mi govori da sam prosta. Poslije smo sve razjasnili jer Gavella nije znao da se kod nas na Lopudu hlače nazivaju gaće.

Kao glumica, na samom početku karijere, dobili ste stan u Zagrebu.

Da. Kad je Gavella čuo da me Bojan Stupica zove da dođem u tadašnje Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, gdje ću dobiti i stan, Kombol je rekao Gavelli da me ovdje treba zadržati. Njih dvojica otišli su kod gradonačelnika Većeslava Holjevca i za nekoliko dana dobila sam dvosobni stan u Savskom gaju. Prijatelji i kolege pomogli su mi da opremim stan jer nisam imala novca. Poslije sam se preselila ovdje u centar grada, gdje mi je sve bilo bliže. Pamtim taj stan u Savskom gaju po tome što je na stepenicama uvijek kad sam prolazila, sjedio jedan mladić koji bi mi odsvirao pjesmu na usnoj harmonici. Nikad nisam doznala tko je on bio.

Koje ste prve uloge odigrali?

U Gavelli Ibsenovu “Divlju patku”. Igrala sam djevojčicu i sve uprskala. Naime, ima jedna scena gdje otac, igrao ga je Antun Vrdoljak, na rukama nosi svoju mrtvu kćer. Ja sam imala neku široku suknju i kako me on podigao, izvirila mi je stražnjica. Na brzinu sam povukla suknju. Možete si misliti kakav je smijeh nastao u publici jer ja koja glumim mrtvaca, pokrivam sebi stražnjicu.

I poslije ste surađivali s Vrdoljakom. Glumili ste Lucu u njegovoj “Dugoj mračnoj noći”. Kakav je on bio prema glumcima?

Tonči je vrlo solidan u pripremanju snimanja. On ulazi u svaki detalj. Nas glumce poznavao je u dušu. Najprije bi dao glumcu da radi kako hoće, a onda je iz te slobode iščupao ono što je potrebno za dobru ulogu. Duboko je ulazio ne samo u karaktere, nego i u pokrete glumaca.

Poznato je da ste vi prva glumica koja se u nekoj televizijskoj seriji pojavila golih grudi. Golotinja na filmu nije ništa neobično. Nekad se pak čini da i u kazališne predstave redatelji ubacuju gole glumce kako bi privukli što više publike. Kako gledate na to?

Te moje grudi bile su u toj seriji sastavni dio uloge, nisu se ni primijetile. Danas je to sve potpuno drukčije i često nije uvjetovano radnjom, nego samo da se netko pokaže. Nije baš dobro što je tako.

Družite li se danas s mladim glumcima?

Da, imam mnogo svojih učenika i pomažem im koliko mogu u pripremi uloga. Od njih čujem kako je na Akademiji. Odem nekad i tamo. Prisjetim se često Gavelle, on je neponovljiv. Kad bi on nekog prostrijelio pogledom i rekao “guska jedna”, dobro bi se zamislili nad time.

Nikad niste zažalili što ste postali glumica, a ne profesorica matematike?

Ma ne. S tom matematikom sam se silno mučila. U to vrijeme nije bilo udžbenika, a ni bilježnica. Zato smo pisali po papirićima, i uvijek smo sa sobom nosili škare pa bismo to rezuckali da imamo na čemu pisati.

Poznavali ste i Krležu. Mnogi su govorili da je bio vrlo težak u odnosima s ljudima.

Igrala sam Evu u Krležinu “Vučjaku”. Napravila sam jedan zanimljiv monolog, ali sam promijenila raspored rečenica. Krleža je svaki dan sjedio na probi. Strašno se naljutio i pitao da tko sam ja da mijenjam redoslijed njegovih rečenica. I rekao je da je on autor, na što sam mu ja rekla da sam umjetnica i da nisam napravila ništa loše. I još je rekao “a tko ste vi”, a ja sam ga pitala “a tko ste vi”. Neko vrijeme se ljutio na mene, iako je svaki dan slao svog vozača po mene kad sam išla na probu. Poslije smo izgladili nesporazum, a on mi je rekao da tako reagira jer je malo nervozan. A ništa, ništa, vi gosparu budite nervozni, a ja ću govoriti što ja hoću, tako sam mu rekla. Poslije smo se dobro slagali.

