PODIJELI

Zagrepčanin Tomislav Tom Koprčina otišao je u Irsku ove godine, a nakon što mu se u srpnju u Dublinu pridružili i obitelj, među vojskom od 50.000 iseljenih u ovoj godini, sve je sigurniji da je postupio dobro te da se, osim na ljetovanje, neće tako skoro vraćati u Hrvatsku, iako mu Zagreb nedostaje, prije svega zbog prijatelja.

Toma znam s košarke, koju smo godinama igrali, a kad ga nije bilo, znali smo da radi noćnu smjenu na nekoj gradskoj benzinskoj postaji i da će sigurno doći sljedeći put. Kad je lani ostao bez posla u Ini, odmah nam je rekao da je spreman otići jer on sebe na pragu 40-ih s dvoje male djece, ne vidi više ovdje. Ovo je Tomova priča, a dijeli je većina od 17.000 iseljenih Hrvata u Irsku.

Tom kaže da bi, kad bi imao samo jedan osjećaj kojim bi mogao opisati Irsku, to zasigurno bio oslobađajući. – Naime, ja sam u Irsku – kaže – došao u ožujku ove godine, a žena i djeca krajem srpnja. Sam proces ulaska u Irsku vrlo je jednostavan, bez mnogo birokracijskih zavrzlama. Najteži dio u našoj priči bilo je pronaći adekvatan smještaj jer u Irskoj već neko vrijeme vlada velika kriza smještaja, a najbolji pokazatelj te krize su irske obitelji s djecom koje žive u motelima.

Što nas tjera iz domovine

Prema Tomovim riječima, nakon pronalaska posla, koji je zaista jednostavno naći, za početak uglavnom preko agencija koje se bave zapošljavanjem, od njihove porezne uprave dobiva se PPS broj koji bi bio ekvivalent našem OIB-u, ali tu i prestaje svaka sličnost u životu tzv. malih ljudi koji samo hoće raditi i živjeti od svoga rada, pa makar se zbog toga morali i odseliti. Prijava poslodavca i rješavanje poreznih prijava obavlja se on line i prilično je razumljiva i jednostavna čak i za strance, ističe Tom.

Ono što je najvažnije, napominje, plaća je najčešće tjedna i isplaćuje se svaki petak. Trenutačni minimalac u Irskoj je 9,25 eura po satu, a od 1. siječnja 2018. povećan je na 9,55 po satu. Oboje radimo uglavnom u okruženju doseljenika u Irsku, supruga radi u pretežno hrvatskom timu, a ja u skladištu gdje je većina ljudi s Balkana. Mogao sam odmah birati između tri posla, a kako bih po danu mogao čuvati djecu, nakon škole, najčešće radim po noći, ali na treću smjenu sam navikao još u Zagrebu gdje sam također često radio noćne šihte.

I htio bih napomenuti, kaže, kako naš prvi razlog za odlazak u Irsku, iako sam financijski zadovoljan, nije bio samo novac, nego zatrovanost okruženja i nezadovoljstvo koje smo prije živjeli svakim danom. Drugim riječima, dok se naše društvo bavi prošlošću, koju se ionako ne može promijeniti, polako, iz godine u godinu, sve više samo propadamo na svim razinama, nisam više tako htio živjeti, pojašnjava Tom.

Pita se kako to da se u Irskoj, koja je nekad gladovala i iz koje se također išlo trbuhom za kruhom u Ameriku, može sada birati posao, ako hoćete raditi i zaraditi, a kod nas se ne može ni raditi, a kamo li zaraditi nešto i stvoriti dom za obitelj? Priče o uhljebima i opća besperspektivnost mladih ljudi, a Tom je rođen 1979., ako hoćete živjeti od rada, ono su što mlade ljude, sve više, tjera daleko od kuće, i tako će uvijek biti dok se ne okrenemo sadašnjosti, realnim i stvarnim potrebama te stvorimo ovdje život dostojan življenja.

Hvala vam što radite

Dakle, osjećaj oslobođenosti koji nam je Irska dala bilo je ono nešto što smo tražili i dobili nakon što smo, kao i brojni drugi, u prvom redu mlađi ljudi iz mnogih zemalja, ne samo Hrvatske, potražili sreću u dalekoj Irskoj. Otišli smo zbog naše djece i dobro smo se snašli, ističe Tom.Nije nevažno, kaže, da je odnos poslodavca prema radniku u Irskoj uvijek s poštovanjem, iznimno se poštuje radno vrijeme i vrijeme za stanku.

