PODIJELI

U prosincu 2017. reprezentacija Hrvatske uspjela je u Bugarskoj osvojiti prvo mjesto u kvalifikacijama za Diviziju II skupina B svjetskog prvenstva, odnosno za turnir na kojem nastupaju reprezentacije od 25. do 30. mjesta na svijetu. Hrvatske hokejašice uspjele su biti bolje od Belgije, Južne Afrike, Hong Konga i Bugarske i 2019. igrat će s malo jačim suparnicama.

Većinu igračica čine članice KHL-a Grič iz Zagreba. Dogovarali smo termin dolaska i napokon dogovorili termin na Badnjak ujutro. I na dan kada se ujutro još kupuju preostale stvari za blagdanske ručkove i večere, i kad se sav “normalan” svijet odmara, led Zagrebačkog velesajma bio je poprilično ispunjen.

– Ovo je za nas premija. Nema veze što je Badnjak, napokon smo dobili normalan termin u 9 ujutro – rekao nam je Miro Smerdelj, trener Griča i reprezentacije.
Malo smo ga čudno pogledali jer badnje jutro za nas je vrijeme kada najmanje mislimo na sport.

Shvatio je Smerdelj naše čuđenje, dodavši:
– Inače imamo dva termina tjedno, oba od 23 sata.

Šok i nevjerica, kakvi su to treninzi koji završavaju poslije ponoći?

– Nemamo kategorizaciju jer imamo u klubu samo seniorke, zato ne možemo do ranijih termina – objašnjava nam Marta Vrbančić Fabić.

Na nedjeljni jutarnji trening, osim igračica iz Zagreba, stigle su i hokejašice iz Siska.

– Kada je neki normalan termin, odmah pozovemo i cure iz Siska da malo i odigramo – rekao nam je trener Smerdelj, prisjetivši se nedavnog uspjeha u Bugarskoj:

– U Bugarskoj sam imao 18 igračica, od tridesetak koje su registrirane u savezu. Djevojke su igrale sa srcem, unatoč nedostatku podrške kakvu imaju druge selekcije. Belgija je, na primjer, imala 12 ljudi koji su bili u vodstvu reprezentacije, njihov oružar imao je tri brusilice, a mi na ZV-u imamo jednu za sve. Ako netko voli sport kao ove cure, onda ništa nije problem – dodao je Smerdelj koji se prije tri i pol mjeseca prihvatio vođenja hokejašica.

– Iskreno, pošao sam u školu za trenera i trebao sam praksu, ali kada sam vidio volju i entuzijazam, da ispred kombija skupljaju novac za gorivo, odlučio sam da moram nešto konkretnije napraviti s njima. U Bugarskoj smo napravili veliki rezultat, iako četiri igračice koje žive u inozemstvu (dvije na koledžu u Sjedinjenim Američkim Državama, jedna u Engleskoj, a jedna u Njemačkoj), nisu mogle doći. Tada bi bio lakši put. Daleko najbolja igračica, Dijana, nedavno je rodila drugi put i ne stiže na treninge. Za Bugarsku je savez platio put i smještaj, a cure su dobile hranarinu 40 eura za osam dana boravka, ali dobili smo dresove, palice, kacige za cure koje ih nisu imale…

Slično je i na klupskoj razini. Dok hokejaši na ledu Medveščaka igraju EBEL, austrijsku ligu pojačanu s nekoliko klubova iz Italije, Češke, Mađarske i Hrvatske, sličnu ligu, ali daleko od sjajnih reflektora Ledene dvorane, televizijskih prijenosa i mnoštva gledatelja na tribinama (1600 do 5000 ove sezone), svoje utakmice igraju hokejašice Griča i ostalih hrvatskih klubova pred roditeljima i prijateljima. I same izdvajaju za to.

