Tko je jednom čuo Zrinku Posavec kako pjeva sevdalinke ili tugaljivi portugalski fado, zaljubio se u zvonki glas i emotivnu izvedbu te suptilne mlade pjevačice. Njezin nedavni koncert u KD-u Lisinski okupio je glazbene sladokusce koji su uživali u Zrinkinim profinjenim interpretacijama.
Akademski obrazovana glazbenica svoje je umjetničko biće neraskidivo vezala uz etno-glazbu, a na tom tragu piše i sklada i vlastite skladbe. Uvijek zaposlenu Zrinku zamolili smo za razgovor tijekom zimske pauze i doznali kada će je zagrebačka publika ponovno imati priliku slušati na koncertu.
U vašoj biografiji stoji da ste akademska glazbenica, pjevačica, vokalna pedagoginja, etnomuzikologinja, dirigentica, producentica i pjesnikinja. Odakle svi ti talenti i kako ih usklađujete?
Ja sam najprije glazbenica, glazba mi je prva. Završila sam studij glazbene kulture, a nakon toga i studij pjevanja na muzičkoj akademiji. Bavila sam se glazbom u više smjerova, bila sam i dirigentica i voditeljica zbora, onda sam počela i pisati muziku, a odnedavno i poeziju. I tako se toga skupilo, crticu po crticu. Naravno, kad ste dirigentica, onda i snimate pa ste i producentica, i osmišljavate i radite programe. Čovjek se ne planira svime time baviti, ali posao vas nagoni da svako malo još malo prijeđete granicu.
Široj ste javnosti najpoznatiji kao pjevačica, i to pjevačica koja njeguje specifičan repertoar. Zašto ste se odlučili za, kako ste sami rekli, nekomercijalnu glazbu?
Folklorom sam se počela baviti s pet godina i u njemu sam ostala do svoje 23. godine. U tom dugom razdoblju zaljubila sam se u tradicijsku kulturu, cijelim srcem. Poslije sam se počela baviti klasičnom glazbom pa sam zapostavila folklor i ušla u svijet klasične glazbe. Razmišljala sam kojim putem krenuti i odlučila se baviti etno-glazbom, ali i početi pisati vlastite pjesme. To nije neki moj hir, već mi se tako jednostavno događalo kroz život. Za vrijeme bavljenja folklorom otkrila sam sevdah, a do njega me je dovela hrvatska i slavonska etno-glazba. Tako sam zapravo shvatila koliko je glazba povezana i kako ujedinjuje ljude, regije i osjećaje te tu ideju nastojim približiti ljudima. Pokušavam pokazati da glazba nema granica, da smo svi povezani glazbom, to je moja misija.
Zašto ste odabrali sevdalinke, i to kao rođena Slavonka?
To je prekrasna glazba, divan i poseban stil. Vrlo je popularna, ima kvalitetnu muzičku podlogu, harmonijski je vrlo zanimljiva i lijepo je pjevati sevdalinke. Te su pjesme vrlo emotivne i govore o nekim univerzalnim osjećajima u kojima se svatko može lako pronaći.
Ali su i vrlo teške za izvođenje.
Da, ali i izazovne. Sevdah je spoj nekoliko kultura, tako da je zanimljivo proučavati ga. U njemu ima utjecaja sefardske glazbe, ima slavenskog melosa, ali i utjecaja Orijenta i islamske kulture. U BiH se dogodio miks triju kultura, a ja volim istraživati i kopkati po podrijetlu glazbe. Ja sam Slavonka, a Šokci su se doselili iz Bosne. Budući da sam se bavila slavonskim folklorom, nalazim mnogo sličnosti između slavonskoga i bosanskoga folklora. Mislim da moji kolege iz Bosne i Hercegovine pjevaju sevdah autentičnije od mene, ali ja se i ne trudim kopirati ih. Mnogi u Hrvatskoj vole sevdalinke i pjevaju ih na raznim slavljima i zabavama, no neki će to i sakriti. Držim da narodnu umjetnost moramo gledati kroz prizmu utjecaja i povezanosti kulture cijele regije. Kao dio svoje misije smatram i to da utječem na ljude i objasnim im da je to samo pjesma i dio narodnoga blaga.
