PODIJELI

Nakon punih 27 godina postojanja, poznati restoran Ljubekov gaj u Zelini, zbog kojeg je i napisan prvi Zakon o seoskom turizmu, promijenit će uskoro, ako ne djelatnost, onda voditelja poslovanja jer je njegov vlasnik Robert Smrndić, pet godina nakon smrti oca Ljubeka, odlučio okrenuti novu stranicu u njegovu poslovanju.

Robert Smrndić kaže da ne može više sam voditi i ugostiteljstvo i vinograd od gotovo četiri hektara, najveći u Sv. Ivanu Zelini, jer ta dva posla, koliko god se na prvi pogled činila povezanima, zapravo traže cijelog čovjeka veći dio dana, što je u današnjim otežanim uvjetima poslovanja, posebno kod ugostitelja, postalo prevelik teret za Smrndića. Posebno stoga što se još bavi i dostavom gableca za tvrtke pa je i jedini slobodan dan u tjednu, ponedjeljak, pretvorio u radni. No, i tu je htio ostati svoj pa ne želi podilaziti nikome, a tko hoće jesti pravi domaći gablec, bilo krumpir, mlince, meso ili kruh, a ne onaj uvozni iz zamrzivača, on ne može biti jeftiniji od 30 do 35 kuna. Peć je na drva, a i peka dobro radi.

‘Kemičari’ s Plešivice

Dodaje da je još prije dvije godine htio dati stari vinograd u zakup, ali ljudi koji su to htjeli preuzeti, nisu bili korektni jer je i dalje trebao mnogo ulagati u nešto što godišnje daje 25. 000 do 30.000 litara vina, a lani zbog jakog mraza samo 10.000 litara vina.

S druge strane, kaže da Zagrepčani ne vole županijsku marku vina Kraljevina Zelina je im je prekisela, za razilku od Prigoraca i Zagoraca. No, ističe, da bismo cijelu priču podigli na višu razinu, kao što rade ‘kemičari’ na Plešivici ili još bolje u Istri s malvazijom, moramo se udružiti, prevladati to da svatko, bez obzira na to ima li samo hektar vinograda, ima vino sa svojim imenom i prezimenom na tržištu. To kod nas ne ide jer i kad u udruzi Kraljevina Zelina dogovorimo najnižu otkupnu cijenu za kraljevinu, 35 kuna, uvijek se nađe netko tko će dati vino ispod te cijene i zato više nisam aktivan u radu udruge, pojašnjava Smrndić.

No, Ljubekov gaj pamti i ljepše dane. Kum prvog seoskog turizma kod nas je odvjetnik Silivije Degen, a i danas se u trsovima mogu naći kumovi kao što je Alija Memišević iz Živinice kod Tuzle. Ljubekov stol, između šanka i kuhinje, i danas postoji i tu nije mogao sjesti bilo tko. Stariji Zelinčani sjećaju se da je i sarmijada, poznato kiselo zelje, krenula od njih. Bila su to neka druga vremena, sporija i opuštenija nego danas, kad nije bilo mobitela, znalo se svejedno gdje se treba i kod koga naći, a jedna putna znala je potrajati i više sati.
Na naš upit tko su ‘kemičari’ s Plešivice, Smrndić odgovara da su to oni koji svake godine, bez obzira na prirodu, uvijek imaju isto vino. Kako je to moguće da priroda svake godine, bez obzira na broj sunčanih dana, daje uvijek isto vino!? Zna se da jedna obitelj u Francuskoj mora imati šest hektara vinograda, to je standard, ako hoće živjeti od proizvodnje i prodaje vina!

Kad gazda sam radi

Smrndić traži čovjeka, a ima zainteresiranih, koji je spreman preuzeti dobro uhodan posao u kleti, koju je sad tako i službeno registrirao pa se i klet našla u naziv Ljubekov gaj, a on bi se posvetio samo vinogradu jer je i njegov otac bio poljoprivrednik, ali i pjesnik kojeg nikada nije bilo kod kuće. Ovaj posao traži cijelog čovjeka i to je tako, vina u podrumu uvijek nedostaje, a nije teško pogoditi i zašto nema dovoljno vina, kad gazda sam radi, pa bilo da je konobar ili kuhar, ako ustreba, jer i to je dio posla. Ako te personal ne prati, a konobar radi preko volje, nema te formule koja će stvoriti gosta, ističe Smrndić.
Nije problem, kaže, dati 10.000 kuna plaću kuharu ili tisuću eura konobaru, ako je on svojim radom zaradi, nitko sretniji od mene. No, kod nas je sve teže naći bilo konobara ili kvalitetnog kuhara, a ima zainteresiranih iz regije, pa sad imam samo dva konobara, prije šest i dvije kuharice, a samo restoran, bez velike terase, ima 90 mjesta. Od bogate ponude aperitiva izdvajamo domaći liker od lješnjaka Avellana tvrtke Kutil iz Sesveta, koji se proizvodi u limitiranoj seriji za samo 10 kupaca.

Omča oko vrata

Smrndić je završio ugostiteljsku školu i poštuje struku, ali ne voli kad ljudi za dekantiranje vina uzimaju i tisuću kuna. To su gluposti koje ljudi plaćaju, a ne trebaju, kaže. Smatra da je pravi gazda onaj koji nije nikome dužan, a poštuje svoj rad i svoje djelatnike. Kakav je to gazda ili vlasnik tvrtke, koji ne želi platiti gablec svojim radnicima, pa makar se radilo samo o pola njegove cijene, te se moramo snalaziti kako znamo i umijemo da bismo naplatili svoj rad jer se dugovi gomilaju, pita se!?
Ugostitelji plaćaju čak tri poreza, nije toliko problem, kaže, ni golemi PDV, već porez na dohodak koji dolazi u ožujku i taj nam je omča oko vrata. Niže cijene obično znače i pad kvalitete i to je put u propast jer bolje je raditi za 20 ili 30 gostiju nego 100 ili čak 200 jer se više naradiš, a zaradiš manje, otkriva nam računicu Smrndić.

Mogli smo tako još o nevoljama privatnih poduzetnika, koje lokalna politika tretira kao samoposlugu ili ih ignorira, odnosno dođu kad je besplatno (HDZ), a ovi drugi ni tada. Zelina gubi korak s drugim gradovima, nema napretka i pomaka nabolje, a vrijeme prolazi, jedino računi iznova dolaze na naplatu i krug se polako zatvara.

PODIJELI