– S obzirom na to da se već dvanaestak godina borim s ovim načinom treniranja i života, već sam se navikla. Teško je. Dođeš s treninga oko 1 do 2 ujutro, dižeš se u 6 za posao. Nije se ništa promijenilo nabolje u tih 12 godina, koliko sam ovdje. Starije cure su otišle, a mlađih je došlo manje nego što je otišlo starijih. Kako da privučemo mlade snage u hokej kada su treninzi u 23 sata – pita se Martina Smolec, prva strijelkinja Griča u austrijskoj DEBl ligi.

– Za studeni 2017. svaka je od nas, za putovanja i utakmice, zajedno s članarinom (200 kuna), dala oko 750 kuna. Tu ne računam još troškove prehrane na putovanjima. Računajte još da ima utakmica, kao što su Kitzbühel ili Budimpešta, gdje morate i prespavati. Ima još dosta utakmica za odigrati u DEBL-u, austrijskom prvenstvu, ali se solidno držimo i nadam se da možemo do doigravanja – dodala je Smolec.
Kako je to kad igrate protiv nekoga tko ima sve, tko ima uvjete o kojima vi samo sanjate?

– Igrala sam dvije sezone za Celje i ne biste vjerovali koliko to ljudi ne cijene. Imale smo termine, dva trenera, sve plaćeno, svu opremu, i onda se to raspalo jer se curama nije dolazilo na treninge. Nas četiri iz Zagreba igrale smo za Celje, ali ni to im nije bilo dovoljno. A nama nije teško. Imamo male sponzore koji nam ponekad pomognu, sve su to naši prijatelji i poznanici – napominje Smolec.
Teško je privući maloljetne igračice kada su treninzi tek od 23 sata. Dok su mlađe, treniraju s dečkima.

– Do 15. ili 16. godine još cure mogu s dečkima, ali tada hokej postaje mnogo zahtjevniji fizički i ne mogu se nositi. Tada te cure dolaze kod nas. Sada imam dvije djevojčice od 12-13 godina koje igraju u ekipama s dečkima i točno se vidi da imaju tehniku, da nimalo ne zaostaju. Ali, s uvjetima kakve imamo ne možemo naprijed – rekao nam je Smerdelj.

Velika su to odricanja, ne samo igračica, nego i njihovih roditelja.

– Na ledu sam od svoje četvrte godine, a sada su mi 22, krenula sam sa školom klizanja, do 16. trenirala s dečkima u Medveščaku i onda u Griču. Ljudi ne vjeruju da se bavim hokejem, pitaju imam li sve zube. Mnogi se i začude što uopće postoji ženski hokej, iznenade se i da igramo DEBL. Srećom da nisam računala koliko sam svojeg i novca roditelja potrošila do sada. A kako privući maloljetne cure, jer i nema mnogo ludih roditelja kao naših. Moji jedva čekaju da položim vozački i da se sama vozim na trening jer nije rijetkost da su spavali u autima ispred dvorane čekajući da nam završi trening – napomenula je Vrbančić Fabić, koja je donedavno, kao i njezine zagrebačke suigračice, mislila da su njihova odricanja velika.

A tada je u klub stigla studentica Jana Bebić iz Rijeke. Ona je najredovitija na treninzima, a svaki tjedan autobusom iz Rijeke putuje u Zagreb na treninge.

– Išla sam na klizalište u Rijeci, prošla školu klizanja, jednom upoznala bivše hokejaše i taj mi se sport svidio. Isprobavala sam neke finte, a onda na YouTubeu vidjela kanal igrača Bobbyja Ryana. Svidjelo mi se kako on pokazuje svoje vježbe. Čak sam otišla na jednu utakmicu njegova kluba (Ottawa Senators) i oduševila se sportom, brzinom, preciznošću – i grubošću. Najveće tehnike spojene su u jednom sportu. Planirala sam studirati u Zagrebu, ali se to izjalovilo. Prvi trening u životu imala sam 18. rujna 2017., ali ništa od toga i vratila sam se u Rijeku studirati, ali sam nastavila s treninzima u Zagrebu. Putujem autobusom i onda na trening.

Što kažu vaši prijatelji i obitelj u Rijeci?

– Kažu da sam luda. Ali, to je moj san.

PODIJELI