PODIJELI

Nasilje u obitelji prepoznati, definirati i adekvatno reagirati – naziv je stručnog skupa održanog u Zagrebu krajem prošle godine u organizaciji Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež.

Cilj je u prvome redu bio potaknuti liječnike da prijavljuju nasilje u obitelji ako sumnjaju na njega.

Među govornicima bila je i sutkinja Visokog prekršajnog suda RH, Branka Žigante Živković. Ta rođena Sarajka sa zagrebačkom adresom, posvećena je borbi protiv obiteljskog nasilja godinama. Za nju je, kako kaže, poznato da sudi “životno i pritom uključuje emocije”.

Prema vašem iskustvu, prijavljuju li liječnici sumnje na nasilje u obitelji?

U Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i u Kaznenom zakonu postoji obveza stručnjaka da prijavljuju sumnju u nasilje u obitelji, dakle, ne nasilje, nego sumnju, a policija dalje istražuje je li nasilja bilo ili nije. Jedna od dužnosti liječnika je da štite život. Imali smo više edukacija na kojima su se liječnici bunili govoreći da oni neće prijavljivati. Jedni su smatrali da je to tajna između njih i pacijenata, iako u Zakonu o liječništvu izričito piše da to nije tajna. S druge strane, neki su mislili da će izgubiti pacijente jer će narušiti povjerenje. Te sam liječnike pitala: „Vi ćete sumnjati na nasilje u obitelji, nećete ništa prijaviti policiji, a taj pacijent otići će dvije ulice dalje i biti ubijen pa nećete uopće imati pacijenta. I sad mi recite što je teže: Prijaviti ili riskirati nečiji život?” S vremenom liječnici su počeli malo drukčije razmišljati, no s njima je i dalje borba oko toga. Mnogi među njima se i danas bune iz istih razloga.

Ali, nisu samo liječnici ti koji ne prijavljuju, tu su i škole i civilno društvu, svi su oni odgovorni prijavljivati. U suprotnom, ako ne prijave sumnje, a imali su saznanja, može ih se prekršajno goniti, pa čak i kazneno ako je riječ o težem kaznenom djelu.

Koliko je takvih prijava uopće podignuto?

Gotovo niti jedna. Zanemariv broj. Podignuta je jednom u Petrinji, i to nakon što su ubijene tri žene. Ispostavilo se da su djelatnici Centra za socijalnu skrb imali saznanja o nasilju koje nisu prijavili policiji. Policajci su burno reagirali kad su za to saznali i s pravom rekli: “Kakav je to način, netko zna, a šuti!”

U javnosti se često mogu čuti da neke žene manipuliraju zakonom i često lažno prijavljuju muškarce.

Mi smo skloni lako izvrtati zakon s prave stvari! Dokazano je da je od sto nasilja u obitelji više od osamdeset počinjeno nad ženama. Ako utvrdimo da je neka žena manipulirala, neka je se kazneno goni, pa postoji lažna prijava kao kazneno djelo. Voljela bih da takva žena koja manipulira, za to i odgovara, ali napominjem – ne volim da se fokus odmiče s prave stvari.

Mnogo je govora o potpisanoj, ali nikad u zakon ugrađenoj Istambulskoj konvenciji. Što ta konvencija konkretno sadrži, a toga nema u našim zakonima i propisima?

U njoj jasno stoji da moramo surađivati s civilnim sektorom. S druge strane, Istambulska konvencija ima dvostruku obvezu države, moramo izbjeći sve radnje da ne povrijedimo žrtvu i moramo poduzeti sve radnje da toj žrtvi omogućimo sustavnu zaštitu. Osim toga, u konvenciji postoji i nadzorni mehanizam, što znači da prati državu i analizira je li ispoštovala sve ono što je rekla da hoće. Konkretno, mi u Hrvatskoj donesemo neku strategiju, a kad bi se pogledalo što je od toga napravljeno, vidjelo bi se da često nije gotovo ništa. Recimo, rekli smo da ćemo se baviti psihosocijalnim tretmanom počinitelja nasilja, što i radimo, ali ne u dovoljnom broju. Osim toga, Istambulska konvencija zahtijeva učinkovite sankcije. Kod nas su one propisane, ali ih ne primjenjujemo. Kod nas se za nasilje u obitelji nad ženama izriču vrlo male kazne. Mi smo u Kaznenom zakonu dobili nasilje u obitelji samo da bi netko bio zadovoljan, ali nismo dobili pravi omjer sankcija koje bi se trebale izricati za takvu vrstu protupravnog ponašanja.

Konačno, stranka se sama, ako je nezadovoljna tretmanom u Hrvatskoj, može direktno obratiti nadzornom mehanizmu Istambulske konvencije koja će ispitati jesu li prava ta osobe ispoštovana ili je bilo propusta. Također, tom nadzornom organu države godišnje šalju izvješća iz kojih se vidi što je odrađeno. Istambulska konvencija obvezuju sve institucije da shvate da ispred sebe imaju žrtvu i da se s dužnom pozornošću prema njoj moraju ponašati i nastojati je zaštititi svim alatima koje ta država propisuje.

Koristite li neke odrednice iz Istambulske konvencije već sada u svojim predmetima?

U nekim predmetima pozovem se direktno na Konvenciju, a nastojim tome naučiti i druge kolege. Onima koji su odgovorni za to što Istambulska konvencija još nije ugrađena u naše zakonodavstvo, poručujem da se ne moraju ni truditi jer će je Vijeće Europe ratificirati pa će nam biti nametnuta. Činjenica je da su rodne uloge okidač za nasilje nad ženama. Ja najčešće u svojim spisima imam ovo – “Radio sam cijeli dan”, kaže mi okrivljenik, “pa sam makar očekivao kad dođem kući da mi napravi ručak”. I taj ručak je okidač da je premlati.

