Početkom listopada u Umjetničkom paviljonu otvorena je velika međunarodna izložba ‘Strast stvaranja: Remek-djela iz zbirke Fondacije Maeght’, na kojoj su izložena djela nekih od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća, od Chagalla preko Braquea do Balthusa.
Djela nekih od tih umjetnika u Zagrebu su izložena prvi put. Otvaranje te izložbe, koja je proglašena velikim kulturnim događajem te je privukla pozornost ljubitelja umjetnosti, ali i stručne javnosti, bio je povod za razgovor s ravnateljicom Umjetničkog paviljona Jasminkom Poklečki Stošić.
Dovođenje velikih imena umjetnosti u Zagreb i vas je učinilo medijski eksponiranom osobom. Godi li vam to ili smeta?
Svoje pojavljivanje u medijima vidim logičnim u kontekstu svojeg posla. Mislim da je nemoguće izbjeći medije ako ste autor izložbe, a isto tako ako ste ravnateljica ustanove. Naprotiv, smatram potrebnim simbiozu s medijima. Naročito ako se uzme u obzir da kulturne ustanove u većini slučajeva imaju ograničene (ili ih uopće nemaju) budžete za promidžbu nekog projekta. No nisam za ‘iskakanje iz paštete’. Prečesto pojavljivanje u medijima može stvoriti kontra efekt.
Koliko je teško prirediti međunarodnu izložbu velikih umjetnika, osobito kada se organizira u maloj zemlji kakva je Hrvatska te s kakvim se problemima i kompromisima pri tome susrećete?
Međunarodnu izložbu velikih, značajnih umjetnika u Hrvatskoj je, još uvijek, jako teško dogovoriti. To treba otvoreno reći. Da je tomu tako vidi se i po tome što ih u Hrvatskoj ne priređuje baš puno muzeja. Važni muzeji u zapadnoj Europi, a i šire, globalno, vrlo teško odobravaju posudbe umjetničkih djela iz svojih zbirki za izložbe u Hrvatskoj. Govorim to iz iskustva jer sam se osobno u nekoliko navrata u to uvjerila. Lagano je i jednostavno ako vam izložbu dogovori ili pomaže u dogovoru Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture ili neko inozemno veleposlanstvo u Hrvatskoj ili kulturni centar neke inozemne države u Hrvatskoj ili netko sličan. No, ako se sami „probijate“, ako sami tražite posudbe, tada nije lagano, no, kao što se unazad pet godina vidi na primjeru Umjetničkog paviljona – moguće je. I na to sam jako ponosna. Tijekom dogovaranja međunarodne izložbe susrećete se s mnogim problemima – primjerice od toga da neka djela koja želite posuditi nisu raspoloživa za posudbu u terminu vaše izložbe jer su već rezervirana za neku drugu izložbu ili se uopće ne posuđuju, preko toga da vam neki muzej najprije obeća posudbu pa naknadno odustane do toga da morate sakupiti novac za izložbu. U mojem slučaju glavni problem je što sam međunarodnim izložbama u Umjetničkom paviljonu autorica, a ujedno sam i ravnateljica ustanove. Dakle, osim što imam obaveze koje autori izložbi imaju, ja dodatno imam i tu financijsku obvezu zatvaranja financijske konstrukcije izložbe.
Jesu li vam bile otvorene ruke pri izboru umjetnina iz Fundacije Maeght za ovu izložbu? Jesu li čelni ljudi u toj Fundaciji postavljali uvjete za izlaganje nekih radova?
Apsolutno sam imala mogućnost potpuno slobodnog odabira. Dakle, mogla sam izabrati djela koja sam htjela – kako iz depoa Fundacije tako i iz stalnog postava. To sam i učinila. Primjerice, iz stalnog postava sam ‘uzela’ sliku Marca Chagalla, sve američke slikare – Ellswortha Kellya, Sama Francisa, Pola Jankinsa i Caldera. Također i Calderove skulpture. Ogromno platno Jorga Immendorffa također je bilo u stalnom postavu, skulptura Ossipa Zadkina isto… Fundaciji je bitno da Umjetnički paviljon zadovoljava sve sigurnosne uvjete (alarmni i vidio nadzor kao i tjelesno čuvanje) te muzeološke standarde (mikro-klimatski uvjeti). Druge uvjete nisu postavljali.
Osim široj javnosti poznatih i zvučnih imena poput Chagalla, Braquea i Miróa, na izložbi su i radovi manje poznatih ali važnih umjetnika europske i američke likovne scene. Shvaćate li priređivanje izložbe i kao svojevrsni edukativni projekt?