Na svojim koncertima često i objašnjavate podrijetlo pjesama koje izvodite. Odakle ta edukativna nota?
Da, volim to tako raditi zato što mislim da je to onda publici prihvatljivije i zanimljivije te da publika ima priliku nešto naučiti. Svaku pjesmu na koncertu odaberem zbog nekog razloga. Nikad nemam iste koncerte, uvijek je sve drukčije i pokušavam povezivati glazbu različitih regija. U etno-glazbi to je posve prirodno. Glazba svake regije ima neke svoje specifičnosti koje proizlaze iz povijesnih i drugih okolnosti razvoja regije. Na primjer, svi znamo da su Dalmatinke, i nekad i danas, lijepo uređene žene. Zašto? One su žene pomoraca, koje su kod kuće čekale svoje muževe koji su im s dalekih putovanja donosili svilu, lijepi nakit i slično. Izložba splitskih nošnji u splitskom muzeju pokazuje svu raskoš njihove odjeće. A sve je opjevano u pjesmama. Isto je i u drugim mediteranskim krajevima. To treba reći, treba objasniti zašto se ljudi u nekom području ponašaju točno tako kako se ponašaju.
Kako ste počeli pjevati židovske pjesme, klezmer?
Kada sam se počela baviti sevdalinkama, židovska zajednica me zamolila da napravim koncert sa sefardskim pjesmama. Pitali su me bih li mogla otpjevati neke njihove narodne pjesme, a ja sam prihvatila. Nisam mnogo znala o toj glazbi, ali počela sam je proučavati i tako se dogodio i taj koncert židovskih pjesama. Iako sam morala dosta istraživati, nije mi bilo teško.
I te pjesme i sam pojam klezmer kod nas su dosta nepoznati.
Da, židovske zajednice u Hrvatskoj su male, a i malo glazbenika izvodi klezmer. Možemo ga čuti samo na koncertima gostujućih glazbenika koji su se specijalizirali za tu vrstu glazbe. Samo jedan bend u Hrvatskoj, koliko je meni poznato, bavi se židovskom glazbom – bend Jewsers.
Ali, opet ste pronašli poveznicu s pjesmama iz naše regije?
Tako je. Klezmer se dosta pjeva upravo na jidišu, a to je jezik Židova iz srednje Europe kojoj i mi pripadamo. Taj je jezik mješavina njemačkog i slavenskih jezika te hebrejskog i manjim dijelom romanskih jezika.
Kako ste uspjeli svladati jidiš?
Slušanjem. Židovski jezici su rašireni po svijetu i nemaju jasnih pravila za izgovor tako da, kad sam slušala klezmer pjesme na jidišu, svaki ih je pjevač izgovarao na svoj način. Slično je i s ladinom (jezik sefardskih Židova iz Španjolske, op. a.). Mnogo je veći problem s izgovaranjem standardnih jezika, poput engleskog ili portugalskog.
Pjevate i portugalski fado, i to vrlo nadahnuto. A to je veoma teška i emotivna forma.
Fado je dosta zahtjevan. Pjevačice fada su zaista izvrsne, nekoliko ih je obilježilo pojedine epohe u razvoju fada. Uhvatiti se u koštac s time velik je izazov, a ja volim izazove. Ali, fado je odličan primjer da pokažem sličnosti između zemalja mediteranskog kruga. Fado je sličan ostalim glazbenim urbanim formama Sredozemlja. I fado je popularan kao žanr, jednako kao i sevdalinka. Sreća je da su pjevači fada i sevdaha bili toliko kvalitetni da su jednu malu kulturu pretvorili u žanr.
Bavite li se i dalje etnomuzikologijom?
