PODIJELI

U Hrvatskom novinarskom društvu i prepunoj dvorani Novinarskog doma, pred više od dvije stotine štovatelja, u ponedjeljak su se kolege i prijatelji oprostili od heroine hrvatskog novinarstva Jasne Babić (1957-2017).

Podsjetimo, već za života legendarna novinarka preminula je u utorak u bolnici na Jordanovcu od posljedica teške bolesti.

Dobitnica je nagrade “Marija Jurić Zagorka” HND-a za istraživačko novinarstvo za 1996. godinu, a ove joj je godine dodijeljena nagrada za životno djelo “Otokar Keršovani”.

Jasna Babić se, iako je svojim prilozima surađivala već u studentskom časopisu “Alijenacija”, pravim novinarstvom započela baviti u Studentskom listu još ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što je godinu dana živjela u Puli i radila u Istarskim knjižarama, vratila se u Zagreb i karijeru nastavila u najtiražnijim godinama Poleta.

Željko Valentić

Sredinom osamdesetih, već kao zvijezda omladinske štampe prelazi u tjednik Danas, u to vrijeme najliberalniji list Vjesnikove kuće. Godine 1991. prešla je u prvi privatni dnevnik Zapad, a u sličan projekt (Republiku) ušla je desetak godina kasnije. U međuvremenu je u vrijeme Domovinskog rata radila kao ratna reporterka, ali i kao analitičarka prljavih političkih i špijunskih igara. U drugoj polovini devedesetih u Globusu i Nacionalu secirala je hrvatsku političku i kriminalnu močvaru otkrivajući brojne afere poslijeratnog tranzicijskog društva. Radila je i za Večernji list, Slobodnu Dalmaciju, 24express, i portal Lupiga.com. Jasna Babić autorica je i dviju antologijskih publicističkih knjiga: “Zagrebačka mafija” o kriminalizaciji hrvatske politike i pravosuđa i “Urota Blaškić”.

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković istaknuo je kako je “Jasna pisala s mnogo strasti bez obzira na to o kojoj se temi radilo, bez obzira na to tko je njezine tekstove objavljivao i bez obzira na uvjete u kojima je radila. A često je radila krećući se na rubu, pa i u opasnim područjima isprepletenih interesa u kojima je teško razlučiti senzacionalna otkrića od zavodljivih opsjena i gdje ni najiskusnijim i najdobronamjernijim novinarima nije teško zalutati”. Dodao je kako “likove iz svojih priča nije štedjela, a još manje je štedjela sebe. Čak i kada su je prijatelji prije nekoliko godina upozoravali na prve tada još naoko benigne simptome prve bolesti – nije otišla liječniku nego na teren, misleći samo na novu priču.”

Novinar Gojko Marinković, Jasnin urednik u Danasu krajem 80-tih, nakon što ga je prije toga intevjuirala za Polet, prisjetio se njenih prvih koraka u tom listu. Prisjetio se zajedničkih reporterskih dana u Novom Sadu u vrijeme klimaksa tzv. antibirokratske revolucije, kad se već nazirao rat. Izvještavali su stojeći kraj transparenta koji je bio pun mržnje prema “Danasu”. “Ono što je Jasnu krasilo, uz novinarsku znatiželju, bila je dječja naivnost i zaigranost. Jasna je primala ljude dajući im sve i ne tražeći ništa. Ostavila je testament – napisala je dvije knjige, a heroji njenih knjiga su danas još uvijek ugledni građani.”, rekao je Marinković.

Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala, prisjetio se rada s Jasnom u Nacionalu 90-ih: “I ona i ubijeni Ivo Pukanić uvijek su bili spremni prenijeti svoje znanje, iskustvo i tajne novinarskog zanata na ljude koji su pokazivali dovoljno ambicije i nešto talenta da se drznu biti u njihovu društvu.”, rekao je Jelinić i istaknuo njezine posebne stilske i kompozicijske odlike, originalne i neponovljive.

Željko Valentić

Veliki broj okupljenih na komemoraciji protumačio je i kao solidarnost koju je potakla ponajviše njena profesionalna izvrsnost. “Mislim da bi Jasna htjela da se pokušamo ponašati kao da je danas zapravo jedan radostan dan”, kazao je Jelinić.

Ladislav Tomičić istaknuo je kao je Jasna Babić je bila sretna žena do zadnjeg. “Bila je zadovoljna onim što je učinila i bila je svjesna da je njen životni put bio zaokružen. Bio je to jedan pun život, potpuno posvećen ovoj profesiji. Drago mi je da je završila na margini novinarstva jer tamo se skupilo puno kvalitetnih novinara.”, dodao je Tomičić.

“Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva, onda se, brate mili, može i oduzeti”, poznata je sentenca Jasne Babić koja je često puta ponovljena na današnjoj komemoraciji. Novinarska Ana Benačić istaknula je da čitanje Jasninih knjiga daje privilegij druženja s njom i nakon smrti.

Minuta šutnje je održana pri kraju skupa, a komemoracija je okončana i čuvenom pjesmom Ekatarine Velike “Radostan dan”.

PODIJELI