PODIJELI

Na svečanom otvorenju nove koncertne sezone u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” 7. listopada gostovao je i hornist svjetskoga ugleda Radovan Vlatković.

Vlatković je studirao rog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a nastupa s najpriznatijim orkestrima i solistima u svijetu. Razgovarali smo s gospodinom Vlatkovićem u Zagrebu nekoliko dana prije njegova nastupa.

Možete li reći nešto o koncertu u Lisinskom. Nastupate s J. Malkovichem kao pripovjedačem, Anastazijom Terenkovom na glasoviru, uz Varaždinski komorni orkestar. Poznajete li Malkovicha otprije?

Već godinama radim na jedanom ciklusu. U njemu izvodimo koncerte uživo i poslije toga snimamo za Hrvatsku radioteleviziju ciklus kompozicija koje su namijenjene mojem instrumentu. Djelomično su to kompozicije koje su pisane prije pedeset ili sto godina, pa do najnovijih kompozicija koje su meni bile posvećene. U tom ciklusu sad je došao na red da izvodimo ovaj “Concertino za rog, čelestu, gudače i udaraljke” Bruna Bjelinskoga, kojeg sam poznavao još kao student na akademiji.

To djelo nije bilo tako često izvođeno. Osim toga, izvest ćemo i Mozartov “Koncert za rog i orkestra u Es-duru, br. 2, KV 417”. To je popularno djelo i činilo mi se da je zgodno da to kombiniramo jer su to po karakteru dva kratka vedra djela. A to što se spominjem u ovom programu s Malkovichem, to je zapravo zbog dvorane. Nije bila ideja da nastupamo zajedno, osim što dijelimo pozornicu u istoj večeri. To su dvije odvojene stvari. Ja ću svirati s Varaždinskim komornim orkestrom na početku, a on recitira u svom dijelu. Ne poznajem ga, osim što se sjećam da ga je Julian Rachlin, kad je u Dubrovniku imao nastup na festivalu, pozivao zbog veze s našom zemljom. Naravno, znam ga kao slavnoga glumca, ali ne osobno. Veselim se susretu jer ćemo možda poslije koncerta imati priliku razmijeniti pokoju riječ.

Hornist ste svjetskoga glasa, nastupate na pozornicama diljem Europe i svijeta. U Hrvatskoj vrlo rijetko nastupate ili to nije previše vidljivo. Kad ste posljednji put bili ovdje i gdje ste svirali?

Zapravo, dosta redovito nastupam u Hrvatskoj, no, koliko je vidljivo, to je stvar marketinga. Ne nastupam redovito baš zbog ovog ciklusa u kojem smo nastupali s orkestrom HRT-a ili uz komorne ansamble, ili u recitalima. Imali smo nastup na Osorskim večerima prošlo ljeto. Drago mi je da možemo završiti ovaj veliki ciklus. Snimanja počinju početkom sljedećeg tjedna. Živim u Salzburgu gdje predajem na Mozarteumu. To je samo četiri sata putovanja, tako da smo supruga i ja vrlo često u Zagrebu i nismo izgubili kontakt s ovom sredinom. Išao sam na studije u Njemačku nakon što sam završio Akademiju u Zagrebu, ali mi nije bila namjera odmah ostati. Onda su mi se pružile profesionalne prilike i šanse koje ne bih imao ovdje i zato sam ostao u Njemačkoj, a poslije i u Austriji.

Izuzetna je rijetkost da je netko počasni član londonske Kraljevske akademije za glazbu. Najviše 300 ljudi odjednom ima tu čast. Kako je došlo do toga i što to članstvo podrazumijeva? Imate li članstvom nekih benefita?

Vjerujem da je došlo do toga jer sam prije šest, sedam godina kao gost dolazio na Kraljevsku akademiju u Londonu i tamo nekoliko puta predavao. Nakon toga su me zamolili da redovito dolazim. Predavao sam rog, ali i komornu muziku. Uskoro, 19. listopada, imam jedan nastup sa studentima u akademiji u Londonu. Pripremio sam program u kojemu ćemo svirati s hornistima škole, a isto tako, s drvenim duhačima izvodimo djela manje poznatog njemačkog kompozitora Fröhlicha koji je radio u Danskoj, zatim Richarda Straussa te jednog manje poznatog kompozitora koji je stradao u Drugom svjetskom ratu u logoru u Terezinu. Bio je židovskog porijekla, zvao se Gideon Klein. Već kao mladi student u Pragu imao je obećanu stipendiju za London.