Otkrila sam da ste jednu predstavu odigrali na Golom otoku, kad su tamo bili zatvorenici. Kako je to bilo?

Nekoliko puta sam bila tamo. Ivo Serdar i ja igrali smo predstavu “Ljubav na prvi pogled”. Nitko od glumaca tamo nije htio ići. Na Golom otoku više tada nisu bili politički zatvorenici, nego osuđeni za kriminal. Zatvorenike predstava nije previše zanimala, ali su dobili upute kako se moraju ponašati. Ja sam spavala na podu, a iznad mene je bio čuvar s mitraljezom, da se nešto ne dogodi. No, nismo imali nikakvih neugodnosti sa zatvorenicima. Za predstavu je bilo potrebno neko bilje, zatvorenici su to dugo brali, samo da što dulje budu slobodni. Zanimljivo je da je tamo kao zatvorenik bio jedan čovjek kojemu je moj djed predavao matematiku u Dubrovniku.

Kažu da ste za Bakarića naglas pročitali cijeli Marxov “Kapital”. Kako je došlo do toga?

Reći ću vam kako je došlo do toga. Radila sam za slijepe osobe i za njih snimala na radiju. Oni su me zamolili da im nekako pomognem da dobiju novi i studio za snimanje jer je ovaj bio derutan. Onda sam nekako došla u kontakt s Vladimirom Bakarićem i njegovom suprugom. Bakarić mi je rekao da će dati napraviti jedan, a možda i dva studija, ali uz uvjet da naglas pročitam Marxov “Kapital”. Znate koliko je toga svega od Marxa bilo, valjda metar i pol knjiga. To čitanje mi je oduzelo mnogo vremena. A taj “Kapital”, bio je čorbina čorbe čorba. Teško mi je bilo jer je bilo njemačkih fusnota, a taj jezik nisam najbolje poznavala. Bakarić je na kraju ispunio obećanje i dobili smo novi radijski studio.

Niste se nikad bavili politikom?

Ne. Mislim da glumac to ne smije raditi. Bog nikome nije dao talent za glumu da bi se bavio politikom. Ima dosta glumaca u politici, ali to je vrlo loše. Gluma pripada svakome i ne treba je miješati s politikom.

Idete li na kazališne predstave, pratite li što se događa?

Odem ja i na premijere, ali to je neko vrijeme bilo toliko izvitopereno da nisam imala volje ići. Te se penju na krov, te skaču, izvode eksperimente. U redu je ako se rade eksperimenti, ali od toga na kraju ne ostane mnogo. Teško je u teatru napraviti nešto novo i zapanjujuće. Uvijek se sve vrati na glumca i dobro izgovorenu riječ, i režiju. Kako god okrenemo, kazalište je glumac i riječ.

Naša ste najnagrađivanija glumica. Koja vam je uloga najdraža, što ste htjeli glumiti, a nije bilo prilike?

Sve su mi uloge vrlo drage. A od nagrada, najdraža mi je nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo.

Kako živite danas, kako se osjećate?

Imam 84 godine i mogu sve obavljati sama. Samo što mi se ne da, pogotovo kad je hladno. Volim ujesen otići u svoju kuću na Lopudu. Navikla sam dolje biti sama i raditi nešto malo po vrtu. Uvijek se sjetim svoje none i nona. Moja nona je ženama asistirala pri porođaju pa bi zvala i mene da joj pomognem. Bila sam još djevojčica i nije to bilo ugodno. Ali, za nagradu bih uvijek dobila pršut, što mi je bio najjači motiv.

PODIJELI