PODIJELI

Ljudi često znaju reći kako je dobar susjed važniji i od rodbine jer u slučaju bilo kakve nezgode ili hitne intervencije, upravo su susjedi ti koji su jedni drugima najbliži i najprije će intervenirati te pružiti pomoć.

Ipak, susjedi jedni drugima itekako mogu zagorčati život, osobito u današnje vrijeme kada su ljudi dosta otuđeni jedni od drugih, pa mnogi godinama ne znaju tko živi u njihovoj zgradi ili čak vrata do njihovih. No, u ovoj priči to nije slučaj. Ovo dvoje umirovljenika itekako zna i čuje svoje susjede, i to u bilo koje doba dana ili noći. Doda li se tome i generacijski jaz koji podrazumijeva različite životne navike, nerijetko se umjesto dobrosusjedskih odnosa, dobiju susjedi iz pakla.

Supružnici Z. J. (74) i J. J. (68) stanuju na prvom katu zgrade u Bauerovoj 7. Nedavno su se u stan iznad njihova doselila tri mladića. I to ne bilo koja. To su igrači malonogometnog zagrebačkog kluba Nacional, Juan Jose Puertas Bouzon, Andre Gaspar da Silva Gomes i Gustavo Cardozo Soarez.

– Ti mladići ne žive dugo u tom stanu. Možda nekih dvadesetak dana. Ali, to je nepodnošljivo. U tako kratkom razdoblju već sam četiri puta zvao policiju. Iz tog stana u bilo koje doba dana ili noći dolazi buka. Lupaju, bacaju predmete na pod, čuje se čak i kada glasno koračaju… Najčešće je to ujutro i poslijepodne. Zatim nekamo odu pa se navečer vrate s društvom i djevojkama. Tada galame, glasno puštaju glazbu… – ispričao je umirovljeni doktor veterine Z. J.

Mladi ste, ali…

– Već godinama oboje pijemo tablete za spavanje i nosimo čepiće za uši koji su napravljeni baš za naše uši i unatoč tome ih čujemo. U gluho doba noći nešto toliko tresne da nam se i ovaj teški luster zatrese – priča Z. J.

Njegova supruga, psihologica u mirovini, potvrdila je priču svog muža.

– Ja ih nikada nisam vidjela, a niti predstavnik stanara ne želi komunicirati s njima. Jedna je susjeda čak pomislila da dečki možda treniraju u stanu, pa je predložila da im ispraznimo jednu od nusprostorija u podrumu. No, onda nam se to učinilo bespotrebnim jer pretpostavljamo da im je klub osigurao mjesto za treniranje – nadovezala se J. J. koja je zbog reumatoidnog artritisa teško pokretna.

– Nekada im znam drškom partviša lupiti po stropu, pa se malo stišaju, ali to ne traje dugo. Nismo ni znali da su dečki sportaši sve dok nismo dobili policijski zapisnik pa su mi policajci pojasnili za koji klub igraju. Nažalost, ni policija ne može tu previše napraviti. Mogu im eventualno napisati kazne za remećenje reda i mira. Oni mogu djelovati samo u okvirima koje im je zakon odredio, a rekli su mi da mogu privatno podnijeti prijavu Prekršajnom sudu. Bio sam i u Veleposlanstvu Portugala, ali oni kažu kako s tim nemaju ništa. Znao sam unaprijed odgovor, ali više ni sam nisam znao kome se obratiti – govori Z. J. koji kaže kako se klubu za koji momci igraju nije obratio jer se boji predsjednika kluba Ivice Đole, a iz istog je razloga zamolio i da njemu i supruzi zaštitimo identitet.

Dovedeni do ruba

Na naš upit je li pokušao razgovarati s mladićima, rekao je da nije jer oni najvjerojatnije ne govore hrvatski. No, u ponedjeljak ujutro im je na komad papira napisao poruku na hrvatskom i na portugalskom u kojoj je stajalo: “Teško je biti star, a biti nemoćan. Ova kuća je sagrađena nekvalitetno tako da naš mir ovisi o dobroj volji vas koji nad našim glavama odlučujete hoćemo li spavati, kada i kako. Molimo vas da to uzmete u obzir jer sve što se događa u vašem stanu jako se čuje i u našem. O svemu tome ovisi naše zdravlje, pa i naš život. Uvažavamo vašu mladost, ali molimo da i vi uzmete u obzir naše godine i naše bolesti. Želimo vam mnogo sportskih uspjeha.”

Tu noć je bilo mirno, pa su se supružnici ponadali kako je poruka izazvala željenu reakciju. Kažu da su se, nažalost, prerano ponadali jer se ubrzo nastavilo po starom.

– Ja čak mislim da oni to ne rade namjerno. Oni možda imaju potpuno drukčiju kulturu življenja, a i mladi su. Ali, nama ugrožavaju ionako narušeno zdravlje – dodaje J. J.

Oboje supružnika je, naime, teško bolesno. J. J. je imala tri teške operacije. Operirala je maternicu i jajnike, štitnjaču te karcinom bubrega, a pati i od reumatidnog artritisa koji je progresivna bolest.

Z. J. je srčani bolesnik i prije 20-ak godina stavljene su mu četiri premosnice.

– Živim isključivo na lijekovima i smatram da mi je svaki dan života darovan. U ovu zgradu doselili smo se prije pet godina upravo zbog našeg zdravstvenog stanja jer smo željeli mir, a upravo to nismo imali cijelo to vrijeme. Ovakva situacija nam ne ugrožava samo zdravlje, već i život. Sada smo dovedeni do ruba. Odlučili smo se na prodaju stana jer ovo je nesnosno i nemamo više što očekivati – zaključio je Z. J.

Što oni hoće!?

Zvonili smo i na vrata stana koji koriste igrači Nacionala, ali vrata nije nitko otvarao. Zvali smo u klub, ali se nitko nije javljao na telefon. Zatim smo poslali e-mail Upravi malonogometnog kluba i upitali ih jesu li upoznati s time da susjedi njihovih igrača imaju primjedbi na njihovo ponašanje.

Ubrzo je našu novinarku nazvao predsjednik kluba, Ivica Đolo. Sudeći prema povišenom tonu kojim se obratio, očito mu se nije svidjela tema.

– Poslali ste nekakav e-mail. Što vas muči? – nervoznjikovao je upitao. Novinarka mu je pojasnila da nas (Zagrebački list) ne muči ništa, ali da susjede njegovih igrača muči njihovo ponašanje.

– I što bi mi sad trebali?! Da, policija je jednom bila i to je sve. Dvije noći bilo je malo buke jer su dečki došli iz Brazila i druge vremenske zone. Mučio ih je jet-lag i u to doba su zvali svoje obitelji u Brazilu. Poslije toga više nije bilo problema. Koji su to susjedi? Što oni hoće? O čemu se tu ima pisati? – podviknuo je i dodao da ga slobodno nazovemo ako nam nešto nije jasno.

PODIJELI