Zanimljiva je slučajnost da Kleina izvodimo upravo u Londonu. On je bio veoma talentiran i tko zna što bi napravio da nije doživio takvu tragičnu sudbinu. Veoma sam počašćen članstvom u toj akademiji, ali nekih privilegija nema. Na početku karijere prije trideset godina radio sam svoje prve snimke u Londonu. Dosta sam vezan i za tu zemlju i živio sam godinu dana u Notthinghamu.

Koji je vaš budući diskografski projekt?

Uskoro izlazi album koji snimam s jednom sjajnom francuskom puhačkom grupom, zove se Les Vents Français. To mi je drago i zato što je moj profesor Dediček kod kojeg sam studirao u Zagrebu, bio student u Parizu, tako da je i na mene utjecala francuska škola. U grupi sviraju Emmanuel Pahud koji je svirao u berlinskoj filharmoniji, François Leleux , profesor u Münchenu, Gilbert Audin je solo bassonist, svira u pariškoj operi, i profesor je na konzervatoriju, a Paul Meyer bavio se dirigiranjem i solist je na klarinetu. Nastupamo s francuskim pijanistom Ericom Le Sageom. Nastupili smo i na Gornjem gradu prije nekoliko godina. Često smo na putu i sad idemo zajedno u Japan. Ploča koju pripremamo je Mozartova “Simfonia concertante”, to je jedna forma s više solista zajedno. Nastupamo u pratnji orkestra. Osim te Mozartove simfonije, izvest ćemo i neke njegove manje poznate kompozicije. Izvodimo tu Mozartovu simfoniju i neke njegove manje poznate kompozicije.

Dosta je rijetko da netko svira rog, barem u Hrvatskoj. Kako ste se odlučili za taj instrument?

Nažalost, rog se zaista svira vrlo rijetko. Ima instrumenata koji su popularniji, poput flaute ili klarineta. Moj otac je kemičar i radio je na jednom sveučilištu u Americi, tako da sam kao dječak od četiri do šest godina živio u Madisonu u Wisconsinu. Rog sam počeo svirati sa šest godina, zahvaljujući tome što je moj otac upoznao jednog hornista koji je tamo studirao. Kad smo se vratili u Zagreb krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, nastavio sam svirati u glazbenoj školi “Blagoje Bersa” i poslije u “Pavlu Markovcu”. Nakon toga, rog mi je od hobija postao profesija. Ali, oduševljenje tim instrumentom je ostalo.

Kolika je fizički zahtjevno sviranje na rogu?

Važnije je zdravlje i dobra tehnika, negoli velika fizička snaga, tako da imamo glazbenika svih mjera i mogućnosti. Nije toliko važan kapacitet pluća. Naravno, treba biti fit i održavati kondiciju. Rog se svira sve više, a i sve više žena odlučuje se za taj instrument. Zna se dogoditi i da u ansamblu ima više ženskih nego muških članova, što je veoma dobar trend. Naš instrument je lijep i svestran i može se svirati u orkestru, u komornoj muzici i u puhačkom orkestru.

Sviranje na rogu pomalo asocira na pleh glazbu, na pogrebe… ali i na koračnice, jodlanje… Je li to u osnovi narodni instrument?

I je, ako gledate narodnu glazbu u širem smislu. Španjolska ima veliku tradiciju puhačkih orkestara. Lijepo je vidjeti da i unuk i djed, predstavnici triju naraštaja, zajedno muziciraju. Kod Valencije ima mnogo puhačkih orkestara, zovu ih La banda, a tako mnogi počinju. Onda uče solfeggio i teoriju. Nekima to ostane hobi, a neki nastavljaju profesionalno. U zemljama kao što su Austrija, južna Njemačka, pa čak i u Sloveniji, toga je više, pogotovo u alpskim predjelima. Naš je instrument manje vezan uz jazz, pop muziku, tako da se ipak više veže uz klasičnu muziku. Eto, veže se i uz pleh muziku i pogrebe.