Kada postoji potreba za prekovremenim satima, dodaje, nadređeni pita tko bi želio ili može raditi prekovremeno? I uvijek nakon odrađenih prekovremenih sati, zahvaljuje za to, a ne samo plaća, jer novac nije dovoljan da bi ispunio sve čovjekove potrebe na poslu. Nikada se neće uvjetovati taj prekovremeni rad ako ga netko ne želi ili ne može odraditi, zadovoljno kaže Tom.
S druge strane, čuli smo da Irci ne pričaju o politici, ne pričaju o problemima i može ih se opisati kao vrlo odgojene i ljubazne ljude. Zanimljivo je da se vozačima autobusa uobičajeno govori hvala pri izlasku iz autobusa, navodi Tom. Nekad se i u Zagrebu pozdravljalo konduktere kad se ušlo u tramvaj, ali sad već dugo nema konduktera, tako da je i taj običaj izumro.

Kad je riječ o školama, one su u Irskoj pretežno katoličke, podijeljene na muške i ženske. Djecu se ne ocjenjuje na naš standarni način ocjenama, već su ocjene opisne, tj. opisuju koliko je dijete savladalo gradivo iz kojeg predmeta. Petkom nikada nemaju zadaću.

Crna strana Irske

Tom ističe da se tako više radi na samopouzdanju djeteta, a napomene učiteljice su tipa, nastavi tako ili znam da možeš bolje. Dojam je da je školski sustav mnogo otvoreniji i da nisu opterećeni kulturološkim ili bilo kakvim drugim razlikama, već prilično otvoreni za sve različitosti. Kod se samo sjetimo naše škole i koliko se tinte prolilo zbog njezine reforme, posljednjih 40-ak godina, i mi bismo se najradije iselili jer su kod nas promjene uglavnom s lošega na gore. Današnji osnovnoškolci znaju manje nego oni prije njih.

Naravno, nije ni u Irskoj nije sve med i mlijeko. Crna strana Irske je, kaže Tom, svakako kriza smještaja, odnosno cijene smještaja koje su otišle u nebo (trosoban stan mjesečno stoji 2000 eura) tako da se mnogi stranci odlučuju na dijeljenje kuće, najčešće s potpunim strancima. Nažalost, mnogi podstanari koji iznajme kuću ili stan, koriste tu situaciju pa isti smještaj daju u podnajam po vrlo visokim cijenama.

Tomova obitelj, na svu sreću, nije u toj situaciji jer su trosobnu, vrlo komfornu kuću, iznajmili s Tomovim šogorom.
Iako se mi trenutačno nalazimo u Dublinu, ističe, prvi savjet koji bih dao obiteljima s djecom je da svoj novi sretni početak počnu izvan Dublina, i pored većih troškova prijevoza, ako rade u gradu, gdje su cijene smještaja još uvijek prihvatljivije. Sve druge cijene, posebno u trgovinama, gotovo su iste kao u Zagrebu.
Kad je riječ o vremenu, u Irskoj je tjedan prije Božića bilo 11 stupnjeva i zapravo je bilo toplije nego u Zagrebu. Iako se govori o čestim kišama, prave kiše na koje smo mi kontinentalci navikli zapravo su vrlo rijetke. Kiša je ovdje više rosulja koja je dosadna, ali za koju nije potreban kišobran, nego samo kapuljača. U Irskoj je sad veoma popularno nositi bilo što s kapuljačom, napominje Tom.

Naravno, napominje, društveni život ovdje se ne može usporediti s onim u Zagrebu i zaista nam silno nedostaju prijatelji i obitelj iz Zagreba, iako se hrvatski jezik može čuti vrlo često i u gradu. No, što i nama znače brojni koncerti u Areni, gdje sam znao susresti supružnike Koprčina, ako ste bez posla i teško ćete naći bilo kakav, samo da preživite. Novi početak je dobar, ali ne više kod kuće jer život ne može čekati bolje sutra.

PODIJELI