U zemlji u kojoj sportska kultura nije na visokoj razini, i ne čudi što, unatoč velikom broju osoba s invaliditetom, nema previše sportaša. Tako je i u Zagrebu.
Prema podacima Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom, registriranih je oko 1100 sportaša u 15 sportova kojim se bave osobe s tjelesnim invaliditetom, slijepe i slabovidne osobe i osobe s intelektualnim teškoćama.
Jedni od onih koji se trude povećati članstvo su i košarkaši u kolicima. Na Paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine, košarka u kolicima bila je najgledaniji sport. Da je stvarno atraktivna i zanimljiva, uvjerili smo se došavši na trening zagrebačkih košarkaša u kolicima u Centru “Vinko Bek” u Kušlanovoj ulici.
– Dodaj, sam sam! Pucaj, pucaj! – odjekivalo je dvoranom u terminu koji koriste igrači Zagreba i Vukova, jedina dva zagrebačka kluba.
Čuli su se i povici: Zakucaj, zakucaj!, što nam je pri dolasku među sportaše invalide zvučalo čudno, ali nakon nekog vremena privikneš se na internu zezanciju ljudi koji se mnogo teže probijaju kroz život nego oni “zdravi”.
U Zagrebu se ovaj sport igra od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
– Kolega iz Slovenije jednom mi je pokazao fotografiju s utakmice protiv Zagreba igrane 1974. godine – rekao nam je Ivica Vujica, predsjednik Hrvatskog saveza košarke u kolicima (HSKUK) i vrlo aktivan član KKI-ja Zagreb.
Od osamdesetih košarka u kolicima igra se u Kušlanovoj, postojala je sekcija unutar društva paraplegičara, a nakon Domovinskog rata osnovan je prvi klub.
– Kada smo došli mi, ratni invalidi, malo se povećao broj ljudi koji se bave ovim sportom. Nažalost, od velikog broja branitelja, nakon godinu dana ostali smo dvojica, jedan iz Varaždina i ja. Od 1995. do 2003. tri puta tjedno dolazio sam u Zagreb na trening iz Varaždinskih Toplica. Godine 1997. registrirali smo klub KK Stela. Onda smo ga 2008. preimenovali u KKI Zagreb – prisjeća se Vujica.
Bila su tri kluba, u Zagrebu, Slavonskom Brodu i Vodicama, počeli su s igranjem lige 2005. godine, a 2007. osnovali su HSKUK.
Drugi zagrebački klub, Vukovi, osnovan je prije šest godina.
– Negdje 2011. bilo nas je mnogo više na treninzima i kada smo igrali ligu, mnogi su čekali na malu minutažu. Vodice su se onda rasformirale, a s dva kluba ne možete održati Prvenstvo Hrvatske pa smo došli na ideju za registraciju još jednog kluba u Zagrebu – Vukova. Zajedno treniramo jer nemamo mnogo termina – dodaje Vujica.
A tih je termina dva, eventualno tri tjedno. Dvorana “Vinko Bek” jedino je mjesto u Zagrebu gdje mogu trenirati. Tu im je i spremište za kolica.
Hrvatska košarka u kolicima trenutačno ima dobru perspektivu.
– Sada imamo devet klubova u ligi. Mi iz Zagreba inicirali smo osnivanje drugih klubova. Dečki su dolazili na treninge pa, kada su otišli iz Zagreba, osnovali klubove. No, brojčano nas je premalo. Ovim sportom bavi se stotinjak igrača – rekao nam je Vujica dok je sjedao u svoja kolica, posebno napravljena za bavljenjem sportom.
I to je jedan od problema što se više ljudi ne može baviti ovim sportom kod nas. Oprema nije jeftina.
– Cijena novih kolica je od 15.000 do 50.000 kuna, a ona najjeftinija su stvarno za početnike, a i često se trgaju. KKI Zagreb uspijeva nekako nabaviti kolica pomoću sponzora. Jedna kolica ove godine nabavio nam je Zagrebački sportski savez osoba s invaliditetom. Hrvatski paraolimpijski odbor, naša krovna organizacija, savezu osigurava jedna kolica godišnje i ona uvijek, kao razvojni program, odlaze mladim igračima ili onima koji su kandidati za reprezentaciju.
Razgovarajući s ostalim igračima na treningu, financije su veliki problem. Dolazak na treninge sami financiraju, dosta ih živi u Sesvetama ili Sesvetskom Kraljevcu i oni odvoze 30 kilometara dnevno kada idu na trening, a spomenuli su i jednog suigrača koji na trening potegne iz Krapine i samo u jednom smjeru ima šezdesetak kilometara.
No, mnogi odustaju iz pomalo čudnog razloga.
– Ovo nije jednostavan sport, mnogi dođu i odustanu nakon prvog ili drugog treninga zbog žuljeva. Koliko ljudi prođu u životu i onda ih zaustave žuljevi – govori Vujica pokazujući svoje dlanove. On ne odustaje, kao ni ostali članovi Zagreba i Vukova.
Atmosfera na treningu onakva je kakva i treba biti. Naporno se radi, a kada dođe dio za igranje utakmice, nema popuštanja. Ljutnja ako netko pogriješi, veselje zbog svakog koša, pomaganje kada netko padne s kolicima.
Svjesni su košarkaši da nisu samo žuljevi razlog malom broju košarkaša.
– Mnogo je ljudi povučeno. Nagovaram mnoge, ali nije mi jasno zašto ih ne zanima sport. Po broju invalida u Zagrebu, a samo paraplegičara je oko 400, vjerujem da bismo mogli imati najmanje četiri kluba u Zagrebu – uvjeren je Vujica.
U HSKUK-u se trude povećati broj igrača na razne načine.
– Igramo Kup Hrvatske u mjestima gdje nema kluba, nakon takvih utakmica dobili smo klubove u Varaždinu, Zadru, Koprovnici, Splitu… Kada nekoga sretnem, pozovem ga na trening. Želja nam je da, kao što to rade u inozemstvu, ubacimo čovjeka za sport u toplice i da, kada netko dođe na rehabilitaciju, ponudi mu se bavljenje nekim od sportova. Problem je što su ljudi bezvoljni, pogotovo kada si zdrav, a u drugom trenutku postaneš invalid. Osoba treba biti psihički jaka da se pokuša pomiriti s tim i krene dalje. Ali, ako se ne pomiriš s tim, bit će ti još gore. Imao sam nekoliko prijatelja, branitelja, koji se nisu pomirili sa situacijom, povukli se i zbog toga su preminuli. Zato nas vesele primjeri dečki koji su došli na košarku, a ubrzo im se raspoloženje poboljšalo. Kada dođu, mnogi ne mogu ni do koša dobaciti, ali želja za napretkom i treningom podigla ih je i igrački i psihički. I uživaju. Nama ova košara mnogo znači i u običnom životu, izvan sporta. Lakše savladavamo prepreke, lakše živimo život.