Kakvi su vam planovi?

Čeka me dosta obaveza jer se bavim i pedagogijom, prije svega u Mozarteumu u Salzburgu. Predajem i u Madridu na školi kraljice Sofije. Zbog toga također često putujem. A imam i mnogo koncertnih nastupa. Sada najprije idem na turneju u Japan s kolegama iz Francuske, zatim imam koncert u Londonu s našim dirigentom Aleksandrom Kalajdžićem koji je postao šef dirigent u Biefeldu u Njemačkoj. To je mjesto poznato po Dr. Oetkeru. I dvorana u tom gradu zove se Dr. Oetker. Tamo ćemo nastupati sa Schumanovim koncertom za četiri roga. Nakon toga idemo u Aziju jer ću predavati i u Pekingu na jednoj školi, a i komornu muziku svirat ćemo u Kini, Južnoj Koreji i na Tajvanu. To je sve da Nove godine. Jedino nije dobro što toliko letim avionom pa zagađujem okoliš.

Je li vas ikad netko zvao da radite na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji?

Zvali su me više puta, međutim, već sam imao dosta obveza. Osjećao sam da ne bi bilo fer da se obvežem da ću redovno dolaziti jer to jednostavno ne bih mogao ispuniti. No, držim kratke seminare i master klase po dva, tri dana. Zbog svojih pedagoških obveza vani, već dugo nisam mogao doći u Zagreb.

Porina za životno djelo dobili ste 2012., iako su neki gurali Josipovića….

Josipović i ja smo kolege sa studija. On je, doduše, osim na Muzičkoj akademiji, studirao i pravo. U sklopu jednog svojeg ciklusa posvetio mi je jedno svoje djelo dok smo bili studenti 1980. godine. i to ću snimati sljedeći tjedan. Dužan sam mu to 37 godina. Kao predsjednik, on je morao svoju muzičku aktivnost smanjiti jer nije imao vremena. Mi smo se uvijek kao studenti pitali za koju će se karijeru odlučiti. A onda mu se pojavila i treća, politička.

Što najradije slušate, osim ozbiljne glazbe?
Rado slušam jazz. Imam šestero djece i onda slušam i što oni slušaju. Išao sam još u Lapidarij na nastupe uživo Boška Petrovića, kao i gostiju koje je dovodio. U BP klub nisam išao jer sam već živio vani. Otvoren sam za sve vrste glazbe. Zanimaju me i duhači, trubači, saksofonisti, trombonisti. S njima dijelim i jezik kad je riječ o produciranju glazbe. Zavidim im na njihovoj slobodi, na improvizatorskim vještinama. To me i intrigira i inspirira, a skromno i sam pokušavam, ali više za razonodu.

Kako se opuštate u slobodno vrijeme?

Ljetos smo išli na Lošinj, tamo imamo kuću, pa sam bio sa sinom i našim psom. Uživam u šetnjama šumom, plivanju, tenisu. Bilo je mirno krajem ljeta kad je većina turista otišla. Tu su i odlasci u muzeje, kazalište. Imam cijelu sezonu definiranu na minutu, tako da mi je opuštanje i to što ne moram toliko planirati. Dobivam inspiraciju i čitajući literaturu. Čitam razne stvari, bio sam u Izraelu pa sam kupio nešto njihovih knjiga jer me zanima što oni pišu, djelomično povezano s politikom. Čitam i o Francuskoj jer se s kolegama iz te zemlje družim. Supruga čita fikciju, odnosno beletristiku. Ona se bavi i mentalnim treningom za muzičare. To je vrlo zanimljivo, a dosta toga naučili smo i iz sporta. Možda to malo nedostaje i u glazbenom obrazovanju. Radili smo zajedno na tome u Njemačkoj i u Švedskoj ovo ljeto. Veliki je interes i vide se i uspjesi u smislu da ljudi mogu biti ispunjeniji i uravnoteženiji. Mentalna priprema veoma je važna i sastavni je dio našeg posla. Bitna nam je stabilnost, da znamo izaći na kraj sa situacijama kad se pred publikom nastupa i da to možemo raditi što dulje vrijeme.

PODIJELI