PODIJELI

Nesumnjivo su najrokerskiji hrvatski bračni par. Oni su i Mr. Lee & Ivanesky.

Ivanka Mazurkijević čelnica je i pjevačica benda Stampedo, a Damir Martinović Mrle jedna od postojanih zaštitnih znakova kultne riječke rock skupine Let 3, koja će 11. listopada imati koncert u Klubu Boogaloo.

Živite i djelujete na relaciji Zagreb-Velika Gorica-Rijeka. Koji vam je grad najdraži?

Nijedan ili sva tri. Svaki ima svoje vrline i mane. Rijeka je nagurana i strma, no ima plažu na kojoj nam djeca trče dok mi ispijamo “James Bond pića”, a Velika Gorica i Zagreb imaju dosta poslovnih mogućnosti i starih Ivankinih prijatelja. Kuća s dvorištem i ravna cesta za dječji bicikl. Eto. Svaštara. Mi, zasad, profitiramo od oba grada, no vidjet ćemo svoga vraga kad nam dijete pođe u školu. Tako nam zasad prijete svi s kojima pričamo o dvije lokacije koje bi mogle biti jedan pošteni grad za nas.

Pod imenom Mr. Lee & Ivanesky stvarali ste raznu glazbu za film i kazalište. Radite li na nečemu trenutačno ili ste posvećeni svatko svojem bendu?

Radimo za sebe i za nas. Ovih dana radimo zajedno glazbu za Renatu Carola Gatticu koja režira “Alisu u zemlji čudesa”. ZKM je veliki dobro uigran prostor u kojem smo svake godine na ovaj ili onaj način ostvarili svoje muzičke sanjarije pa se nadamo da će to biti super predstava. Ekipa glumaca to podcrtava i mi uživamo. Uskoro i s Paolom Magellijem u Novoj Gorici počinjemo raditi “Čehova” tako da je jesen za naš autorski tim vrlo zabavna i stresna.

Kako je uopće došla ideja da počnete glazbu raditi zajedno?

Mrle radi glazbu, Ivanka radi glazbu… za kazalište, film, za sebe, Stampedo i Let3… bili smo skupa i počelo je prirodno poput cvijeta koji procvjeta, ptice koja leti, mede koji voli med… lisice koja je lukava i dalje vam neću kratiti život bedastoćama. Vjerojatno, kad dva slikara žive zajedno, ne završavaju jedan drugome slike, no u glazbi je konstrukcija zanimljiva stvar koja te vodi prema nekoj novoj uzbudljivoj glazbi. U projektu su genijalni glazbenici poput dečki iz Leta 3, Dražena Baljka, Mateja Zeca i Ivana Bojčića. Imamo i Vladu Simčića Vavu, Ivana Valušeka te mnoge suradnike poput Charlija Jurkovića, Matije Dedića, Borisa Štoka, Igora Pavlice… To je sve jedna kombinacija stilova koji teže nekoj novoj energiji i u našim bendovima. Stampedo također pomaže i svira na koncertima i bit će toga, nadamo se, još.

Ivanka, u jednom intervjuu rekli ste da se užasavate one “sad su se dva glazbenika zaljubila i naravno da će raditi zajedno”. Je li teško raditi zajedno?

Naravno, jer i jest kliše. A ja mrzim klišee. I ja, Mrle, mrzim klišee. No, sviđa mi se kako Ivanka stvara glazbu i sviđa mi se kako odgovara na moju glazbu. Za mene (Ivanka) Mrle je najuzbudljivi autor na ovim prostorima jer kolažira elektro i onomatopeju suludog sa svim živim i mrtvim stilovima. Zabavlja se i nije ga briga o konvencijama i zakonitostima kojima robuje većina.

Kako nastaje glazba koju radite?

Ili ja ili ona krenemo od neke teme, snimke, klavira, sempla… Ivanka počne raditi na tekstu i vokalnoj temi, a onda ja sviram, sjeckam i dodajem poput kuhara u 8000 zvjezdica restoranu.

Za sebe kažete da ste par s koferima. Koliko često putujete i gdje vam je dosad bilo najbolje?

Išli smo svuda gdje nas je “život” vodio, no posebno mjesto zauzimaju putovanja u Ameriku s ekipom filma “Kauboji”, redateljem Tomislavom Mršićem i producenticom Suzanom Pandek.

Putuje li i kći Eva s vama? Što se njoj najviše sviđa na putovanjima?

Vodimo je sa sobom svuda gdje je moguće. Navikla je na putovanja i kofere te živi dvostruki život u kojem ima dva seta prijatelja, aktivnosti, igračaka i općenito prostora. Zasad smatramo da je to obogaćuje a ne slabi jer je nismo iščupali, nego je stalno vraćamo “tamo amo”.

