PODIJELI

Katarina Strahinić sa svojih je 25 godina već prepoznatljivo lice hrvatske glumačke scene. Nije bitno je li riječ o televiziji, filmu ili daskama koje život znače, ona svaki novi izazov svlada s lakoćom.

Ova vedra Zagrepčanka koju najviše pamtimo po ulogama u domaćim serijama “Ko te šiša” i “Počivali u miru”, iza sebe ima i međunarodnog iskustva. Otkrila nam je kako je uopće počela s glumom, kako se priprema za ulogu te koje je uloge čekaju.

Katarina Strahinić

Kad ste shvatili da se želite baviti glumom i koja vam je bila prva uloga?

Ljubav prema glumi odmalena je bila u meni, a onda se samo razvijala kroz dramske grupe u školama. Išla sam na Lidrano, u ZKM i na satove glume. No, mislim da sam se zaljubila na prijemnom ispitu na Akademiji u Sarajevu i, premda sam se u konačnici odlučila za Akademiju u Zagrebu, gdje sam i diplomirala, nikad neću zaboraviti što me Sarajevo naučilo. Prva profesionalna uloga bila mi je uloga Sare u seriji “Na terapiji” u produkciji HRT-a i DIMA-e. Moram biti iskrena, bolje “bacanje u vatru” nisam mogla poželjeti. Ostat će mi zauvijek u sjećanju kao moje prvo i jedno od najljepših snimanja u životu.

Dosad smo vas mogli gledati u serijama “Tko te šiša”, “Počivali u miru”, njemačkom filmu “Winnetou i Old Shatterhand”, u kazališnim predstavama… Kažu da je probijanje u toj branši jedno od najtežih na svijetu. Kako uspijete skakati iz jednog medija u drugi? Postoji li neki trik kako dobiti ulogu u Hrvatskoj i inozemstvu?

Smatram da je “probijanje” u svim branšama na svoj način teško. Biti najbolji u nečemu zahtijeva trud i odricanje. Tako je u svakom poslu pa se uopće ne obazirem kada mi govore da nije lako biti u ovom poslu. Na meni je da radim, trudim se, usavršavam i svaki dan napravim korak dalje od onoga što mislim da mogu. Glede skakanja iz jednog medija u drugi, to i nije tako zahtjevno, ako znate kako radi koji medij. Gluma je uvijek ista, proces stvaranja lika uvijek isti, pred kamerama, na sceni ili na probama… Medij je samo sredstvo kojim nešto pojačavamo ili smanjujemo. Dopiranje glasa, mimika, geste… Jedini trikovi su rad i upornost. Dobro, ponekad i malo sreće.

Tijekom svog obrazovanja jedan semestar proveli ste na Praškoj filmskoj akademiji. Kako biste usporedili to iskustvo s onim u Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu?

Ono što me oduševilo u Pragu bila je činjenica da se glumce silno poticalo i na druge izazove, osim glumu. Tako smo svi morali napisati svoj film, snimiti ga i izmontirati. Imali smo i više miješanih satova s režiserima što je, smatram, i njima koristilo. Imali smo zaista vrhunske predavače koji su u području kojim se bave priznati ne samo na nacionalnoj, nego i na svjetskoj razini. Općenito, veoma su svjesni tržišta na koje izlazimo i pokušavaju nas što realnije približiti tome. Uz to, tu je i, naravno, određeni miks kultura iz cijeloga svijeta. Mladi ljudi koji se usuđuju eksperimentirati, pogriješiti, ali i napraviti genijalne stvari. Čini mi se da toga kod nas nedostaje, hrabrosti – biti najbolji, biti najgori, ali biti svoj.

Katarina Strahinić

Koje su glavne razlike između hrvatske i strane produkcije? Može li se to uopće usporediti?

Znate kako se kaže: “Kod susjeda je trava uvijek zelenija.” Nismo mi nimalo lošiji od stranih produkcija, znamo i mi, kad želimo, napraviti dobar posao. Samo se kod nas često ljudi izvlače na nedostatak novca što, priznajem, zna biti kočnica, no ne i prepreka koju se ne da preskočiti. Koliko primjera ima za filmove koji su bili na priznatim festivalima s nikakvim ili minimalnim budžetom, na kraju krajeva, i film u kojem sam i sama glumila snimili smo uz nikakav budžet, a prošle godine završio je u Cannesu. Ono što bih istaknula kao neku prednost stranih produkcija je izuzetna organiziranost, pripremljenost te profesionalnost. Kod nas je još uvijek malo u igri “kako ćemo, lako ćemo”.

U svojoj kratkoj karijeri glumili ste svakakve likove, od Indijanke do bankarske službenice. Kako se pripremate za ulogu?

Svakoj ulozi pristupam individualno, no opet, svaka se nekako gradi na sličan princip. Dolazi iz iščitavanja scenarija, dogovora s režiserom, nekih asocijacija na lik vuče, onda ga iznutra gradim prema van. Razmišljam i isprobavam kako bi ta osoba govorila, hodala, kakve bi tikove imala ili neke geste te zašto, tražila neke zanimljivosti i različitosti u odnosu na mene privatno. Gledala kako bi moj lik reagirao u zadanoj situaciji te, naravno, ako je potrebno (što mi je u gotovo svakoj ulozi bilo potrebno), savladala neku novu vještinu kojom moj lik vlada.

Prava za seriju “Počivali u miru” prodana su u Belgiji i SAD-u. Što mislite, čime je serija “kupila” strance?

Najviše izvrsnom pričom. Jer, radnja serije iznimno je pametno, koncizno, vješto i mudro isprepletena, a opet nenametljivo i nepretenciozno što je, smatram, ključ uspjeha. Naravno, tu je uključena i sama režija, način snimanja te, u konačnici, i gluma. Zato toliko volim ovu umjetnost, ona je satkana od mnogih malih umjetnosti koje se međusobno nadopunjuju i nadograđuju i na kraju prave malo remek-djelo.

Kako se opuštate i punite baterije?

Najveći gušt su mi i dalje kauč, filmovi, serije i knjige, ali ima dana kad se osjećam vrlo aktivno. Što sam starija, takvih je dana sve više. Valjda zato što vidim kako život leti. Tako da sam zapravo stalno u nekom pokretu, stalno se izazivam da naučim nešto novo, tako da se uvijek nađe neka rekreacija i sport, neke vještine za koje mislim da bi mi koristile u glumi. Učenje novih jezika, putovanja, a i na kraju ono omiljeno – druženje s najmilijima.

Ima li planova, sigurno imate neke projekte o kojima razmišljate ili su već u pripremi?

Planova ima sto i jedan, ali, polako. Ono što me uskoro očekuje je rad na jednoj novoj predstavi, igranje starih te snimanje filma u Njemačkoj gdje ću igrati Matu Hari. Filmu se posebno veselim jer je to još jedan prilično velik i uzbudljiv internacionalan projekt o kojem zasad ne mogu ništa više reći.

PODIJELI