Ma koliko se mozgovi naših samozvanih nacional-historičara zgodimice usijavali za iranske korijene hrvatstva, valja reći da u njihovim mokrim fantazijama (šteta što se engleski termin wishfull thinking u nas ne može prevesti drukčije nego sa „što se babi snilo“) nismo uvijek bili Iranci, nego, poglavito za sumanutih endehazijskih dana, na mahove čak i Goti.
Zašto se spominjem tih besmislica? Pa zato što je u žarište globalnog medijskog čerečenja nedavno uskočila jedna zemlja (u vlastitoj percepciji i država) koja svoje ime zaista duguje toj izumrloj germanskoj etniji. Koja? Pa, Katalonija, ne? Kako se tamo nakon Seobe naroda navrli Goti pomiješaše s domicilnim Alanima (koji zaista bijahu sarmatskog, dakle, iranskog podrijetla), za tu se povijesnu regiju na sjeveroistoku Iberskog poluotoka uvriježio latinski naziv Gothia Launia, iz kojeg je naposljetku, kroz niz jezičnih transformacija, nastala katalanska Catalunya.
Po drugoj teoriji, koja baš i ne drži vodu, Katalonija bi bila „zemlja gradina“, ali to će ipak biti španjolska Kastilja (lat. territorium castelle, što bi se u nas, opet, najtočnije prevelo kao Gradišće). Zasluge za osnutak katalonske prijestolnice Bercelone (3. st. prije Krista) povjesničari, pak, pripisuju kartaškom vojskovođi Hamilkaru Barki (ocu onog ratobornog Hanibala, što će s vojskom i slonovima zakucati na vrata Rima), koji da ju je sebi u čast nazvao Barkenon, Barcelino ili Barci Nova.
Mnogo ratova poslije Katalonija će ući u povijest kao poprište jedine koliko-toliko uspjele anarhističke revolucije u Europi, što će je u knjizi Homage to Catalonia (u našem prijevodu: Kataloniji u čast) dojmljivo opisati britanski pisac George Orwell. Štoviše, u jeku Španjolskog građanskog rata u Barceloni će se povesti i separatni građanski sukoba između anarhista i komunista, da se ne bi reklo da samo desne frakcije ne mogu jedna s drugom na zelenu granu. Prije Orwella, međutim, u Kataloniju se zaputilo još jedno zanimljivo književno ime, sušački pjesnički buntovnik Janko Polić Kamov (nekome možebitno poznat i kao vitez crne psovke), koji, u bolesti i neimaštini, u kolovozu 1910. tamo i umire, a vječiti spokoj pronalazi u anonimnoj sirotinjskoj grobnici barcelonske bolnice Santa Creu (prst sudbine pobrinut će se, pak, da na mjestu bolnice nikne središnja katalonska knjižnica, Biblioteca de Catalunya, u čijoj je čitaonici nemirni silovatelj bijele hartije, eto, ispustio dušu).
E, sad, pozamašni dometi katalonske kulture (ne zaboravimo tamošnje miljokaze arhitekture i slikarstva) naše medijske stjenice trenutno zanimaju bitno manje od tiskarskog crnila pod noktima, jer krucijalan se interes, čini se, usredotočio na pitanje kako će se katalonsko odcjepljenje, bude li ga zaista u punom opsegu, odraziti na Istru. I dok se svudilj tako usijano trabunja, teško mi se ne prisjetiti onih štikleca o odcjepljenju Samobora, kojima su nas mediji (bilo u tome zaista zrnca istine ili samo bujice alkohola) uveseljavali negdje ranih devedesetih. Dobro, niti je Samobor (osim možda u vrijeme fašnika) neko bitno anarhističko uporište, niti Katalonci piju vino z lonci (eventualno Katalonke z demižonke), niti nas je kao takve opisivao Orwell (iako smo u proizvodnji novogovora daleko ispred njegove 1984.), niti Katalonija ima neke osobite kremšnite.
No, ono što posljednjih dana saznajemo iz trezvenog dijela medijskog opserviranja katalonske krize upućuje, ako hoćete, baš kao i prispodoba o Samoboru, na gore spomenutu frazu o babljem snivanju, koja na njemačkom glasi Wunschdenken, a na katalanskom vanas illusions. Pri čemu je u pridjevu vanas teško prečuti latinski vanitas (praznina, besciljnost, uzaludnost). Odnosno, englesko in vain, što me nekako vraća na neprežaljeni Clash (Train in vain), koji su me, istinabog, na istom albumu (London Calling) svojedobno oduševili i prilično dvosmisleno intoniranim songom Spanish bombs.
Dakle, Katalani, visoki jablani, Katalanke, omorike tanke, i naravno Samoborci svih zemalja, spomenite se nejasnog stiha iz spomenute pjesme. A to je, naravno, ono nesretno yo te quierio inifinito, čije je quierio katkada (a naravno da nitko od nas tada nije bio vičan španjolskom) znalo zazvučati i kao guerra. Ukratko, želim li te beskonačno ili s tobom beskonačno ratujem, e, to je sad pravo pitanje. Uostalom, nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju. A ni katalonske kremšnite. Pa onda, Kataloniji uslast!