Nedavno sam predavala visokopozicioniranim ljudima i kad sam spomenula da je 1955. u Americi izašao priručnik za ponašanje žena, svi su slikali taj dokument. A u priručniku je, među ostalim, pisalo, kako se žene moraju ponašati prije nego što muževi dođu kući: “Moraju se istuširati, lijepo odjenuti, djecu smiriti za spavanje, biti nasmijane i onda neće biti nasilja.” U Americi se, dakle, provodila sustavna “lobotomija” na mozgu žena da bi bile nasmijane i na usluzi muškarcima, ali po pravilima koje su im nametnuli muškarci. Sramotno je i žalosno što neki visokoobrazovani muškarci u Hrvatskoj, među njima liječnici i pravnici, imaju taj priručnik u svojim mobitelima i sretni su zbog toga!

Slučaj Mare Tomašević nameće pitanje koliki broj žena odustane od tužbi, odnosno koliko ih se vrati kući?

Mnoge se vrate. A to znači da smo mi zakazali. Da se razumijemo, ne smatram da nasilje u obitelji mora za sobom nužno povući razvod. Moramo ojačati žrtvu da ona sama odluči što želi, ali ujedno moramo raditi s počiniteljem nasilja kroz psihosocijalni tretman da bi vidjeli mogu li oni funkcionirati kao obitelj bez nasilja. Ako ne radimo s počiniteljem, a žrtva se razvede, ne znači da on u drugoj vezi ponovno neće biti nasilan. Drugim riječima, nasilnika ne možemo pustiti, s njim moramo raditi. Ni sa žrtvama se ne radi dovoljno. Žrtve su često i ekonomski ovisne o svom nasilniku, često sebi predbacuju da su same krive za ono što im se dogodilo. A kad pustite žrtvu da ponovno živi s počiniteljem, ona se često predomisli i povuče tužbu. Oni su dominantni i žrtvu često lako izmanipuliraju.

U Hrvatskoj okolina zna okretati glavu od osoba koje prijave nasilje.

Ni u drugim zemljama nije drukčije. Svi imaju isti problem. Jednom sam ostala zaprepaštena kad sam čula za slučaj u Švedskoj. U jednom malom mjestu bila je silovana maloljetnica, i na kraju su nju izopćili iz društva, a ne silovatelja. Mislila sam da su oni malo osvješteniji, ali nisu. Kad je riječ o problemu nasilja, okolina je svugdje ista.

Od 2012. do 2016. u Hrvatskoj su ubijene čak 72 žene, i to rukom supruga, bivšeg supruga, partnera ili užih članova obitelji. Neprestano se priča o borbi protiv nasilja u obiteljima, no čini se da rezultati izostaju.

I dalje se događa da dobivamo neobične izjave „da se unutar obitelji događaju raznorazne čudne stvari, da je to dio obitelji“, a naša država je prije 2000. godine u Obiteljskom zakonu zauzela stajalište da obiteljsko nasilje više nije privatni, nego društveni problem. Kad je Jadranka Kosor preuzela Ministarstvo socijale, pokrenuta je akcija i tada je naše društvo zauzelo nultu stopu tolerancije nasilja u obitelji. Počeli smo ići uzlaznom crtom, došli smo do određene visine, ali sada krećemo ponovno unatrag, žrtve ponovno u nas nemaju povjerenja. Vidjele su da institucije nisu zainteresirane i ne iskorištavaju sve alate koje imaju da bi ih zaštitile. Pitajte žrtve jesu li zadovoljne radom institucija, pitajte ih jesu li zadovoljne presudama prekršajnih sudova gdje se nasilnicima daje kazna od 500 kuna!? Zbog čega imamo sporazume o krivnji i za teža djela!? Riječ je o sporazumu između Državnog odvjetništva, policije i okrivljenika. Pritom treba postojati i pristanak žrtve, i to žrtve koja je u šoku. Je li toj žrtvi pružena psihološka pomoć i ima li pored sebe stručnu osoba koja joj može pojasniti što se događa i što potpisuje?

Spomenuli ste projekt Ministarstva pravosuđa namijenjen žrtvama?

Ministarstvo, točnije Odjel za podršku žrtvama dobio je projekt izvana. Bit će obučen nevladin sektor za pružanje pomoći žrtvama. Osim što će žrtve dobiti broj telefona na koji mogu tražiti pomoć, dobit će i papir o pravima žrtvama s telefonima civilnog društva kojima se mogu obratiti.

Moramo se osloniti na civilno društvu i moramo imati povjerenja u njih, to je upravo ono što stoji u Istambulskoj konvenciji. Molim civilno društvo da ne očekuju samo da žrtva dolazi, nego da oni nju nazivaju i brinu se o njoj. Recimo, u Austriji policija obavijesti civilno društvo da imaju žrtvu na toj i toj adresi. Tada nevladin sektor zove žrtvu i nudi joj svoje usluge – ne ostavlja je samu.

Kad će prestati praksa oduzimanja djece obiteljima zbog siromaštva?

Trebalo bi napraviti dobru procjenu. Ako je netko siromašan, to ne znači da je loš roditelj, ali znači da bi država na drugi način trebala pomoći toj obitelji jer će to dijete biti dvostruko viktimizirano ako ga još oduzmu roditeljima. Ja bih radije toj obitelji pomogla.

PODIJELI