Na izložbi je ukupno 64 djela 25 umjetnika. Većina umjetnika nikada nije bila prezentirana u Hrvatskoj, a doista je riječ o umjetnicima čija ćete imena naći u svim knjigama ili enciklopedijama povijesti moderne i suvremene umjetnosti. Sigurna sam da je većina umjetnika koji su na ovoj izložbi nepoznata široj publici. Stoga se može reći kako je riječ i o svojevrsnoj edukaciji publike. Naročito smatram bitnim i korisnim da profesori i ravnatelji osnovnih i srednjih škola izložbu shvate u tome kontekstu i dovedu učenike da je pogledaju. Mislim da je ovo jedinstvena prilika na jednome mjestu vidjeti najveća imena umjetnosti 20. stoljeća. Možemo biti prilično sigurni da ovakve izložbe neće tako skoro ponovno biti u Hrvatskoj.
Naglasili ste da ste ovu izložbu, nakon odgađanja izložbe Alexandera Caldera i nakon što je potpuno obustavljena organizacija izložbe Vasilija Kandinskog, uspjeli organizirati veoma brzo zahvaljujući svojim privatnim vezama i poznanstvom s direktorom Fundacije Olivierom Kaeppelinom. Koliko su osobne veze važne u vašem poslu? Mislite li da bi veliki kulturni događaji trebali biti pogurani državnim i institucionalnim vezama više nego osobnima?
‘Strast stvaranja’ je, baš kao i izložbe Miróa i Giacomettija, dogovorena zahvaljujući mojem poznanstvu s direktorom Fundacije Maeght. Osobne veze su itekako važne, što ove tri izložbe potkrepljuju. Držim da svatko u našoj struci, pa i u bilo kojoj drugoj struci, treba koristiti osobne veze kako bi učinio nešto za Hrvatsku. Meni je to sasvim normalno i to ni ne treba posebno naglašavati, a ako ćemo baš iskreno, od mene kao ravnateljice – ali i svih drugih ravnatelja – se i s pravom očekuje da samostalno možemo ovakve projekte dogovoriti. U protivnom, što onda radim na toj poziciji?
Rekli ste da vam je zacrtani cilj da svake godine priredite jednu veliku međunarodnu izložbu. Je li takav program bio presudan za dobivanje još jednog mandata na čelu Umjetničkog paviljona?
Da, to je moj cilj koji sam si sama postavila odmah, od prvog mandata. Nitko od mene to nije tražio, tražila sam sama od sebe. Moje je mišljenje da je Hrvatska zemlja u kojoj se, baš kao i u bilo kojoj drugoj zemlji Europske Unije, trebaju i mogu priređivati izložbe važnih umjetnika globalne povijesti umjetnosti. To treba postati posve normalnim, a u posljednjih desetak godina dosta se učinilo na tome planu, ali treba ustrajati i dalje. Hrvatska treba postati uobičajeni, očekivani čimbenik kulturne karte Europe, a ne sporadičan, kao što je još uvijek. Kada postignemo da u Hrvatskoj počne funkcionirati kulturni turizam, kao što je to u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji…, kada postanemo konstantan čimbenik europske kulturne karte, onda ćemo moći reći da smo sve učinili. Do tada nema opuštanja.
Umjetnički paviljon iduće godine obilježava veliku obljetnicu – 120 godina od osnutka. Izložba „Strast stvaranja“ uvod je u slavlje. Što slijedi?
Izložba ‘Strast stvaranja’ uvod je u slavlje jer traje do sredine siječnja 2018. godine. Dalje slijedi nekoliko sjajnih izložbi a sve su, na neki način, posvećene ovoj velikoj obljetnici. Primjerice, odmah nakon ove izložbe slijedi Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona, autora akademika Tonka Maroevića. Bit će to sjajna izložba koja će predstaviti 120 najznačajnijih umjetnika koji su održali samostalne izložbe u 120 godina. No, centralna izložba sezone bit će izložba Vlaho Bukovac i njegov pariški profesor Alexandre Cabanel! S Bukovcem, inicijatorom osnutka Umjetničkog paviljona, slavimo veliku obljetnicu i uz njegova djela izlažemo i djela slavnog francuskog slikara Cabanela kod kojega je Bukovac u Parizu studirao slikarstvo! Ne samo što će djela ‘učenika’ i ‘učitelja’ biti – po prvi put – izložena zajedno već Cabanel po prvi put ‘dolazi’ u Hrvatsku. Jako se veselimo toj izložbi!
U nekim drugim zemljama kultura je profitabilna gospodarska grana. Izložbe i drugi kulturni događaji te muzeji privlače na stotine tisuća turista. Koliko se taj potencijal prepoznaje kod nas i čine li državna tijela dovoljno da se on razvije?