Oboje ste pobornici antivalentinova. Što vam najviše smeta u tom danu?

Komercijalna izmišljotina koja nema veze s osjećajima. Pokazati ih na neki datum manje je važno nego imati ih kao konstantu. Nepodnošljiva su unajmljena smješkanja protkana darovima.
O, da ima dno, bilo bi dno. Dna nema pa padamo poput Alise u zečju rupu. Strašno je to da je “kultura ukinuta” i da ta činjenica funkcionira te da je “puk” počeo sličiti na životinjice koje više ne razmišljaju svojom glavom. Možemo govoriti da je “politika” uspjela uništiti narod u vrlo kratkom roku oduzevši im etiku, estetiku, moral, dostojanstvo, zajednički duh… Tako da… Dno! Mi nismo bili spremni jer smo još bili pod “PTSP-om” od svih strahota koje nismo zakuhali (barem, ne moja generacija) da bismo sad bili lišeni šanse da počnemo ispočetka jer uskoro nećemo imati s kim. Ljudi odlaze jer ne samo da nema posla, nego se nema ni s kim normalno popričati da ne počne tema o govnima fašizma i crnim rukama komunizma te ovom “novom” pravcu koji počinje petljati po ženskim slobodama. UF! Čitajte knjige, gledajte relevantne filmove i spasite um. Ne odustajte od jačanja mozga zato što ste gladni. To nije izgovor.

Ide li hrvatska glazbena scena u dobrom pravcu? Možete li izdvojiti neke izvođače na čije koncerte rado idete ili vas inspiriraju?

Glazba, književnost, kazalište, film, slikarstvo, muzeji… sve to može u jednom trenutku zauzeti ulogu “spasitelja društva” ako ima malo interesa. Glazbenici koji nas ispiriraju ne stanu u ovaj intervju. Mnogi. Ne želimo nekog zaboraviti pa nećemo nabrajati. Baviti se glazbom, svojom autorskom u ovoj zemlji velika je stvar ako time još možete platiti neki račun. Respektiramo to. Iskrenost i nepodilaženje komercijalnom trenutku još više. Ono što trenutačno slušamo je Bon Iver, Brandt Bauer Frick, The Beatles, Kandrick Lamar, Rage Against The Machine, Death Grips, GusGus, Flying Lotus, i zbog Eve, Katy Perry.

Što Stampedo trenutačno radi? Sprema li možda neki novi album?

Ivanka: Spremamo, naravno, uvijek pokušavamo spojiti ugodno s korisnim pa sad žicam po Rijeci Mateja Zeca da nam bude producent. Vidjet ćemo s vremenom jer imamo svi po nekoliko premijera no nadam se da ćete se oduševiti. Priča je o Čačkalici i Šljokici. Zaljubljenom paru. Ljubav je jedina tema za Stampedo. Ignoriramo dno oko nas. Padamo u njega, naravno. No, puni ljubavi te sljepila.

Mrle i vi zbližili ste se u velikogoričkoj Stotki dok je još služila kao multimedijalni centar za mlade. Kako sad gledate na Club 100, Pučko otvoreno učilište te općenito kulturu u Velikoj Gorici?

Ivanka: Scena Gorica sa Senkom Bulić otvorila mi je “vrata” rada na kazališnoj glazbi, i to s njom i imenima poput Paola Magellija. To (za mene) nezaboravno putovanje traje već 12 godina. Autorski, suradnički i izvođački odradila sam ih tridesetak, što je lijep broj za analfabeta. Stotka je prostor koji sam programski pokušala voditi tako da pružim priliku mladima u Gorici da čuju glazbu u punoj širini. Imali smo sve relevantne pravce i koncerte svih faca kojih smo se mogli dočepati s novcem koji smo imali. HDZ-ovci na čelu s Draženom Barišićem odlučili su da smo im bezveze i odlučili se za neki drugi način putovanja kulturom. Legitimno. Ljudi su ih izabrali. Iako, u ovih 8 godina nisam vidjela ništa vrijedno spomena. Spavaonica s lijepim parkovima ako mene pitate. A pitate, ha, ha. Ne postoje. Nešto sitno i priča se da je novac izostao. No, sjećam se da posljednjih šest mjeseci nisam primila plaću. A nisam htjela odustati. Bilo je tamo nekoliko ozarenih lica koje pamtim poput mojega kad sam kao dijete uživala u super glazbi u Stotki. Vratila sam uslugu. Ima tamo divnih ljudi koji zaslužuju grad i atmosferu različitih pristupa kulturnom razmišljanju. Naravno, ne mislim da je Senka trebala ostati zauvijek i da njezina estetika treba zauvijek vladati prostorima Velike Gorice, no sad kad gledam… mogli smo biti točka na svjetskoj karti kazališta. Šteta. Hejteri su hejtali, a sami nisu učinili zip, nada, nula, nita.

