PODIJELI

Prazni uredi u Zagrebu i 912 milijuna kuna duga, tužna su današnjica nekadašnjeg sinonima hrvatske građevinske industrije, tvrtke Viadukt. Nažalost, prostora za prevelik optimizam baš i nema, što priznaje i trenutačni stečajni upravitelj Milorad Zajkovski, a sve radnje stečajnog upravitelja usmjerene su na umanjenje štete jer se svi, od bivših zaposlenika do državnih tvrtki trgaju za komadićem ovog nekad respektabilnog poduzeća.

Još početkom siječnja održana je skupština vjerovnika na kojoj je trebalo odlučiti kako dalje, no sve što se uspjelo definirati su potraživanja 1. reda, odnosno zaposlenika, kojih je u 2013. godini bilo čak 2300. – Potrošili smo četiri sata samo na zbrajanje potraživanja zaposlenika te došli do cifre od oko 160 milijuna kuna – kaže Zajkovski. Utješno u cijeloj priči je da će se zaposlenici najvjerojatnije naplatiti, ali odgovor na pitanje kada čeka se iz Libije.

Bio je rat, pucalo se

Padom Gadafijeva režima Libija se 2011. našla u stanju građanskog rata, a za Viadukt to je značilo prekidanje velikog infrastrukturnog projekta pretvaranja obične ceste u poluautocestu, posao vrijedan 130 milijuna eura. Koliku je štetu Viadukt pretrpio zbog odlaska iz Libije, još je teško procijeniti, no na sve to treba dodati još 30 do 40 milijuna eura zbog opreme koju je tvrtka morala ostaviti.

Kontakt s libijskom stranom postoji, no postupak nadoknade mora čekati skupštinu vjerovnika. – Sud još nije odredio kad će biti sljedeća skupština vjerovnika, no pretpostavljam da će se održati u prvoj polovici veljače. Tamo moramo odlučiti o načinu naplate ratne štete i jesmo li spremni ići u prisilnu naplatu sudskim putem ako ne uspijemo doći do mirnog dogovora, a takvi sporovi su skupi. Mi smo napravili procjenu da bi takav sudski spor mogao stajati oko 2 milijuna eura, a netko taj novac treba dati unaprijed – rekao je stečajni upravitelj. Naravno, pitanje je i koliko bi sudski spor trajao te koliko su strpljenja i novca vjerovnici spremni investirati.

S druge strane, Viadukt još nije dovršio ni most Menar, koji se gradio u Alžiru na cesti Jijel – El Eulma. Naime, dok se rješavalo pitanje Libije, tvrtki je ponestalo novca za dovršetak tog projekta. Ipak, Zajkovski je izrazio želju da se, u suradnji s domaćim izvođačima, taj projekt dovrši. No, sve reference i projekti koje je tvrtka po inozemstvu imala ne znače ništa kad su najveći problemi tvrtke kod kuće.

Nisu se snašli

Po mnogima, zadnji čavao u lijesu Viadukta bio je raskidanje ugovora za gradnju mosta Čiovo-Trogir u ožujku 2017. godine. Viadukt nije mogao platiti radnike pa su radovi kasnili, a kazne za kašnjenje se gomilale, tako da dobar dio današnjega duga tvrtka ima upravo prema Hrvatskim cestama. Projekt su u međuvremenu preuzeli tvrtka PZC iz Splita i austrijsko-njemački koncern STRABAG, što najbolje objašnjava kako se Viadukt našao u ovoj situaciji.

Prema Analizi poslovanja građevinskih poduzeća prije i nakon ulaska Hrvatske u EU napravljene 2016. na Ekonomskom fakultetu u Splitu, Viadukt i ostale velike građevinske tvrtke nisu se snašle na novom zajedničkom tržištu i teško konkuriraju europskim tvrtkama koje iza sebe imaju mnogo veći kapital. Sav kapital Viadukta nakon 70 godina poslovanja, priznaje Zajkovski, sveo se na 63 zaposlenika i hrpu skladišta pod hipotekom.

PODIJELI