PODIJELI

Snowboardere mnogi doživljavaju kao one koji se spuštaju niz snježne padine na daskama, ali samo za zabavu, bez neke natjecateljske strasti. Zagrepčanin Tino Stojak, sedamnaestogodišnji učenik Sportske gimnazije, trenutačno je najuspješniji hrvatski snowboarder i u svakoj prilici pokušava objasniti da njegov sport nije zabava, već ozbiljan zimski sport, za čije je kvalitetno bavljenje potrebno mnogo odricanja, ne samo osobnih, nego i financijskih.

Niz snježne padine najprije ste se spuštali na skijama. Kako je došlo do prebacivanja na snowboard?

Negdje 2007. godine prvi smo put obiteljski otišli u Italiju (Passo Tonale) na skijanje; kao i svi klinci, brzo sam naučio skijati, ali odmah sam vidio da me više privlači snowboard. Ispred Doma sportova u Zagrebu svake je godine sezonska rasprodaja opreme pa sam tamo od svoje ušteđevine kupio prvi snowboard. Iduće zime jedan mi je dečko pomogao i naučio me osnovama, ubrzo sam već znao sasvim solidno bordati, ali zanimalo me je izvoditi trikove na bordu, a ne voziti se po stazi. Tako smo iduće dvije godine tata i ja krenuli na vikend-izlete po snowparkovima u Sloveniji i Austriji, gdje sam stekao neke osnove. Još nisam imao trenera, nego sam sve učio sam – gledao sam na YouTubeu profi-boardere kako to rade i upijao od njih. Oduvijek sam nekako naginjao ekstremnim sportovima – bavio sam se wakeboardanjem na Jarunu, break-danceom i inline rolanjem.

Da sada dođe netko i pita vas zašto snowboard, a ne skijanje, kojim biste ga argumentima pokušali uvjeriti da je snowboard ono što mu treba?

Natjecateljski snowboard je po prirodi stvari ekstreman sport, pun uzbuđenja i vratolomija, vrlo dinamičan. Bordanje mi je mnogo kreativnije i zabavnije od skijanja, a čini mi se i da je nekako više prilagođeno današnjoj generaciji koja se okreće netradicionalnim sportovima. Kad se spuštate na dasci, bilo po uređenoj stazi, bilo po dubokom snijegu izvan staze, imate snažan osjećaj slobode, ali i kontrole svog kretanja, a sve to radite na vrlo zabavan način. Kaže se da je boardanje „tri dana mučenje i ostatak života uživanje“. Osim toga, snowboard je širom planeta razvio vlastitu supkulturu, mnogo je više od samog sporta – za mnoge je to određeni način života: stil, odjeća, način ponašanja, druženje… Borderi su svoj svijet, druželjubivi su i podržavaju jedni druge.

Natječete se u Big Airu i SlopeStyleu. Koja vam disciplina više odgovara?

Slopestyle je složena disciplina u kojoj treba biti raznovrstan – trebaš biti podjednako dobar na skokovima, ali moraš znati i mnogo trikova na čvrstim elementima. Staza se sastoji od više kickera u slijedu, kao i od nekoliko tvrdih elemenata (railovi, boxovi, cijevi). Da bi bio dobar u Slopestyleu, moraš imati velik fond trikova, biti raznovrstan i kreativan (to se danas sve jače ocjenjuje kod nastupa). Osim toga, sve je vrlo brzo, cijeli nastup traje manje od minute pa moraš munjevito reagirati. Primjerice, ako promašiš neki trik (recimo, doskočio si ga na drugu nogu od one planirane), ne smiješ okretati dasku i mijenjati stav, nego na idući element ili kicker ideš na toj „kontra nozi“, a onda u djeliću sekunde moraš promijeniti cijeli svoj plan i daljnji nastup, inače si u banani.

Big Air je samo jedan skok na kickeru maksimalnih dimenzija s velikim lendingom, gdje je u vrlo kratko vrijeme (tzv. Air time) treba izvesti što teži trik. Za Big Air treba malo manje razmišljanja, unaprijed odlučiš koji ćeš trik izvesti i kreneš.

Trenutačno sam bolji na Big Airu jer mi još trebaju jedna ili dvije sezone jakih i raznovrsnih treninga da bih bio bolji u SlopeStyleu, ali ove i iduće sezone radit ćemo na svemu pa vjerujem da ću biti solidan u obje discipline.

Malo nam zastane dah kada gledamo natjecanje u Big Airu. Kako ste se vi osjećali kada ste prvi put morali skočiti na velikoj skakaonici? Kako se obitelj ponašala uoči tog skoka?

Big Air je baš čisti adrenalin – dvije ili tri sekunde leta kroz zrak unutar kojih izvodiš svoj trik. Najprije stojim na startu, psihički se pripremam za skok, zatim se konačno odlučujem na polazak – spuštam se niz vrlo strmi „inrun“ (otprilike kao i kod skijaških skokova, samo malo kraći), zatim brzinom od oko 70-80 km/h izlijećem s kickera i rotiram tijelo u trik, trudim se što bolje i pravilnije izvesti ga te, na kraju ono najbitnije, nastojim pravilno sletjeti na kosinu, i to bez ikakva dodira rukom ili nesigurnosti u doskoku. Sve je to iznimno stresno i uznemirujuće, a u isto vrijeme moraš biti veoma koncentriran na ono što radiš. Dakle, dvije potpuno suprotne emocije.

