– Ovdje radim već 27 godina, mogla bih napisati memoare u pet nastavaka, ima mnogo priča, najviše tužnih. Što ćete, to je tako – kaže Ružica Turkalj, zaposlenica Pučke kuhinje u Alfirevićevoj ulici 6, dok za pultom s kolegicom Dragicom Šošić dijeli korisnicima ručak.
Već je svi oni znaju, baš kao i ona njih. Već godinama na Peščenicu svraćaju manje-više isti ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem pa im besplatan obrok koji nudi ustanova Dobri dom Grada Zagreba i te kako pomaže.
– Znaju se našaliti i reći da je ovo najbolji restoran u gradu, hrana je najukusnija, a ništa se ne plaća! – smije se voditeljica ove pučke kuhinje, srčana Jelena Marić, rodom iz Dervente iz BiH, koju je preko granice potjerao rat. Nakon rada u Njemačkoj, vratila se u Zagreb s troje male djece. U mlađim je danima radila u tvornici obuće, a zatim je u Zagrebu završila mnoge tečajeve: krojački, informatički, kuharski. Djeca su već odrasla, a ona je svoj put pronašla u Dobrom domu. Korisnici koji dolaze na ručak toliko su je zavoljeli da čak ne žele da ide na godišnji.
Ne vole svi fileke
– Nedavno me nije me bilo deset dana, bila sam na odmoru, a kad sam se vratila, svi su me toplo dočekali. Pitali su me kako mogu samo tako mogu otići i zašto nisam uzela kraći godišnji, govore da nije isto kad mene nema – kaže Jelena.
I ona ih poput Ružice sve dobro poznaje. Da korisnici imaju povjerenja u nju, pokazuje i to što im mnogi pričaju sve što im se događa.
– Sva sreća, tuga, bol, žalost, ljutnja i radost koju proživljavaju dođe do mene. Imaju potrebu sve što im se u životima događa podijeliti sa mnom, što mi je drago. Silno volim svoj posao. Većina ljudi koji dolaze su vrlo ugodni, dobrodušni i pristojni – dodaje Jelena, jedina koja je u kuhinji cijeli radni dan od sedam sati ujutro.
– Ujutro se radi priprema, bavim se papirima i dokumentacijom, zatim dočekujem hranu iz Kosnice gdje se pripravlja, stiže vozač i tri radnice, onda ide dijeljenje hrane od podne do pola dva, a zatim čišćenje. Do tri smo gotovi – kaže Jelena.
Na hranu se korisnici uglavnom ne bune, a, istini za volju, napominje, nemaju i zašto. Hrana je kvalitetna i fina.
– Jedino kad su, primjerice, fileki, znaju pitati: ‘Što ste nam to dali, kako ćemo to pojesti?!’ Onda im kažem da ne može uvijek biti najbolje – smije se, dodajući da ponekad korisnici traže recept za neko jelo.
Ako iz nekog razloga dođe do incidenata, što je rijetko, to se lako riješi.
– Sve tako dobro poznajem da unaprijed znam kako će netko reagirati. Ako vidim da je netko malo popio, posjednem ga odmah za stol i donesemo mu ručak da u miru pojede.
Nikola Kalambura, zaštitar Sokol Marića, na ovoj je lokaciji posljednje tri godine.
– Ljudi koji dolaze vole da je prisutan uvijek isti zaštitar. Navikli su na mene i ja na njih. Ako postoji neki problem, lako ga riješimo. Uvijek kažem, samo mirno i polako – priča simpatični bivši policajac koji je zadovoljan sadašnjim radnim mjestom te načinom na koji kuhinju vodi Jelena.
Ima i mladih
Dobrodušni socijalni radnik iz ustanove Dobri dom, Mile Novačić pak radi sve što treba. Posao toliko voli da mu nije teško obavljati i poslove koji mu nisu u opisu radnog mjesta.
– Uvijek sam volio pomagati ljudima, tako da mi je ovaj posao idealan. Moj je moto pomagati ljudima, davati sebe drugima. Mnogi me korisnici pitaju za savjete, zanima ih kako mogu ostvariti svoja prava pa im pomognem informacijama – kaže Mile čije je radno mjesto u Upravi Dobrog doma, no on i dostavlja hranu, obiteljske pakete jednom mjesečno i sve drugo što treba. I tako već posljednjih petnaest godina.
Ustanova Dobri dom ima pučke kuhinje na tri lokacije. Osim Alfirevićeve, hrana se dijeli u Cerskoj u Dubravi, Branimirovoj ulici u centru i Kosnici u Velikoj Gorici. Ukupno se na svim lokacijama podijeli više od dvije tisuće obroka, od čega oko osamsto u Alfirevićoj, u Kosnici oko sto te na preostale dvije lokacije više od tisuću. U posljednje vrijeme, kaže Novačić, u kuhinju dolaze i mlađi ljudi. A među svima njima zna se dogoditi ljubav!
– Imamo parova koji su se ovdje spojili. Jedan je par u tridesetim godinama, drugi u pedesetim, a treći u šezdesetim godinama. Ovdje su se upoznali i prepoznali! Čekaju se ispred ulaza i tako. Jedna je djevojka preko noći procvjetala otkako se zaljubila. To je doista lijepo vidjeti – otkriva Jelena.
Blagdanski meniji
Pučke kuhinje rade 365 dana u godini. Za menije su zadužene nutricionistica Nataša Radulović i glavna kuharica Božica Jagar. Tako se na Badnjak korisnicima dijelio složenac od bakalara, oslića i krumpira s maslinovim uljem, a za desert štrukli od sira i naranče. Na Božić su se počastili domaćom goveđom juhom s mesom i rezancima, pečenom puretinom i mlincima s povrćem na maslacu u umaku od biljnih začina i salatom, a za desert je bila Božićna zvijezda. Na Staru godinu korisnike očekuje pileća ragu juha s ribanom kašicom, pečeni odojak s mlincima i umakom od pečenja te francuska salata i rolada. Na Novu godinu na meniju je krem-juha od šparoga, pohani pureći odrezak punjen sirom i šunkom s restanim krumpirom i umakom od četiri vrste sira. Kao salata kiselo zelje i za desert makovnjača.
Ponekad hranu dijele volonteri. Jedna od njih koja je u srijedu pomagala u kuhinji je studentica socijalnog rada Mirela Begonja iz Privlake kod Vinkovaca. Simpatična djevojka iznenađena je velikim brojem ljudi koji dolaze na ručak.
– Mislila sam da ih ima mnogo manje. Baš mi je drago što sam vidjela kako to izgleda iznutra i pomogla onima kojima treba. Doći ću ponovno – govori.
Na kraju, slažu se svi – svima se može dogoditi da završe na ulici i bez novca.
– Život ti se može promijeniti u sekundi. I sama sam iz vukovarske općine morala pobjeći. Godinama sam radila u Borovu, a prije nego što sam počela raditi u javnoj kuhinji, dugo sam volontirala ovdje. Na kraju je važno boriti se za sebe i za posao. Ako ga tražiš, naći ćeš ga – smatra Ružica.