Kod nas, na žalost, nedostaje svijest o tome da kultura, kako je to u nekim razvijenim europskim zemljama, može biti snažan zamašnjak u razvoju. U mnogim razvijenim zemljama kultura je sama po sebi postala važna gospodarska grana. Tzv. kulturne industrije donose znatne prihode i nose mnoga radna mjesta. Kod nas, i poveznica kulture i turizma mogla bi biti puno jača. Uz to, kultura, neki od naših vrhunskih umjetnika i kulturnih projekata mogli bi biti dio novog, pozitivnog brendiranja Hrvatske u svijetu. Za sada se taj potencijal kod nas još dovoljno ne prepoznaje. Nadam se da će prilike, poput godina u kojoj će Rijeka biti europska prijestolnica kulture ili predsjedanje Hrvatske Europskom unijom, djelovati poticajno na jačanje svijesti o kulturi kao jednoj od važnih poluga razvoja i afirmacije naše zemlje.
Smatrate li da Zagreb može postati grad kulture koji će upravo tom ponudom privući strane posjetitelje pa da grupe turista najprije pohrle u muzeje i galerije, a tek potom na tržnicu Dolac?
Zagreb ima bogatu muzejsko-galerijsku ponudu. Doista, u Zagrebu su skoncentrirani ponajvažniji hrvatski muzeji. Činjenica je da turisti koji dolaze u Zagreb ne pripadaju dijelu kulturnog turizma, dakle ne dolaze u Zagreb prije svega zbog kulture i umjetnosti. No, svjedoci smo kako se posljednjih nekoliko godina broj turista u Zagrebu u bitnome povećao. Naravno da to nije slučajno već je Turistička zajednica grada Zagreba radila i radi na tome. Što se i vidi. Sigurna sam da će u bliskoj budućnosti biti još i bolje te da će i Zagreb, baš kao što je to primjerice Beč, biti poželjno odredište kulturnog turizma.
Kako vidite suodnos kulture i politike? I kako surađujete s aktualnom ministricom kulture?
Kultura i politika se, htjeli-ne htjeli, međusobno isprepleću. Baš kao što se politika kod nas isprepleće sa svim segmentima društva. Osobno sam za što manje uplitanje politike u umjetnost, ali i umjetnika u politiku. Uvijek ističem kako umjetnici ne bi trebali biti članovi ni jedne stranke jer samo tako mogu biti „slobodni“ i kroz svoje radove objektivno komentirati događaje u društvu. Budući da je Umjetnički paviljon u potpunosti gradska institucija, kao ravnateljica nisam direktno vezana uz Ministarstvo kulture pa niti ministricu. Ali, mogu reći da, onoliko koliko smo surađivali, dobro smo surađivali.
Studirali ste povijest i arheologiju. Što vas je u životu usmjerilo prema tome da se počnete baviti umjetnošću?
Umjetnošću sam se inficirala krajem osnovne škole, pa intenzivno nastavila tijekom gimnazije pratiti predstave u HNK i Gavelli, odlaziti na izložbe i iščitavati knjige. Naročito sam voljela čitati! Zapravo sam htjela studirati povijest umjetnost i komparativnu književnost. No, na kraju sam upisala povijest i arheologiju, ali, eto, u konačnici je ljubav spram umjetnosti odredila tijek mojeg profesionalnog života.
Kada ugošćujete inozemne poslovne partnere iz svijeta kulture, što vam kažu, kakve su njihove impresije o Zagrebu? I što im vi preporučujete da obavezno posjete?
Moji francuski prijatelji, koji najčešće dolaze u Zagreb, oduševljeni su našim gradom. Budući da žive u višemilijunskom Parizu, Zagreb im je grad baš po mjeri čovjeka. Možda će zvučati smiješno, ali vole što je grad povezan tramvajskim linijama a ne metroom. Njima je takav način gradskog transporta, kako su mi rekli, puno humaniji. A, vidite, mnogo nas u Zagrebu žaluje što nemamo metro. Svakako im preporučim neke muzeje, poput MSU-a, MUO, Muzej grada Zagreba, Arheološkog muzeja i Moderne galerije. Također, vodila sam ih i u HNK na balet i operu. Bili smo i na Sljemenu, vodila sam ih na Kraljičin zdenac i do planinarskog doma Grafičar. Otišli smo u Maksimir, naravno i na Dolac, razgledavali znamenitosti grada, odvela sam ih i do Save (tramvajem!), šetali smo se od Dubravkinog puta do Cmroka… Jako vole Zagreb!
(Tereza Makar)