Tko god nema mogućnost iskontrolirati strah, bolje da i ne pokušava. Ja imam sreću da sam jednostavno takav – strah i nervoza me ne paraliziraju, već pokreću i motiviraju.
Moji roditelji su moja najveća podrška: tata je od prvog dana vjerovao u mene, a mama se – kao i sve mame – u početku malo bojala, ali sad se i ona priviknula. Oni znaju da nikad neću pokušavati neki trik koji prethodno nisam dobro uvježbao na treninzima, tako da su prilično cool za roditelje jednog ekstremnog sportaša.

Hrvatska nema previše snježnih staza. Gdje najčešće trenirate?

U Hrvatskoj uopće nemamo gdje trenirati – na Sljemenu nemamo doslovno baš nikakve uvjete, a na Platku iznad Rijeke moj trener Darko Bilen upravo pokušava napraviti mali snowpark, možda bismo od ove sezone nešto mogli tamo vježbati. Zbog toga smo prisiljeni putovati na treninge u inozemstvo – više od 200 dana kolege iz hrvatske snowboard reprezentacije i ja smo po Austriji (razni ledenjaci) i cijeloj Europi, a uz to putujemo na natjecanja po cijelom svijetu – SAD, Kanada, Kina, Japan, Koreja, Novi Zeland, Australija itd.

Godinama sam seniorski prvak Hrvatske. Prošle godine sam bio ukupno 11. u Europa Cupu (Big Air), s tim da sam u Font Romeu (Francuska) bio drugi. Još 2015. osvojio sam 27. mjesto na svjetskom juniorskom prvenstvu u Kini (Slopestyle), a 2016. u Norveškoj na Zimskim Olimpijskim igrama mladih u Lillehammeru osvojio sam 17. mjesto u Slopestyleu. Ove godine sam u Big Airu osvojio 21. mjesto na Air&Styleu u Pekingu (FIS Svjetskog kupa), a zatim i 27. mjesto u Monchengladbachu – ali u najjačoj svjetskoj seniorskoj konkurenciji. Nadam se da je to znak da sam dosta napredovao ove sezone.

Nalazite se na popisu “B” potencijalnih kandidata za Zimske olimpijske igre 2018. godine. Jeste li se uopće nadali nastupu u Republici Koreji? Ili je realniji nastup četiri godine poslije?

Koreja je za mene došla prebrzo – jednostavno, još uvijek nemam dovoljno dobrih plasmana u Svjetskom kupu, pa nemam ni potreban broj FIS bodova za plasman na ZOI u Koreji. Realno, trebaju mi još dvije godine jakih, kvalitetnih i raznovrsnih treninga u što boljim uvjetima kako bih se mogao natjecati na najvišoj razini u najjačoj svjetskoj konkurenciji. Važno je znati da u snowboardu na Zimskim Olimpijskim igrama može nastupiti samo 40 najboljih svjetskih snowboardera, što nije kao kod nekih drugih sportova da može doći bilo tko. Zbog toga se vrlo teško probiti, pa je već i sam plasman na ZOI velika stvar. Vjerujem i radim na tome da se plasiram 2022. godine na ZOI u Kini, a tamo sigurno neću doći samo nastupiti i biti samo jedan broj na startnoj listi.

Mnogo ste dana na snijegu. Kako usklađujete školske obveze?

Zahvaljujući velikom razumijevanju i podršci moje Športske gimnazije, mog razrednika i ravnatelja, sve je moguće. Mene, zapravo, jedva da ima u Zagrebu – više sam vani nego u školi, pa je teško hvatati sve obveze i polagati ispite. Većina profesora mi pomaže, trude se, imam i konzultacije iz težih predmeta, a ja učim i pratim gradivo na putovanjima koliko god mogu, tako da sve nekako funkcionira. Ipak, kad iduće godine konačno maturiram, moći ću se potpuno posvetiti sportu, što će biti pravo rasterećenje za moju psihu.

Što ste si zacrtali u planu za nekoliko sljedećih godina?

Glavni ciljevi su da za godinu-dvije kontinuirano ulazim u finala svih velikih natjecanja (Svjetski kup, Air&Style, Svjetska prvenstva…). Naravno, kao i svakom pravom sportašu, najveći mi je cilj plasman na Zimske Olimpijske igre u Kini 2022.

Veoma mi je važno da pri svemu tome uživam što više i pri tome učim i napredujem u svakom pogledu, kako onom sportskom, tako i u ljudskom. Kad se bavite sportom, često putujete i družite se i upoznajete mnogo ljudi sa svih strana svijeta, što je oplemenjujuće iskustvo za mladu osobu. Postajete i vi dio cijeloga svijeta, nestaju sve granice u vama i oko vas. Želim postati što bolji snowboarder i doći na svoj maksimum, a vjerujem da će onda i svi oko mene biti zadovoljni mojim rezultatima.

PODIJELI