Rijeka i Zagreb veliki su kulturni gradovi, dok Gorica i dalje „kaska“, a mladi, ako prate kulturne sadržaje, odlaze radije u Zagreb. Postoji li rješenje za kulturnom realizacijom Gorice?

Ivanka: To je naš gradonačelnik odlučio. Kultura za vrijeme Scene Gorica privlačila je ljude iz Zagreba i šire. Dolazili su na predstave i u Stotku. Prodavali smo ulaznice i počeli zarađivati novac, no Barišić je rekao da ga ne zanima da nam Zagreb dolazi u Goricu?! I to je zadnje što pamtim od riječi o kulturi. Bilo me malo i sram jer svaki dan idem u Zagreb i nadam se da tamo ne smetam Zagrepčanima. Sad imamo “kulturnu politiku” koja podsjeća na neko slatko mjestašce a ne šesti grad po veličini. Najgore od svega je što su građani Velike Gorice dali svoj novac i novac se počeo vraćati. Scena i način funkcioniranja scene je dugotrajno građenje i stvaranje ozračja u kojem su se ljudi mogli pronaći (ili ne), no bilo je dosta širokog spektra s obzirom na kratak rok koji smo proveli tamo. Izmišljotine tipa da nismo htjeli igrati predstave tipa “Ježeva kućica”, “Aladin”, “Crtančica” jer je otišla naša ravnateljica, naštetile su ne samo nama, nego i građanima kojima smo mogli vratiti svaku uloženu kunu u kazališni dio.

Surađujete li i dalje sa Scenom Gorica?

Ivanka: Ne. Vidim staro društvo jer obožavam Goričku knjižnicu i krasne ljude koji tamo rade. Dječji odjel je super za Evu i stalno tamo visimo. Ima Gorica mnogo sadržaja za malene i može se uživati po prekrasnim parkovima, no ne osjećam neku kulturnu vibraciju. Čak ni lošu. Možda nisam informirana pa griješim dušu. Isprike ako je tako. Vjerujem da izložbeni dio Galženice i dalje ima relevantne izložbe te da postoji i odličan Brass festival pod voditeljstvom profesorice Špehar. I oko Lukavca događa se fora festival. No, premalo mi je to.

Osim što ste radili glazbu za film i kazalište, okušali ste se i u glumačkim vodama. Kakvo je to bilo iskustvo? Hoćete li opet glumiti negdje ili ostajete vjerni glazbi?

Ivanka: Moguće, no to će uvijek biti povezano s glazbom, pjevanjem. Uzbudljivo je biti okružen genijalnom ekipom. Glumcima koji znaju svoj posao i rade ga savršeno ne bih se miješala u sliku, osim ako nema ton.

U petak nastupate u klubu Boogaloo, što pripremate?

Mrle: Pripremamo naše klasično ludilo. Sprega je to svega, osim nježnih misli.

Namjerili ste se na Angelu Merkel i na Jadranku Kosor. Spremate li nešto i za predsjednicu Grabar-Kitarović?

Mrle: O, imali smo i nju u pjesmama zadnjeg albuma, preslušajte pa citirajte sljedeći put. Nemojte tražiti da pjesnik objašnjava što je htio reći. Ovdje ispada da se ne sjećate ni “KuracMarka”? Darovali smo predsjednici kip “Angela Merkel Sere” da ga stavi na mjesto Titova kipa i poručili joj da uredno poteže vodu.

Ili možda nekog muškog političara?

Mrle: Eto. Ne sjećate se. Problem društva je neinformirana informiranost. Čitate jedni drugima loše pripremljene intervjue, a neda vam se poslušati makar posljednji materijal. Pitat ćete “Kad će sljedeći?” Čemu onda prošli?

Jesu li vam mediji i političari ikada zamjerali vašu “vulgarnost”?

Mrle: Baš me briga što su oni nama zamjerali ili zamjerili jer “idiotizaciju” društva mi njima zamjeramo! U nepovrat. I oni su krivi što će ostati sami u Saboru s nama koji ćemo ih na kraju otjerati u rupu iz koje su izgmizali poslije rata koji su iskompromitirali.

Iako nije još tako blizu, planirate li još jedno antivalentinovo? Smišljate li već slogan?

Mrle: “Tko jebe zlo ne misli” slogan je tu. I dolazi i taj glupi datum koji ćemo provesti zajedno gdje ćete uspjeti naći odgovore na sva pitanja koja vas muče; do tad – jebo vas pop u zicugu.

PODIJELI