I dalje se time bavim jer je to moja velika ljubav. Za ovu godinu pripremam jedan projekt marijanskih pjesama koje je zapisao Marijan Jajić, a koje su ostale najviše u Baranji i u Bačkoj. Time se bavim već neko vrijeme, a nastojat ću ih snimiti s orguljama, što je tipičan etnomuzikološki rad. Dakako, u te ću pjesme unijeti i svoju osobnost, svoju interpretaciju da dobiju suvremenu notu. Imam sreću da sam surađivala s Miroslavom Hadžihusejnović Valašek, našom poznatom etnomuzikologinjom koja je te pjesme zapisala netom nakon Domovinskog rata. Ona mi je tu građu dala još dok sam vodila zbor Zwizde, koji je također pjevao dio te građe, a ponešto sam i sama ‘iskopala’.
Jedan od vaših prvih projekata bio je autorski projekt “Barok kakav niste čuli” u kojemu ste baroknu glazbu također interpretirali u modernom duhu. To je dosta različito od vaših kasnijih projekata. Kako vas je osvojila barokna glazba?
Kada pogledate cjelinu glazbene baštine neke zemlje, opet uočavate poveznicu s etno-glazbom. Naime, bila je riječ o ranoj baroknoj glazbi koja je usko povezana s podnebljem u kojemu su živjeli kompozitori tih skladbi. To je bio lijep projekt koji sam radila s dva glazbenika – Van Bodom (Vladimir Bodegrajac) i s Joem Caplowitzem, jazzistom. U to mi je vrijeme trebao neki prijelaz iz klasične glazbe u nešto novo i barok mi je bio prva stepenica.
Vaš glazbeni put, od klasičnog obrazovanja i baroka preko etno-glazbe do sevdaha, fada, klezmera i autorskih pjesama, je li to odraz vašeg traženja ili širine vaših interesa?
Ne znam. Jedan mi je novinar rekao kako mu se čini da se tražim. Ali, ja se nikada neću pronaći. Jer, stalno mi dolaze nove ideje, a glazba je tako povezana da zaista nemam osjećaj da se tražim. To je više stvar duha nego traženja.
Radite i autorske projekte, pišete poeziju i imate jednu objavljenu knjigu, a bavite se i pedagoškim radom. No, i u vašim autorskim projektima osjeća se utjecaj etno-glazbe. Na čemu trenutačno radite?
Ove godine nadamo se ući u studio i snimiti dio programa s posljednjeg koncerta u Lisinskom. Tu će biti najviše etno-pjesama iz Hrvatske i moje autorske pjesme pisane u duhu etno-glazbe. Dvije su pjesme u duhu šansone produkcijski dovršene i uskoro će se početi puštati na radiostanicama. Nadam se da ću pripremiti i neke nove autorske pjesme. Kada pišem pjesme za uglazbljivanje, pišem ih drukčije od poezije. Poezija je nešto što čovjek uvijek može pisati i u poodmakloj dobi. Zato nastojim iskoristiti vrijeme da što više nastupam na sceni i pjevam. Dok mogu.
Glazbeno se potpuno razlikujete od svoje sestre, Maje Posavec. Kako se slažete u privatnom životu? Jeste li ikada pomišljale na neki zajednički glazbeni projekt?
Moja sestra Maja i ja različite smo karakterno, ali partnerice smo u glazbi. Kao djeca uvijek smo pjevale, čak i dok smo se igrale. Tako je i danas. Kada se nađemo na nekom obiteljskom ručku, zapjevamo i ne možemo se zaustaviti. Ali, glazbeno smo oduvijek bile vrlo različite. Svaka ima svoje poimanje glazbe, svoj pravac i stil. I na neki smo se način dogovorile da nećemo zajednički nastupati. Presedan je bio kada smo prije mog posljednjeg koncerta nastupile na HRT-u, i to prvi put u javnosti. Pjevale smo pjesmu iz djetinjstva. Mislim da ćemo se ipak odlučiti na zajednički nastup, ali čekamo pravi trenutak.
Kada ćemo vas ponovno slušati na koncertu?
Nadam se da će koncerata ove godine biti dosta. Zasad sam u pregovorima za koncert na Bundeku ovo ljeto. Ispred mene je i velika panonska turneja, koja počinje u proljeće, a obuhvatit će koncerte u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Srbiji gdje ću izvoditi panonske pjesme.
