PODIJELI

Mi smo prisiljeni znatno ranije razmišljati o stvarima o kojima naši vršnjaci ne moraju.

“Mi” označava djecu iz domova, bez roditeljske skrbi, koji se sami moraju izboriti za mjesto na ovome svijetu. Upravo to čini Matija koji izgovora riječi s početka teksta. Ima devetnaest godina i na prvi pogled osvaja svojom skromnošću i samozatajnošću. Od svoje desete godine živi u Caritasovim domovima gdje se o njemu brinu odgajateljice.

Rođen je u Zagorju, no zbog problema u obitelji – oca nasilnog alkoholičara, on, njegov mlađi brat i sestra završili su u domovima za nezbrinutu djecu. Na pitanje koji mu je bio najljepši trenutak u životu, Matija izdvaja upravo trenutak kada su ga odveli u dom.

– Da sam ostao kod kuće, sumnjam da bih završio školu i tko zna što bi bilo od mene danas. Kad sam došao u dom, dobio sam priliku za normalno odrastanje, priliku da sam sebi stvorim normalan život – govori Matija.

Zaljubljen u nogomet

Najprije je godinama živio u Caritasovoj kući u Vrbovcu s još tridesetak mališana. Tog se vremena prisjeća sa smješkom.

– Ispočetka mi se bilo teže priviknuti, ali s vremenom postalo je baš dobro. Bilo je mnogo djece pa smo se stalno igrali – kaže. Posljednje dvije godine smještaj je zamijenio onim u Kući Trešnjevka gdje borave srednjoškolci pod Caritasovom skrbi.

– Drago mi je što sam došao na Trešnjevku, prije svega zbog Građevinske školu koju sam pohađao u gradu. Kad bih dolazio iz Vrbovca, morao bih se ustati ujutro u šest sati, a kući bih dolazio kasno poslijepodne, s tim da se onda nisam mogao odmoriti zbog malene djece koja su ondje smještena i koja stalno trče i igraju se. Tako da mi je ovdje bolje, imam više mira, a svi su moje godište – priča Matija.

Od petog razreda do kraja srednje škole trenirao je nogomet u klubovima, među ostalim, u Sesvetama i Trešnjevci, a svugdje je, ističe, bio u prvoj postavi. Zbog obveza oko mature prestao je trenirati, a sada ga taj sport zanima samo u rekreativnom obliku.
S obzirom na to da u domu imaju ograničene izlaske; tijekom tjedna moraju biti u domu do 22 sata jer se tada vrata doma zaključavaju, rijetko izlazi. Mjesečno dobiva džeparac od sto kuna. Svako ljeto Grad Zagreb plaća im ljetovanje.

– Prije smo svako ljeto išli na dva tjedna u Nerezine na Lošinju, što je bilo odlično jer smo se iskupali za cijelu godinu, a sada idemo u Dugu uvalu na tjedan dana – govori Matija, koji se s mlađim bratom, smještenim u jednom drugom domu, redovito čuje. Sestru katkad posjećuje. S ocem ne kontaktira posljednje tri godine. Njegovi roditelji nedavno su se razveli.

Želim upisati Kineziološki

No, zato se redovito čuje i viđa s prijateljima iz srednje škole. Lani je položio maturu i pokušao upisati Kineziološki fakultet, ali nije uspio. No, ne odsutaje. Na Učilištu u Sesvetama ove je jeseni upisao prekvalifikaciju za kuhara, tako da sada odlazi na predavanja i praksu, a paralelno se priprema za ponovno polaganje mature i prijemni ispit.
– Ne želim ići na drugi fakultet zato što je sport jedino što me zanima. Želim završiti ono što volim i sretan ići na posao. Volio bih raditi u školi ili biti trener – priča Matija.
Ako upiše Kineziološki fakultet, preselio bi se u novi Caritasov dom koji se upravo gradi na Selskoj ulici. Time bi mu krov nad glavom bio osiguran cijelo vrijeme studija, što bi mu uvelike olakšalo život.
– Dat ću sve od sebe da mi to uspije – kaže.
Najveća želja mu je završiti fakutet, a zatim stvoriti svoju obitelj. Time bi bio prezadovoljan. I živio bi u Hrvatskoj, ne bi je napuštao jer, kako kaže, ovdje ima sve što treba.

Ivanka Delač, voditeljica Kuće Trešnjevka: Svako to dijete nosi tešku životnu priču

U Caritasu radim osamnaest godina, posljednjih godina sam voditeljica Kuće za mlade na Trešnjevci i mogu reći da je u mom poslu najljepše kada vam nakon deset godina u posjet dođe dijete koje ste odgajali, koje je prošlo kroz našu kuću. To je neopisiva sreća, uvijek imam osjećaj kao da su to stvarno moja djeca. Trudila sam se usmjeriti ih na dobro i nešto u njih usaditi – priča Ivanka Delač, voditeljica Kuće Trešnjevka, u koju se smješta djecu osnovnoškolske i srednjoškolske dobi bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ovoj socijalnoj radnici i odgajateljici najteže su žive priče djece.

– Ta su djeca mahom predugo bila u neodgovarajućim sredinama, živjela u iznimno lošim uvjetima, što je, naravno, na njima ostavilo traga. Teško im je nositi se s tim, a i mi koji smo s njima, nosimo taj teret.

Kako iz tog doma djeca ne bi morala na ulicu nakon 18. godine života, Caritas Zagrebačke nadbiskupije gradi Stambenu zajednicu, objekt u Selskoj 165. U prizemlju zgrade bit će smješteni Caritasovi socijalni radnici, a jedna osoba brinut će se o mladima koji će ondje imati privremeni smještaj, dok ne završe fakultet ili pronađu posao s kojim će se moći uzdržavati. Zgrada koja bi trebala biti dovršena ove jeseni, namijenjena je za 31 korisnika. Iako je većina novca potreba za gradnju prikupljenja, potrebno je još više od milijun kuna za uređenje.

Mole se svi koji mogu da uplate novac na Caritasov račun: Caritas Zagrebačke nadbiskupije, Kaptol 31, 10 000 Zagreb, Privredna banka IBAN HR142340 0091 1103 43166, Zagrebačka banka IBAN HR182360 0001 1013 40277

PODIJELI