Evo nas, ljudi dobre volje, usred Adventa, ma kako god ga bili skloni shvatiti.
Nekima je to, znamo, pozamašan tulum, razbacan diljem središta grada, s četirima električnim svijećama osovljenim oko Manduševca, promuklim gradonačelničkim klicanjem europskoj adventskoj naj-destinaciji i, naravno, dubokim zavlačenjem poduzetničkih prstiju u razdragane turističke džepove, nešto poput komercijalnih Saturnalija, koje su se, gle koincidencije, nekako u isto vrijeme razuzdano svetkovale u starom Rimu.
Drugima koji, bojim se, na gradskim izborima teško da bi izglasali većinu, dakle, kršćanima kojima nije tek do pukog deklariranja poželjnog hrvatskog svjetonazora, Advent (od lat. adventus: dolazak, prema advenire: stići, dogoditi se) predstavlja, pak, drukčiju, bitno skromniju, duhovnu radost, točnije, dane u kojima bi se čovjek u svojim molitvama i mislima trebao fokusirati na rođenje Isusa Krista kao spasitelja i donositelja svjetlosti (zato tijekom četiriju adventskih nedjelja i palimo po svijeću), ali i na njegovo ponovno, drugo, konačno ukazanje u ovom žalosnom svijetu, što je nekako sadržano i u hrvatskom, danas, istina, rjeđe korištenom, a i komercijalno prilično neisplativom nazivu Došašće (u grčkom Advent nije baš sasvim uzalud imao ekvivalent u imenici epiphaneia: epifanija, ukazanje Gospodinovo).
Advent, koji je izvorno bio vrijeme posta, kontemplacije i strogih restrikcija zabava, pa i svadbi, počinje, znamo, s prvom adventskom nedjeljom i traje do Badnjaka, tako da, s obzirom na to da posljednja nedjelja mora biti ona prije 24. prosinca, može trajati između 22 i 28 dana.
Badnjak je, to valjda znamo, dan uoči Božića, a ime mu se, prema uvriježenim teorijama, svodi ili na prastaru imenicu badanj pa bi se odnosilo na cjepanicu koja se tu večer baca u peć, ili na isto tako star glagol bdjeti jer to i jest ono što se na Badnju večer radi. Božić je, pak, dan Kristova rođenja i evidentno predstavlja umanjenicu imenice Bog. Nije zgorega to ponoviti jer, kad bi se provodila anketa (a nije da ih nije bilo) o tome što je zapravo Božić i zašto se slavi, odgovori bi, bojim se, još uvijek u zabrinjavajućem postotku bili prilično šaljivi, recimo: jer tako stoji u kalendaru, jer je tako odredila vlada, jer su ga komunisti zabranjivali, jer je tog dana rođen Djed Mraz, mogu nazvati džokera?, čekajte da izguglam itd.
A kako smo inače notorno skloni najveće kršćanske blagdane preuzimati iz stranih kultura, primjerice Halloween, St. Patrick’s Day ili Black Friday, recimo odmah da engleski Christmas (popularno: X-mas) doslovce znači Kristova misa (iako neki etimolozi tu uvode u igru i egipatski Khristos-Mas: Kristovo rođenje), dok se badnja večer sasvim korektno zove Christmas Eve (eve, evening: večer; kao što je uostalom i popularni Halloween samo skraćenica od All Hallows Eve, dakle, večer prije Svih Svetih te mu je, što je ove godine u nas odjeknulo čak i medijima, sasvim nepotrebno izmišljati tobože pobožni pandan Holyween).
U njemačkom se Božić i Badnjak realiziraju kao blagoslovljene, svete noći (Weihnachten; kao neologizam postoji i u istovjetnoj impersonalnoj glagolskoj verziji, koja se pripisuje piscu Theodoru Stormu, mi bismo rekli božićiti) i sveta večer (Heiligabend), dok mnogi, uglavnom romanski jezici naziv za ono što je nama Božić vezuju uz rođenje (lat. dies natalis: dan rođenja), primjerice, španjolski Navidad, talijanski Natale, francuski Noël itd.
Istu etimologiju dijelom ima i jidiš nitl nakht koji se, danas uglavnom samo još među američkim Hasidima, naravno, ne obilježava s istim predznakom kao Božić u kršćana, već kao spomen na užase što su ih kršćani u srednjem vijeku tijekom božićne noći, nadahnuti fanatizmom i alkoholom, znali priređivati svojim židovskim suvremenicima, kojima je samim time nitl bio sve drugo, samo ne sretan, tako da ortodoksni rabini te fatalne natalne noći svojim učenicima nisu branili samo proučavanje Tore, nego i supružnicima seks. Žalostan spomen na te dane obijesti i bijesa ostao je i u jidiš izrazima goyimnakht (noć ne-Židova) finstere nakht (mračna noć) ili moyredike nakht (noć straha), a ni vey u veynakht ne označava sveto kao u njemačkom, već ono što je Englezima woe, Nijemcima wehe, Latinima vae, a nama, recimo, avaj ili jao.
U duhu ljubavi, koje je Božić također svetkovina, valjalo bi se katkad prisjetiti i takvih stvari. Sve ostalo je, naravno, adventska destinacija (lat. destinatio: određenje), koja je, kao za vraga, što ga u ove svete dane baš i ne bi trebalo previše zazivati, nekako srodna i sudbini (franc. destinée, engl. destiny itd.) A to nas opet destinativno vraća razadvenćenom Zagrebu i tu se vijenac Došašća beznadno zapleće.
