Glupo nas je neko vrijeme zateklo. S jedne strane posvemašnja siječanjska depresija, s druge smo svi nekako gripozni i virozni, a i nešto je viralno u zraku. Barem ako je vjerovati medijskim guruima, koji su tu famoznu viralnost već proglasili novinarstvom novoga doba. I što bi to sad moglo ili trebalo biti?
Ako sam dobro shvatio, viralne su vijesti koje se medijskim portalima šire poput virusa i sadržajem svojim čitateljima uglavnom ne služe na čast. Ali i ne trebaju jer, kako već neko vrijeme propovijedaju stručnjaci, zadaća novinarstva nije da informira, nego da privuče pozornost konzumenata. E, ne bi li bilo lajkova, e, ne bi li bilo klikova, e, ne bi li bilo plaćenih reklama, a te su i same vrlo viralna roba, kažu, opet, eksperti za marketing. I sad, kako postići viralnost?
U nas uglavnom tako da vas se kao čitatelja učini još većim debilom, nego što to u očima viralnih medija očito već jeste. Dakle, ne više mrkim nadziranjem vaših misli, želja i žudnji, kao što se to trabunjalo u doba raznoraznih teorija zavjere (koje, istina, u nas ni izdaleka nije prošlo). Naime, kako reče američka medijska analitičarka Brooke Gladstone, mediji nas ne kontroliraju, oni nam se nabacuju, a gdje ćete dosadnijeg, napasnijeg i ljigavijeg nabacivanja, nego kad su medijski naslovi krcati imperativnim napucima što zapravo trebate učiniti s ponuđenim sadržajem. Dakle, ako je posrijedi slučajno tekst, onda pročitajte, ako su slike ili filmići, pogledajte! I sve je to da ne povjerujete, jer nikad ne biste pomislili kakve se to „senzacije“ mogu pronaći na društvenim mrežama i onda nemušto prepričati ili prevesti.
Okej, nećemo sad bodrijarizirati o stvarnosti, simulakrumima i teroru, no, nije li zapanjujuće da ta viralna medijska stvarnost svoju temeljnu terminologiju vuče iz nečeg što bi izvorno zapravo značilo „infektivno“, dakle, ne baš dobro, uzmemo li u obzir da i sam virus u svom izvornom, latinskom značenju znači otprilike otrov ili sluz? I opet okej, sve te pričice o ženama koje su u kupljenim trapericama pronašle tuđe nošene tange ili su im muževi umjesto džointa pripalili tampon, te se radi obiteljske sreće sve to još moralo pomno dokumentirati i komentirati na fejzbucima, tviterima i instagramima (za neupućene: instagram nije mjera za količinu kokaina), i jesu nekako bezazleno sluzave, pa se zato i šire viralno poput gripe koja, samo da i to reknem, svoje zloguko ime vuče iz francuskog la grippe, što je do 19. stoljeća uglavnom značilo mušica, ćudljivost ili čak moda.
Dok je, pak, u mušičavoj modi bila psihoanaliza, bečki psihoanalitičar Viktor Tausk (u zagrebačkim literarnim krugovima tada znan i kao Vladoje Slovačić) opisivao je kompleksan i kompliciran „utjecajni aparat“, koji se ukazuje oboljelima od shizofrenije i nalaže im misli i osjećaje. A kad je shizoidnost postala sasvim normalnim modusom svakodnevice, Tauskov utjecajni aparat prokrčio si je put i u medijsko-zavjerenički žargon, pa je tako i spomenuta gospođa Gladstone svoju analizu medija od spiljskih slikarija do bliske nam viralno-virtualne budućnosti, publiciranu, uzgred, u formi stripa, ironično naslovila „The Influencing Machine“. A retrogradni skok od engleske imenice influence (utjecaj) do talijanske influenza (isprva utjecaj zvijezda, a potom, eto, i prisna nam gripa) zaista je impozantan kako za čovjeka, tako i za čovječanstvo jer, kako rekoše Gilles Deleuze i Felix Guattari, društveni stroj, za razliku od mehaničkog, funkcionira samo kad mu neki vrag opako remeti funkcionalnost. Odnosno, iz utjecajnog aparata očito nešto curi, a to je svakako sluz (grč. phlégma, pa vi odgonetnite zašto su flegmatici zapravo sluzavci).
E, sad, što nam bi da uz utjecaj spomenemo i ironiju? Evo što, pročitajte: mediji, kaže Brooke, ne samo da nam ne zadaju misli i osjećaje, već svoje štihvorte (natuknice) crpe iz našeg bijesnog klikanja i nemuštog komentiranja, tako da nam, naravno viralno, mahom i serviraju upravo one informacije koje želimo, e ne bismo li u njima pronalazili potvrde za vlastita mnijenja i stavove, što će nam mozak nagrađivati obilnim izljevima hormona sreće (dopamina). Toga možda nema kod gripe, ali ima u viralnom svijetu socijalnog striptiza kojekakvih čudaka, da ne kažemo kretena, koji će nas svojim benignim svakodnevnim dogodovštinama, ako ništa drugo, osnažiti u uvjerenju da sami nismo baš najgori.
Primjerice, viralna priča o tipu koji je „penisom zapeo u vratima podzemne željeznice jer je htio izbjeći plaćanje karte, a onda je snimka osvanula na Facebooku“ ili bilo koji osvrt na Fecebook-aktivnosti Donalda Trumpa. U redu, znamo, Zagreb nema podzemnu, ali svi elementi čitateljske sreće su zadani. Baš kao i kod Trumpa ili domaćih nam političara, koji ni u virtualnom svijetu ne razumiju značaj stare izreke „da si šutio, ostao bi filozof“. Dodamo li tome standardnu definiciju po kojoj je virus najmanji prijenosnik bolesti, koji uspijeva isključivo na živom tkivu, jasno je i čemu služe društvene mreže, na čijim se boležljivom informacijskom tkivu viralni mediji sve unosnije gnijezde kao nametnici.
