Kažu da o ukusima ne valja raspravljati. Odnosno, kako bi rekli drevni Latini, de cubitus non est disputandum ili tako nekako. A onda, opet, štono reče pokojni Arsen Dedić, mali narodi trebaju samo velike pjesnike. A ne uspijemo li ih proizvesti sami, uvijek ih možemo uvoziti iz bliskog susjedstva, posebice prema preferencijama većinskoga duha, koji baš i ne mari za semantičke konkretizme i slične poetske vratolomije.
Ekskluzivitet tisućljetne hrvatske uljudbe, to i nije neka osobita tajna, sračunat je na tzv. cajke. Recimo, poli-cajke, koje svakodnevno susrećemo na ulici. Ali avaj, nije to baš to, jer daleko smo mi od polisa i politike, pa da bi nam poli išta značilo (ajd’, salama, okej). Ostaju nam, dakle, cajke (i kako već zvuči muški ekvivalent, ne znam, cajci?). Čudesan melos, koji, kažu, godi uhu, krijepi dušu i tjera na bezumlje, ma bile mu poruke i strmoglavo duboke, kao, recimo, „napravi mi sina pod svetlima kazina“ ili „pojačaj i žene i piće, niko nije mislio jednom ostariće“.
Potonje je, znalci će znati, autorski uradak iz duhovne riznice tzv. RSK, kojime je, pišu mediji, neki lički klub iz Züricha pred koji mjesec znalački uveličao minutu šutnje za Vukovar i Škabrnju, ali uzmemo li u obzir da se i u kafićima i birtijama iste te odmetničke „autonomije“ tijekom zasad posljednjeg rata sveuglas pijano i praskavo raspamećivalo uz Thompsonove Čavoglave, sve je to ipak neko bratstvo & jedinstvo. Krvavo, ali jebiga sad. Čini se da smo tu sasvim nesvjesno i besvjesno postigli međusobni oprost, ali, priznat ćemo, ne radi se toliko o krvi i tlu, koliko o… neukusu?
I sad, čujemo da se u Zagrebu sprema nova radio-postaja, koja će nas razveseljavati upravo onime što dušu greje. Okej, ima u tome nekog smisla, jer mladež nesuvisla u tom melosu, kažu stručnjaci, iživljava svoj generacijski bunt. Und boden, prije svega boden. Šta, boden? Izboden glazbeni leš zvuči feš i ne’š ti majci cajci spočitavati šund. Und? Piše Hund, al’ piše i Mile. Pa neka cvile sve te raspamećene vile – sitnije, dakako, Cile – da nam ječi Zagreb grad. I kakav je to zajeb sad? Pa, nikakav, to nam valjda fali.
Ali imali smo mi, a i imamo još uvijek, i vlastite ponude za takve pobude, kao što je, uostalom, i sama cajka hrvatski leksički biser. I svemu tome, naravno, treba adekvatni medij, sve to želi u eter, kao što i svaka politička budalaština silno želi na internet. Jer, priznajmo si ako imamo snage, nama drage melodije, bile šansone, rock and roll ili punk, ostaju za gerijatrijski šank, i sve to zvuči nekako boležljivo i krank naočigled mizoginih ginopojnih refrena tipa „ja sam samo nepismena žena“. Uh, sad me ponijelo, kao što valjda ponese i svakog drugog čestitog domoljuba hadezeovske provenijencije, kad se na stranačkom ili kakvom već tulumu nakon isključenja javnosti zaori nešto poput „zbogom sine, zbogom rode, pazi da ti voz ne ode“.
Pa je li onda zlo ako se sva ta silna duhovna okrepa koncentrira na valovima jedne stanice, koja će, možda ne javno, sigurno obarati rekorde u slušanosti? Mislim, da se čovjek više ne mora skrivati po narodnjačkim klubovima, dok mu mili turbofolk čereče sociolozi, nego da u intimi doma, birtije ili zakupljene dvorane suvereno povede i pokoje kolo, recimo užičko. Jebote, koje li ekstaze! U žargonu jedne susjedne države, a pomalo već i ove naše, reklo bi se: ekstra! Tako će se nekako zvati i radio, ako sam iole dobro shvatio, a bude li u svom programu dovoljno dosljedan, napokon ćemo imati neoboriv dokaz da ne vegetiramo na vjetrometini hibridnog rata uvezenog, već vlastitog primitivizma, što bi opet, a ni to nije nevažno, moglo bitno pridonijeti razgradnji posvemašnje kulturne nelagode, pa da nam mediji više prestanu prozivati čestite župane i vjeroučitelje, čiji se dječački nestašluci uvijek mogu opravdati kakvim zgodnim desetercem. Dakle, za vježbu: moja mala nema prednji zubi, dok me ljubi, jezikom me ubi. A možemo mi i žešće.
